Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2706/08 (I. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2706/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2706/08, rješavajući apelaciju Izeta Mulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Mulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000949 od 3. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000-362 od 19. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-06-000 040 od 16. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Mulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, koga zastupa Goran Bradarić, advokat, podnio je 5. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000949 od 3. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000-362 od 19. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000 040 od 16. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000040 od 16. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000362 od 19. januara 2007. godine, poništeno je Rješenje „Gorenje servisa“ Livno MEP d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) o prestanku radnog odnosa apelantu broj 01/02 od 4. maja 1992. godine, te obavijest Hrvatske zajednice Herceg- Bosna, Hrvatsko vijeće obrane, Komisija za odlučivanje o prigovorima radnika protiv rješenja o prestanku radnog odnosa zbog neizvršavanja radnih obaveza Livno broj 01-023-22/92 od 18. avgusta 1992. godine, te ukinute sve provedene radnje. Odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi na ime neisplaćenih plaća i drugih primanja od 1. aprila 1992. godine do 6. marta 1995. godine isplati naknadu u visini od po 500,00 KM mjesečno, odnosno ukupni iznos od 17.600,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom od 6. marta 1995. godine pa do isplate i na ime otpremnine iznos od tri prosječne plaće ostvarene prije odlaska u mirovinu, odnosno da mu isplati ukupan iznos od 1.500,00 KM sa zakonskom kamatom od 6. marta 1995. godine pa do isplate, a sve u roku od 30 dana.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženog i da mu je radni odnos prestao Rješenjem tuženog broj 01/92 od 4. maja 1992. godine. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je naredbom o uvođenju radne obaveze određeno da, ukoliko se radnik u roku od tri dana od dana stupanja na snagu naredbe ne pojavi na radnom mjestu, prestaje mu radni odnos. Nesporno je utvrđeno da je naredba donesena 6. aprila 1992. godine a da je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa 1. aprila 1992. godine zbog toga što se nije javio na posao u roku od tri dana i što je bio odsutan od 1. aprila do 4. maja 1992. godine prije stupanja na snagu naredbe za koju je nesporno da je donesena 6. aprila 1992. godine. Također je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na mirovinu 6. marta 1995. godine.
4. Dalje je navedeno da je apelant, saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da je kod tuženog obavljao razne poslove i da mu je radni odnos prekinut 1. aprila 1992. godine, te da se tog dana „uredno“ nalazio na bolovanju. Rješenje o prestanku radnog odnosa je dobio kada je došao iz izbjeglištva u julu 1992. godine. Budući da je bio bolestan, nije znao da je 6. aprila 1992. godine donesena naredba o uvođenju radne obaveze za sve uposlene na području općine Livno. U izbjeglištvu je boravio u Makarskoj i izdavanje doznake za april za apelanta je tražio I.G.
5. Istaknuto je da je zakonski zastupnik tuženog izjavio da je istina da je apelant do marta 1992. godine uredno donosio doznake i da je zamolio M.B. da mu pomogne oko izdavanja dozvole kako bi djecu i ženu odveo u Makarsku s tim da je rekao da će se vratiti. Međutim, navedeno je da se po odlasku u izbjeglištvo nije vratio i da ga je tuženi čekao tri do četiri mjeseca dok se nije vratio, te da je tuženom poznato da je apelant bio 10 dana u „gradu“ a nije mu se javljao, niti donio bilo kakve papire. Tuženi je rješenje napisao po naredbi HVO-a s tim da je apelantu povezao radni staž za period koji je pravdan doznakama. Dalje je naveo da je rješenje napisano u julu 1992. godine, ali da apelant nije dolazio, niti je dolazio I.G., i nisu donesene nikakve doznake s tim da je apelant sam na jesen donio u kuću službenice I.R. doznake za april, maj i dalje. Ističe da smatra da je općepoznato da od 1992. godine do 1993. godine niko nije imao plaće, a niti se redovno radilo, te da je općepoznato da u to vrijeme ničija plaća nije bila veća od 80 do 100 KM.
6. Iz priložene medicinske dokumentacije (izvještaj o bolovanju, doznake, podnesak Doma zdravlja od 13. oktobra 1999. godine) Općinski sud je utvrdio da je apelant bio na bolovanju. Općinski sud je naveo da je u radnom odnosu dopušteno dokazivanje opravdanosti izostanka radnika s posla i drugim dokaznim sredstvima, a ne samo mišljenjem nadležnog liječnika po propisima za ostvarivanje prava iz zdravstvenog osiguranja, te da naknadno odobrenje bolovanja nadležnog ljekara ima isti učinak kao i njegovo prethodno odobrenje.
7. Navedeno je da je tuženi rješenje o prestanku radnog odnosa donio za vrijeme dok se apelant nalazio na bolovanju, te da je apelantu radni odnos prestao 1. aprila 1992. godine, prije stupanja na snagu naredbe o uvođenju radne obaveze za sve zasposlene na području općine Livno koja je stupila na snagu 6. aprila 1992. godine. Zbog navedenog, sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio rješenje tuženog, te je utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog sve do 6. marta 1995. godine, kada je stekao pravo na mirovinu. Navedeno je da je isplatu plaća i otpremnine apelant zahtijevao na ročištu od 17. novembra 2004. godine.
8. Dalje je navedeno da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja. Pri tome se pozvao na odredbu člana 106. Zakona o radu kojom je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije određeno. Zbog navedenog, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na plaće od 1. aprila 1992. godine pa do 6. marta 1995. godine i tužbeni zahtjev koji se odnosi na otpremninu.
9. Protiv drugostepene presude reviziju su podnijeli apelant i tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000949 od 3. juna 2008. godine revizije odbio.
10. U obrazloženju revizione presude se navodi da je sudski postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut tužbom 19. novembra 1992. godine i nije okončan do stupanja na snagu Zakona o radu (koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine). Prema odredbama člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu tog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu tog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije. Istaknuto je da se na ovaj pravni odnos primjenjuje odredba člana 103. Zakona o radu koja propisuje da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud je napomenuo da je osporeno rješenje donijeto 4. maja 1992. godine, a tužba podnijeta 19. novembra 1992. godine.
11. Dalje je Vrhovni sud naveo da je u nižestepenom postupku utvrđeno da je rješenje tuženog od 4. maja 1992. godine o prestanku radnog odnosa apelanta nezakonito, odnosno donijeto suprotno odredbi člana 75. stav 2. tačka 3. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Apelant nije neopravdano izostao sa posla u periodu od 1. aprila do 4. maja 1992. godine pošto je u tom vremenu, i to od 3. januara 1992. godine do 27. septembra 1992. godine, bio na bolovanju. Stoga je Vrhovni sud naveo da ne stoje revizioni prigovori tuženog da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su poništili rješenje tuženog od 4. maja 1992. godine i rješenje Komisije HZHB HVO od 18. avgusta 1992. godine.
12. Također, Vrhovni sud je našao da nije osnovana ni apelantova revizija na dio drugostepene presude kojim je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu plaće i isplatu otpremnine, ali ne zbog razloga koje su naveli nižestepeni sudovi, već zbog slijedećeg: nižestepeni sudovi ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijaju zbog zastare po odredbama člana
106. Zakona o radu zbog toga što su prošle tri godine od nastanka potraživanja do dana kada je apelant 17. novembra 2004. godine prvi put postavio precizirani tužbeni zahtjev za isplatu plaće i otpremnine. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelant s osnovom u reviziji ističe da je, tražeći u tužbi "izmirenje svih obaveza iz radnog odnosa", prekinuo tok zastare potraživanja i za novčano potraživanje, iako ga nije precizirao u tužbi pa ni tokom postupka sve do 17. novembra 2004. godine (član 388. Zakona o obligacionim odnosima).
13. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija nije osnovana zbog toga što apelant tokom postupka nije ponudio nijedan dokaz o visini svog novčanog potraživanja, a u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljenjm tekstu: ZPP) prema kojim je svaka stranka dužna iznijeti sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.
14. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je proveo sve dokaze koje je apelant na pripremnom ročištu predložio, ali među njima nije bilo nijednog materijalnog dokaza o tome koliku naknadu plaće je u periodu od 1. aprila 1992. godine do 6. marta 1995. godine apelant trebao primiti, niti kolika mu je trebala biti otpremnina prilikom odlaska u penziju. Navedeno je da apelant nije predložio ni finansijsko vještačenje na navedene okolnosti. Precizirajući tužbeni zahtjev na ročištu od 17. novembra 2004. godine, odnosno na glavnoj raspravi 29. marta 2005. godine, apelant je zahtjev za naknadu plaće „odredio“ iznosom od 17.600,00 KM, a zahtjev za isplatu otpremnine iznosom od 1.500,00 KM. Pri tome je visinu svoje plaće odredio u mjesečnom iznosu od 500,00 KM. Po mišljenju Vrhovnog suda, to je samo gola tvrdnja koja ničim nije potkrijepljena, te navedeno ne predstavlja dokaz o visini izgubljene plaće i otpremnine pogotovo što je do 27. septembra 1992. godine apelant bio na bolovanju a poslije toga je nastupilo ratno stanje za vrijeme kojeg apelant nije dokazao ni da je tuženi radio.
15. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju u dijelu koji se odnosi na isplatu plaće, jer apelant tokom postupka nije ponudio nijedan dokaz za visinu svog novčanog potraživanja a u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP. Pri tome apelant podsjeća da je tužiteljska strana tokom postupka tražila da tuženi dostavi podatke o visini plaće tokom spornog perioda, ali je tuženi to ignorisao sa obrazloženjem da se radilo o ratnom stanju i da tada tuženi nije poslovao, te da se plaće nisu isplaćivale, a što nije dokazana činjenica od tuženog. Apelant ističe da se bez obzira na ratno stanje poslovanje nije prekidalo s obzirom na djelatnost koju je tuženi obavljao. Po apelantovom mišljenju, s obzirom na to da je Vrhovni sud prihvatio drugačiji pravni osnov za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, onda je s ciljem omogućavanja apelantu da koristi svoja prava iz postupka trebalo predmet riješiti na način da se revizija prihvati i predmet vrati na ponovni postupak i odluku u kojem bi se mogla utvrditi činjenica visine plaće koju bi apelant mogao ostvarivati kod tuženog za predmetno razdoblje. Ističe da je visina plaće određena u skladu sa visinom plaće koju je apelant ostvarivao prije odlaska na bolovanje, a što je sud trebalo da prihvatit kao dokazanu činjenicu. Dalje, apelant smatra da mu je otkaz dat zbog nacionalne pripadnosti jer, po njegovom mišljenju, nije bilo drugog razloga za donošenje rješenja koje je u predmetnom postupku poništeno. Prema tome, smatra da ima pravo na uspostavu svih prava iz radnog odnosa kako je tražio u drugom dijelu svog tužbenog zahtjeva.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović