Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/08 (J. Đ.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3068/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3068/08, rješavajući apelaciju Jove Đorđića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Đorđića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-08-000 226 od 28. jula 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 0 Pr 015413 08 Pr od 18. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Đorđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, kojeg zastupa Novak Borojević advokat iz Bosanskog Broda podnio je 29. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-08-000 226 od 28. jula 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 0 Pr 015413 08 Pr od 18. aprila 2008. godine

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 13 84 0 Pr 015413 08 Pr od 18. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-08-000 226 od 28. jula 2008. godine, apelant je oglašen odgovornim što u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan kao u izreci prvostepenog rješenja, nije postupio na izdatu glasnu i jasnu naredbu „Stani“ upućenu od strane ovlaštenog lica, policijskog službenika Edina Karića, pa na taj način nije postupio na licu mjesta po zakonitom naređenju službenog lica, već se oglušio na izdatu naredbu čime je počinio prekršaj iz člana 24. stav 2. Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/07). Sud je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM koju je apelant dužan platiti u roku od 30 dana po pravosnažnosti ovog rješenja, u protivnom će se primjeniti odredbe člana 79. do 81. Zakona o prekršajima Republike Srpske. Istim rješenjem utvrđeno je da je apelant na osnovu člana 8. stav 2. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03,u daljnjem tekstu: ZOP), člana 99. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, a u vezi sa članom 30. Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/04) dužan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, Policijska stanica Bosanski Brod 5. marta 2008. godine izdala prekršajni nalog broj 0002786194 koji glasi na ime apelanta zbog prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru. Analizirajući sve provedene dokaze, iskaz apelanta kao okrivljenog, iskaza saslušanih svjedoka, policijskih službenika Edina Karića i Zorana Pivaša, posebno cijeneći iskaz policijskog službenika Zorana Pivaša koji je sud prihvatio kao objektivan, jasan i siguran iz razloga što iz njegovog iskaza jasno prizilazi da je apelant poznat svjedocima od ranije, jer su prema istom u više navrata izdavali prekršajne naloge. Iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da su on i njegov kolega Edin Karić spornog dana, 1. marta 2008. godine imali naredbu za prestres stana i vozila apelanta, a razlog zašto je Edin Karić idao naredbu apelantu da stane je sumnja da su predmeti koji su se nalazili u vrećicama koje je apelant nosio u ruci u momentu izlaska iz zgrade u Ulici Jovana Raškovića bb, bili upravo predmeti izvršenja naredbe za pretres. Na temelju ovako izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničog stanja u prekršajnom postupku ovaj sud je zaključio da su se u radnjama apelanta kao okrivljenog stekli svi bitni elementi bića prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru. Prema tome, apelant je po ocjeni suda počinio prekršaj sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan prekršaja i htio njegovo izvršenje. Prilikom donošenja odluke o visini kazne koju će izreći apelantu kao okrivljenom, u namjeri da se ostvari svrha izricanja prekršajne sankcije koje utiču na vrstu i visinu iste, Osnovni sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio apelantovo korektno ponašanje na sudu, lične i porodične prilike, njegovu dob, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je apelant do sada kažnjavan, pa mu je izrekao minimalnu novčanu kaznu propisanu za tu vrstu prekršaja, cijeneći težinu počinjenog prekršaja, stepen odgovornosti način i mjesto izvršenja prekršaja kao i okolnosti pod kojima je počinjen. Osnovni sud smatra da će se izrečenom novčanom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja u smislu generalne prevencije.

4. Okružni sud je ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda u sklada sa članom 65. stav 3. ZOP zaključio da je apelantova žalba neosnovana, pa je potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 18. aprila 2008. godine. Okružni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanta da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu prekršajnog postupka na njegovu štetu, iz razloga što su u prvostepenom postupku saslušani policajci koji su bili učesnici predmetnog događaja, s obzirom da prema odredbi člana 146. Zakona o krivičnom postupku (koji propisuje koja lica ne mogu da budu saslušana kao svjedoci) koji se prema članu 8. stav 2. ZOP mutatis mutandis primjenjuje u prekršajnom postupku, ne postoji smetnja da se kao svjedoci saslušaju službena lica koja su obavljala službene radnje u krivičnom, odnosno prekršajnom postupku. S obzirom da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku proizilazi da apelant kao okrivljeni nije postupio po zakonitom naređenju koje mu je službeno lice jasno i glasno uputilo čime je počinio prekršaj sa direktnim umišljajem, jer je nepostupanjem po zakonitom naređenju službenog lica apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, to je odbijen kao neosnovan i prigovor apelanta da nije odgovoran za predmetni prekršaj i da u konkretnom slučaju nije postupio sa umišljajem, jer je po ocjeni suda ovakav prigovor apelanta lišen svakog osnova i logike. Također, postupajući u smislu člana 314. Zakona o krivičnom postupku (prošireno dejstvo žalbe), koja se prema odredbi člana 8. stav 2. ZOP mutatis mutandis primjenjuje u prekršajnom postupku, Okružni sud je ispitao pobijano rješenje i u pogledu odluke o kazni, te je konstatovao da je novčana kazna koju je prvostepeni sud izrekao apelantu u zakonom propisanom minimalnom iznosu primjerena težini prekršaja i stepenu odgovornosti apelanta kao okrivljenog.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su osporene odluke sudova rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja,“ jer su sudovi olako i površno bez duboke suštine cijenili dokaze, posebno iskaze saslušanih svjedoka, službenih lica, koja su direktno učestvovala u samom događaju“, zbog čega mu je kako navodi povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku. Takođe ističe da su sudovi proizvoljno prihvatili, da je „navodno“ naredba izdata od strane službenih lica „stani“ bila upućena njemu, jer su ga oba službena lica dobro poznavala, odnosno, kako ističe znali su njegovo ime, pa ovo navodi iz razloga što je tada i na tome mjestu bilo još lica.

6. U Zakonu o javnom redu i miru («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 20/07), relevantne odredbe glase:

Član 24. stav 2.

Ko ometa ili sprečava djelovanje državnih organa, preduzeća ili drugih pravnih lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihove službenike da vrše svoje funkcije, ili ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju njihovog službenog lickazniće se novčanom kaznom od 500 do 1.500 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, (za počinjeni prekršaj iz člana 24. stav 2. Zakona o javnom redu i miru predviđena je novčana kazna od 500,00 do 1.500,00 KM), kao i svrhu sankcije (u konkretnom slučaju svrha navedene novčane kazne (sankcije) bi bila kažnjavanje odgovornih lica za nepostupanje po zakonitoj naredbi ovlaštenog službenog lica), da se radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine»broj 38/07, tačke 21. i 22).

10. U vezi navoda apelanta da mu je osporenim odlukama sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

12. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljnu ocjenu dokaza izvedenih u predmetnom postupku te je u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene svakog dokaza. Na osnovu tako izvedenih dokaza sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da je apelant odgovoran za počinjeni prekršaj, jer se oglušio o naredbu upućenu od strane ovlaštenih lica-policijskih službenika. Ovakav zaključak prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo. Za navedeno utvrđenje sudovi su dali detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju ne postoje niti dokazi a niti uvjerljivi navodi koji bi ukazivali da postoji vjerovatnoća u odnosu na apelantove prigovore da je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na drugu stranu u predmetnom prekršajnom postupku..

13. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3068/08 (J. Đ.) | Sudska praksa | Aktio