Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3298/08 (F. I.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3298/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3298/08, rješavajući apelaciju Filipa Ivančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Filipa Ivančića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-
08-000-563 od 18. augusta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Filip Ivančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 16. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-08-000-563 od 18. augusta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 095 od 14. maja 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine - Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade dijela plata i na ime naknade cijelih plata isplati ukupan iznos od 7.173,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik tužene, odnosno pripadnik Gardijske oklopne brigade A.B. Bušić sve do 31. marta 2002. godine, kada je razriješen dužnosti na temelju Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u Federalnom ministarstvu odbrane Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum). Dalje, sud je utvrdio da se potraživanja za isplatu razlike plata za sporni period temelje na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću obrane (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO-a) od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti Federalnog ministarstva odbrane u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FMO i VFBiH) za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba FMO i VFBiH - hrvatska komponenta - od 18. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Sud je, također, naveo da tužena nije osporila da je apelantu za sporni period isplaćivana umanjena plaća za 40% i 20% za mjesece, kako je to bliže navedeno u izreci presude, te da je umanjenje ovisilo o prilivu sredstava koja su doznačena na poseban žiro-račun HVO-a. Općinski sud je naveo da je zakonsku zateznu kamatu dosudio u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je odluku o troškovima postupka zasnovao na čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-GŽ-08-000-563 od 18. augusta 2008. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate za period od 1. marta 2000. godine do 31. decembra 2000. godine u iznosu od 2.826,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, Kantonalni sud je preinačio odluku o troškovima postupka tako da je apelantu, umjesto iznosa od 1.392,00 KM na ime troškova postupka, dosudio iznos od 924,00 KM. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prvostepenu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP, odlučio da prvostepenu presudu izmijeni. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva VFBiH, što nije ni sporno među strankama, i da je svoja potraživanja za isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine temeljio na odredbi Pravilnika HVO-a od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti FMO u VFBIH za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik od 18. maja 2001. godine. Kantonalni sud je naveo da se kao sporno pitanje javilo da li je tužena obavezna apelantu isplatiti naknadu plata jer, prema navodima tužene, sredstva koja su pristigla iz Republike Hrvatske nikada nisu bila dio sredstava budžeta Federacije BiH.
6. Kantonalni sud je naveo da je po sporazumu između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine, članom 2, određeno da je pomoć namijenjena FMO, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u Ministarstvu i VFBiH. Navedeni sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon isteka mogao se produžiti zavisno od sredstava namijenjenih za provedbu sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Kantonalni sud je dalje naveo da, ukoliko dogovorena finansijska sredstva za ovu namjenu nisu doznačena i nisu bila sastavni dio budžeta FBiH, ne postoji ni obaveza tužene za isplatu plata za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO-a. Dakle, prema stavu Kantonalnog suda, pretpostavka za isplatu plata u iznosu koji traži apelant pretpostavlja prethodno dostavljenu finansijsku pomoć od Republike Hrvatske.
7. Prema mišljenju Kantonalnog suda, provedenim dokazima nije utvrđena obaveza tužene da vrši isplatu razlike plaće do punog iznosa na što upućuje i činjenica da je istovremeno sa Pravilnikom HVO-a primjenjivan i Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji se primjenjuje na pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH ako federalnim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno (član 168. stav 4. citiranog zakona). Iz svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da je osnovana tvrdnja tužene koju je iznijela u žalbi da nije obavezna isplatiti apelantu tražene iznose neisplaćenog dijela plaće, pa je u tom dijelu Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev. U ostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu, a odluku o troškovima postupka izmijenio u skladu sa članom 397. stav 2. ZPP.
8. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu tužena nije isplatila sve neisplaćene plate za period prije prestanka službe, koje je stekao u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine, a koje je tužena priznala pismenim putem. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o njegovom stečenom pravu, te da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant je, takođe, naveo da je „diskriminisan u odnosu na druge djelatnike“ FMO kojima je sud u Livnu usvojio tužbeni zahtjev za ista potraživanja. S tim u vezi, apelant je dostavio presude Kantonalnog suda u Livnu kojim su potvrđene prvostepene presude.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom, i to u Odluci broj AP 1356/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U Odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1356/08 utvrdio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer samo ukazivanje na rezličitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
12. S obzirom na to da se obrazloženja iz Odluke broj AP 1356/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očigledno (prima facie ) nedopuštena.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović