Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3364/08 (Z. K.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3364/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3364/08, rješavajući apelaciju Zorana Kisina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Kisina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001086 od 29. srpnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-711/05 od 16. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda Bugojno broj P-187/02 od 30. lipnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Kisin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 22. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001086 od 29. srpnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-711/05 od 16. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-187/02 od 30. lipnja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-187/02 od 30. lipnja 2005. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena Općina Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: prvotužena), drugotuženi Srednjobosanski kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i trećetužena Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetužena) solidarno isplate na ime naknade štete: iznos od 17.605,76 KM zbog devastiranja njegove obiteljske kuće tijekom rata (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), iznos od 3.085,00 KM zbog uništenih nasada voća i nemogućnosti korištenja poljoprivrednog zemljišta, te iznos od 30.000,00 KM zbog pretrpljenog duševnog bola zbog uništenja sporne nekretnine, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Općinski sud je obvezao apelanta na naknadu troškova postupka prvotuženoj, drugotuženom i trećetuženoj.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u dokaznom postupku izvršio uvid u: Rješenje Općinske službe za geodetske i imovinskopravne poslove od 11. ožujka 2002. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje), posjedovni list i zk. uložak za spornu nekretninu, apelantove akte, zapisnik sa lica mjesta, nalaz i mišljenje vještaka geometra sa skicom lica mjesta, nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke. Također je saslušao svjedoke. Općinski sud je naveo da je u ovom postupku sporno je li sporna nekretnina proglašavana napuštenom imovinom i jesu li prvotužena, drugotuženi i trećetužena pasivno legitimirani. Utvrđujući navedeno, Općinski sud je naveo da iz Rješenja slijedi da se apelantu vraća u posjed sporna nekretnina i da može odmah stupiti u posjed. Dalje slijedi da apelant nije dokazao da je prvotužena spornu nekretninu stavila pod upravu i sa njom raspolagala tako što je spornu nekretninu dala na privremeno korištenje nego da je u obrazloženju Rješenja upravo navedeno da sporna nekretnina nikome nije dana na privremeno korištenje. Zatim je navedeno da apelant ničim nije dokazao da je prvotužena postupala u smislu članka 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno da je nadležni organ donio rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i stavljanju pod njenu upravu, odnosno da se, u smislu odredbe članka 9. istog zakona, smatra da je nekretnina pod upravom od dana kada je izvršen popis. Općinski sud je naveo da je prvotužena donijela rješenje o predaji u posjed sporne nekretnine apelantu, ali da nije sačinila zapisnik o zatečenom stanju, u smislu članka

15. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), koji nije posebno relevantan zbog toga što se u zapisniku samo konstatira zatečeno stanje iz kojeg se nikako nije mogla vidjeti pričinjena šteta koju apelant potražuje.

4. Općinski sud je istakao da kako sporna nekretnina nije proglašena napuštenom, niti ju je prvotužena preuzela niti ju je dodijelila na privremeno korištenje, to ona, u smislu članka 17.d. Zakona o prestanku primjene, nije odgovorna za predmetnu štetu koju apelant potražuje.

5. Općinski sud je, dalje, naveo da nije prihvatio apelantove primjedbe da je prvotužena raspolagala predmetnom nekretninom budući da provedeni dokazi ne upućuju na navedeno.

6. U odnosu na drugotuženog i trećetuženu, Općinski sud je istakao da je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer iz odredbe članka 17.d. Zakona o prestanku primjene slijedi: «Nadležni organ općine na čijoj teritoriji se nalazi privremeno napuštena nekretnina odgovoran je za sva oštećenja nekretnine […]».

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-711/05 od 16. ožujka 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da sporna nekretnina nije proglašena napuštenom, niti je stavljena pod upravu prvotužene, koju je apelant napustio 1995. godine. Dalje je istaknuto da su do 2000. godine spornu nekretninu koristile nepoznate osobe, da je zadnji korisnik bio S.S. do početka 2000. godine, da je apelant već u travnju 2000. godine znao da je sporna nekretnina ispražnjena, te da se zbog toga obratio Policijskoj upravi Donji Vakuf da mu osigurava spornu nekretninu. Također, navedeno je da je policija izlazila na lice mjesta, ali da nisu uspjeli pronaći osobu koja je skidala stolariju sa sporne nekretnine, da je apelant u lipnju 2001. godine podnio zahtjev za povrat sporne nekretnine, te da je u ožujku 2002. godine doneseno rješenje kojim je određeno da apelant može odmah stupiti u posjed sporne nekretnine. Imajući u vidu istaknuto, odnosno ovakvo utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi žalbeni navodi da je prvotužena odgovorna za nastalu štetu, u smislu članka 17.d. Zakona o prestanku primjene. Naime, iz odredbe članka 17.d. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene slijedi da se stavak 3. istog članka odnosi na napuštene nekretnine čiji je status utvrđen u postupku i na način kako je to propisano Zakonom i koje su stavljene pod upravu općine. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da sporna nekretnina nije u smislu Zakona proglašena napuštenom, nije stavljena pod upravu općine, niti je prvotužena njome raspolagala.

8. Dalje, bez obzira na to što je Zakonom o prestanku primjene propisano da je općina nadležna za vraćanje i onih nekretnina koje nisu proglašene napuštenim, to ne znači da je općina odgovorna za štetu koja je nastala i na tim nekretninama koje su napuštene do 1998. godine. Dakle, u smislu odredbe članka 17.d. stavak 3. Zakona o prestanku primjene, samo je precizirano od kada teče odgovornost općine za štetu pričinjenu na nekretninama koje su proglašene napuštenim u propisanom postupku i koje su stavljene pod upravu općine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001086 od 29. srpnja 2008. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije utemeljen prigovor revizije da je prvotužena odgovorna za nastalu štetu jer je obrazloženje nižestupanjskih sudova jasno, tj. da bi prvotužena bila odgovorna u slučaju da je sporna nekretnina bila proglašena napuštenom, a što nije. Vezano za navode revizije da u postupku nisu ocijenjene izjave svjedoka o tome da je nakon ulaska Armije BiH u Donji Vakuf kuće zauzimao ko je htio, te da je vršen popis kuća s ciljem njihovog «čuvanja», Vrhovni sud je istakao da su ti navodi irelevantni, odnosno da nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari jer sporna nekretnina nikada odlukom prvotužene nije proglašena napuštenom.

10. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo iz članka 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant ističe da je prvostupanjski sud ignorirao iskaz svjedoka S.M. koji je na nedvosmislen način ukazao na to da je općina vršila popis stanova i kuća radi njihovog «čuvanja», odnosno da je zaključak sudova da sporna nekretnina nije proglašena napuštenom suprotan odredbama Zakona, tj. da je u smislu članka 5. istog zakona jasno da je sporna nekretnina napuštena. Dalje, apelant ističe da mu nikada nije uručeno Rješenje, te da do podnošenja apelacije nije uveden u posjed sporne nekretnine, da Vrhovni sud nije u suštini niti razmatrao reviziju i da se pozvao na odredbe koje ne postoje u Zakonu. Apelant ističe da se nalazi u potpunoj «šutnji» i administracije i suda kada je u pitanju povrat njegove imovine, odnosno uvođenje u posjed sporne nekretnine, čime mu je povrijeđeno pravo na jednakost, odnosno pravo iz članka 26. Međunarodnog pakta. Također ističe da sudovi nisu imali u vidu da su kuće Bošnjaka sanirane u pretežitom dijelu, koji status i tretman traži i za sebe, da se tužena pasivno ponašala prema osobama koje su devastirale spornu nekretninu, te da odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva i inzistiranje na enormnom plaćanju troškova su postupci kojim tužena onemogućava njegov povratak u prijeratno mjesto življenja koje je napustio zbog straha za svoj i život svoje obitelji.

11. U Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona, ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.

Član 9. Postupak za stavljanje nekretnina pod upravu opštine pokreće se rješenjem, kojim se istovremeno određuje izvršenje popisa i mjere obezbjeđenja nekretnina i pokretnih stvari koje im pripadaju.

Rješenje iz stava 1. ovog člana dostavlja se i licu koje je u posjedu nekretnina u vrijeme donošenja rješenja.

Član 11.

Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnina privremeno napuštenim i njihovom stavljanju pod upravu opštine. [...]

12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 15/02) relevantne odredbe glase:

Članak 17. d.

Osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korištenja nekretnine prema članku 12. stavak 2. točka 3. ovoga Zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na povrat tih sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je vlasnik stupio u posjed nekretnine. U slučaju kada je sud odredio nadoknadu sredstava osobi iz stavka 1, vlasnik nekretnine može sukladno Zakonu o obveznim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa. Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog obiteljskog domaćinstva iz 1991. godine sukladno ovome Zakonu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu članka 17. d. stavak 3. Zakona o prestanku primjene, mogao potraživati štetu od tužene. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

17. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.

18. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. da su kuće Bošnjaka sanirane u pretežitom dijelu, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljenim.

19. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju to može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o naknadi štete, a nikako o pitanjima koja bi uopće mogla utjecati na ovo apelantovo pravo. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

20. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz članka 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati pozivanje na navedeni članak kojim se također garantira pravo ne nediskriminaciju s obzirom na to da je navode o nediskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije već razmotrio.

21. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3364/08 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio