Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3411/08 (T. B., A. B., J. B., mldb. T. B., mldb. I. B. i mldb. Ana-Marija Begić)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3411/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3411/08, rješavajući apelaciju Tihomira Begića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tihomira Begića, Ante Begića, Joze Begića, mldb. Tihane Begić, mldb. Igora Begića i mldb. Ana-Marije Begić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000936 od 22. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-
Gž-06-000 472 od 18. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P.293/98 od 13. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tihomir Begić, Ante Begić, Jozo Begić, mldb. Tihana Begić, mldb. Igor Begić i mldb. Ana-
Marija Begić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Posušja, koje zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić, advokati iz Mostara, podnijeli su 23. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000936 od 22. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000 472 od 18. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.293/98 od 13. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.293/98 od 13. februara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 472 od 18. januara 2007. godine, u pravnoj stvari apelanata protiv tužene Federacije BiH – Federalno ministarstvo odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena na ime naknade štete isplati i to Tihomiru Begiću na ime psihičkih bolova iznos od 8.000,00 KM, na ime izgradnje grobnice sa nadgrobnim spomenikom iznos od 9.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. aprila 1996. godine do isplate, na ime troškova glazbe iznos od 1.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. oktobra 1995. godine do isplate, na ime troškova jela i pića iznos od 5.435,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. novembra do isplate, na ime opremanja umrle iznos od 2.373,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. novembra 1995. godine do isplate, zatim Anti Begiću, Jozi Begiću, mldb. Tihani Begić, mldb. Igoru Begiću i mldb. Ana-Mariji Begić na ime psihičkih bolova zbog smrti srodnika iznos od po 8.000,00 KM, te mldb. Tihani Begić, mldb. Igoru Begić i mldb. Ana-Mariji Begić mjesečnu rentu u iznosu od po 250,00 KM počev od 29. oktobra 1995. godine pa dok se prilike ne izmijene, s tim da je obroke dospjele do pravomoćnosti dužna platiti odjednom, sa zakonskom zateznom kamatom, od dospijeća svakog obroka do isplate, a ubuduće plaćati redovno najdalje do petog u mjesecu, te da im naknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana. Također, apelanti su obavezani tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.126,00 KM.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da iz priloženih dokaza proizilazi da se 29. oktobra 1995. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su sudjelovali teretno vozilo tužene «MAN» registarskih oznaka HVO 280-P, te osobno vozilo «Golf» registarskih oznaka HVO 719-U kojim je upravljala srodnik apelanata Kata Begić i koja je tom prilikom smrtno stradala. Prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajno tehničke struke ing. Ante Ćorića, do sudara osobnog vozila «Golf» i teretnog vozila «MAN» je došlo na lijevoj saobraćajnoj traci gledano iz smjera kretanja vozila «Golf», pri sudarnim brzinama, i to vozila «Golf» od 83,5 km/h te teretnog vozila «MAN» od 62 km/h. U trenutku sudara teretno vozilo «MAN» se svom svojom širinom nalazilo na svojoj desnoj saobraćajnoj traci. Nadalje, kako je vidljivo iz tahografskog listića za teretno vozilo «MAN», ono se kretalo brzinom od oko 78 km/h da bi vozač tog vozila reagirao kočenjem smanjujući brzinu vozila na 62 km/h na udaljenosti od oko 37 metara prije mjesta sudara. Također je navedeno da je međusobna udaljenost vozila «MAN» i vozila «Golf» u trenutku reagiranja na kočenje vozača vozila «MAN» iznosila 79 metara, pa s obzirom na nepregledan lijevi zavoj, sa ove udaljenosti vozači nisu imali tehničku mogućnost da se međusobno uoče. Vozilo «MAN» se kretalo kao drugo vozilo u koloni to jest iza vozila tužene tip «Iveco» registarskih oznaka HVO 413-E. Vještak je dalje naveo da ako se teretno vozilo «MAN» kretalo na tehnički dopuštenom odstojanju od teretnog vozila «Iveco», pri brzini kretanja od 62 km/h, onda je vozilo «Iveco» bilo ispred teretnog vozila «MAN» na udaljenosti od oko 31 metar, tada je međusobna udaljenost između teretnog vozila «Iveco» i vozila «Golf» iznosila oko 48 metara i na ovoj međusobnoj udaljenosti vozači ovih vozila imali su tehničku mogućnost uočiti se. Najzad, vještak je ocijenio da brzina vozila «Golf» od 83,5 km/h nije razlog prelaska ovog vozila na lijevu saobraćajnu traku, jer krivina trpi svaku brzinu do 95 km/h pri kojoj neće doći do zanošenja, već da je do proklizavanja vozila «Golf» u lijevu stranu – na lijevu saobraćajnu traku, a na ulazu u krivinu desnog smjera došlo uslijed prikočivanja tog vozila. Na kraju, vještak je našao da je ovakav način reagiranja vozača vozila «Golf» moguć i zbog načina kretanja ususretnog vozila «Iveco» kao prvog vozila u koloni (sjeklo krivinu).
4. Sud je istakao da se u slučaju nesreće izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imatelja, primjenjuju pravila u odgovornosti po osnovu krivnje - član 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, sud je naveo da su utvrđenja vještaka i njegovo mišljenje dati pod određenim pretpostavkama, kako je to naprijed navedeno. Međutim, pojašnjava sud, odgovornost (krivnja), se ne pretpostavlja već mora biti dokazana, to jest da je ponašanje vozača teretnog vozila tužene «Iveco» bilo protupravno i u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom. Sud je ocijenio da nije utvrđena nepropisna odnosno nepravilna vožnja vozača teretnog vozila «Iveco», pa tako ni njegova krivnja za predmetni štetni događaj, te da osim pretpostavki, apelanti ničim nisu dokazali da je do prelaska vozila «Golf» na suprotnu saobraćajnu traku gdje se sudarilo sa teretnim vozilom «MAN», došlo uslijed nepropisne odnosno nepravilne vožnje vozača teretnog vozila «Iveco», odnosno da je vozač vozila «Iveco» stvorio situaciju da vozač vozila «Golf» mora naglo i nepredvidivo kočiti. Na kraju, sud je istakao da je do prometne nesreće u kojoj je smrtno stradala srodnik apelanata Kata Begić došlo isključivo njenom krivnjom, pa su nastupile okolnosti koje oslobađaju tuženu kao imatelja opasne stvari od odgovornosti za štetu (član
177. ZOO-a).
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000936 od 22. jula 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06- 000 472 od 18. januara 2007. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da je neosnovan revizioni prigovor apelanata, da vještak tačno ne utvrđuje nego koristi termin najvjerojatnije, te da je u drugom predmetu na osnovu istog nalaza sud imao drugačije zaključenje, pa da bi i u ovom predmetu trebalo riješiti stvar u korist apelanata, jer su nižestepeni sudovi u ovom slučaju pravilno utvrdili da je do nesreće došlo uslijed prikočivanja vozila «Golf» u zavoju njemu desnog smjera pri nailasku u susret vozila «Iveco», sa kojim se vozilo «Golf» mimoišlo bez kontakta, pa su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da nema odgovornosti tužene za nastalu štetu i zahtjev apelanata odbili.
6. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da je navedena tvrdnja argumentirana time što je isti Kantonalni sud, u predmetima koji proističu iz iste prometne nesreće donio različite presude i to jednom prihvaćajući kao objektivan, stručan i u potpunosti argumentiran nalaz i mišljenje vještaka Ante Ćorića, na čijem nalazu oni prvenstveno temelje svoj tužbeni zahtjev, dok je u konkretnom slučaju sud odbio tužitelje sa tužbenim zahtjevom na temelju istih dokaza-nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. Također, apelanti navode da je Zakon o parničnom postupku nametnuo obavezu parničnim strankama da dokažu tvrdnje na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev, ali se to ne može promatrati u najužem smislu, jer rješenje jednog predmeta iziskuje sagledavanje svih činjenica i dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, a ne jedne ili nekih od njih da bi se donijela pravilna i na zakonu utemeljena odluka. Najzad, apelanti smatraju da su upravo sudovi pogriješili kada su iz konteksta kompletnog spisa izvukli samo jednu riječ koju je upotrijebio vještak, zanemarujući kompletan njegov nalaz, kao i druge materijalne dokaze, koji se nalaze u spisu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović