Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3417/08 (A. B., iz Banovića, V. A., iz Kladnja, F. T., iz Živinica, Z. M., iz Živinica, B. I., iz Živinica, B. I., iz Živinica)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3417/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3417/08, rješavajući apelacije Alme Brigić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Alme Brigić, Vesne Avdibegović, Ferzije Tutić, Zorana Manojlovića, Behije Imamović, Behije Imamović, Bule Pozderović, Šefike Salihović, Melihe Trumić, Nisvete Lependić, Avde Hodžića i Hasana Husića, Senaida Ćasurovića i Mevludina Ćasurovića, Zijada Čičkušića i Ibrišima Čerkezovića, Rame Jajića, Melihe Trumić, Samira Glavića, Ibrahima Mešića i Suada Mujagića, Senada Osmanovića, Nusreta Halilovića, Nusreta Selimovića i Ćazima Salkanovića, Rajfe Aličić, Safije Mandalović, Advije Ćusurović, Šefike Salihović, Fadile Mušanović, Dude Salković, Edina Delića, Sabire Mujkić, Samira Bijelića, Mustafe Hasića i Fahrudina Hasića, Nataše Todorović, Amira Brčaninovića, Nermina Smajića, Advije Hadžić, Safeta Nurkovića, Bajre Dostovića, Osmana Alispahića, Dejana Ilića i Nermina Imamovića, Ljubice Petrović, Medihe Trumić, Vesne Avdibegović, Dude Salković i Bule Pozderović, Adema Mešića i Vahida Maslića, Vahida Brčaninovića i Šefketa Brkića, Edina Halilovića, Mevludina Paprikića i Mirsada Omerovića, Azre Havalić, Šehzade Jamaković, Fahrudina Dedića i Nijaza Demirovića, Nevresa Kahrića, Ismire Paprikić, Alme Šišić, Ibrahima Mujčinovića i Muharema Mujčinovića, Ćaze Aljić, Zirajeta Bešića i Sejfulaha Brčaninovića, Nihade Nišić, Senada Mostarlića, Safije Mandalović i Smaile Bečić, Zorana Manojlovića, Anite Akrapović, Ante Krešića i Teufika Zoletića, Ediba Taletovića, Eniza Salkića i Time Habibović podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 29 0 P 000699 08 Gž od 14. oktobra 2008. godine, 29 0 P 000700 08 Gž od 30. oktobra 2008. godine, 29 0 P 000975 08 Gž od 24. decembra 2008. godine, 29 0 P 000969 09 Gž od 30. marta 2009. godine, 29 0 P 000979 09 Gž od 19. januara 2010. godine, 29 0 P 000590 09 Gž od 12. februara 2010. godine, 003-0-Gž-09-000705 od 22. februara 2010. godine, 29 0 P 000978 09 Gz od 29. marta 2010. godine, 29 0 P 00612 09 Gž od 23. marta 2010. godine, 29 0 P 000163 08 Gž od 23. marta 2010. godine, 33 0 P 005467 09 Gž od 8. aprila 2010. godine, 33 0 P 005466 09 Gž od 8. aprila 2010. godine, 33 0 P 005476 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 005591 10 Gz od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000287 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 29 0 P 000616 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 005456 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 005737 09 Gž od 23. marta 2010. godine, 33 0 P 008317 10 Gž od 25. marta 2010. godine, 33 0 P 005478 10 Gž od 15. aprila 2010. godine, 33 0 P 001188 08 Gž od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000614 09 Gž od 27. aprila 2010. godine, 33 0 P 001613 08 Gž od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000271 09 Gž od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000322 08 Gž od 27. aprila 2010. godine, 29 0 P 000607 09 Gž od 22. aprila 2010. godine, 003-0-

Gž-09-001278 od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 000761 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 29 0 P 000179 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 33 0 P 005480 09 Gž od 23. aprila 2010. godine, 003-0-Gž-09-000412 od 21. aprila 2010. godine, 29 0 P 000203 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 33 0 P 005461 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 29 0 P 000157 09 Gz od 19. maja 2010. godine, 29 0 P 000152 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 29 0 P 001329 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 29 0 P 000974 09 Gž od 25. maja 2010. godine, 33 0 P 005459 09 Gz od 27. maja 2010. godine, 003-0-Gž-09-001125 od 18. maja 2010. godine, 33 0 P 001878 08 Gž od 28. juna 2010. godine, 32 0 P 002460 10 Gž od 11. avgusta 2010. godine, 33 0 P 005474 10 Gž od 17. septembra 2010. godine, 33 0 P 005441 10 Gž od 26. avgusta 2010. godine, 33 0 P 005992 09 Gž od 30. septembra 2010. godine, 33 0 P 005443 09 Gz od 30. avgusta 2010. godine, 29 0 P 000622 09 Gz od 6. jula 2010. godine, 03 0 P 004185 10 Gž od 29. septembra 2010. godine, 33 0 P 005479 10 Gž od 30. septembra 2010. godine, 03 0 P 002851 10 Gž od 21. septembra 2010. godine, 29 0 P 000267 08 Gž od 14. septembra 2010. godine, 03 0 P 002903 09 Gž od 14. oktobra 2010. godine, 33 0 P 005442 09 Gz od 14. septembra 2010. godine, 29 0 P 000597 08 Gz od 12. oktobra 2010. godine, 33 0 P 005440 09 Gž od 28. oktobra 2010. godine, 33 0 P 002365 08 Gz od 12. oktobra 2010. godine, 33 0 P 002125 08 Gž od 10. decembra 2010. godine, 29 0 P 000159 08 Gž od 30. novembra 2010. godine, 29 0 P 001102 09 Gž od 28. oktobra 2010. godine, 03 0 P 003753 09 Gz od 26. oktobra 2010. godine, 33 0 P 008318 09 Gz od 18. oktobra 2010. godine, 33 0 P 002378 08 Gž od 29. oktobra 2010. godine i 29 0 P 000165 10 Gz od 14. januara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Alma Brigić, iz Banovića, Vesna Avdibegović, iz Kladnja, Ferzija Tutić, iz Živinica, Zoran Manojlović, iz Živinica, Behija Imamović, iz Živinica, Behija Imamović, iz Živinica, Bula Pozderović, iz Živinica, Šefika Salihović, iz Živinica, Meliha Trumić, iz Đurđevika, Nisveta Lependić, iz Đurđevika, Avdo Hodžić i Hasan Husić, iz Živinica, Senaid Ćasurović i Mevludin Ćasurović, iz Živinica, Zijad Čičkušić i Ibrišim Čerkezović, iz Živinica, Ramo Jajić, iz Živinica, Meliha Trumić, iz Đurđevika, Samir Glavić, iz Banovića, Ibrahim Mešić i Suad Mujagić, iz Živinica, Senad Osmanović, iz Živinica, Nusret Halilović, iz Živinica, Nusret Selimović i Ćazim Salkanović, iz Živinica, Rajfa Aličić, iz Banovića, Safija Mandalović, iz Živinica, Advija Ćusurović, iz Živinica, Šefika Salihović, iz Živinica, Fadila Mušanović, iz Živinica, Duda Salković, iz Živinica, Edin Delić, iz Tuzle, Sabira Mujkić, iz Banovića, Samir Bijelić, iz Banovića, Mustafa Hasić i Fahrudin Hasić, iz Živinica, Nataša Todorović, iz Banovića, Amir Brčaninović, iz Gornjih Živinica-Brčanini, Nermin Smajić, iz Živinica, Advija Hadžić, iz Živinica, Safet Nurković, iz Banovića, Bajro Dostović, iz Banovića, Osman Alispahić, iz Banovića, Dejan Ilić i Nermin Imamović, iz Živinica, Ljubica Petrović, iz Tuzle, Mediha Trumić, iz Đurđevika, Vesna Avdibegović, iz Kladnja, Duda Salković i Bula Pozderović, iz Živinica, Adem Mešić i Vahid Maslić, iz Živinica, Vahid Brčaninović i Šefket Brkić, iz Živinica, Edin Halilović, iz Kladnja, Mevludin Paprikić i Mirsad Omerović, iz Živinica, Azra Havalić, iz Tuzle, Šehzada Jamaković, iz Banovića, Fahrudin Dedić i Nijaz Demirović, iz Živinica, Nevres Kahrić, iz Živinica, Ismira Paprikić, iz Živinica, Alma Šišić, iz Živinica, Ibrahim Mujčinović i Muharem Mujčinović, iz Živinica, Ćaza Aljić, iz Živinica, Zirajet Bešić i Sejfulah Brčaninović, iz Živinica, Nihada Nišić, iz Živinica, Senad Mostarlić, iz Brezovače, Safija Mandalović i Smaila Bečić, iz Živinica, Zoran Manojlović, iz Živinica, Anita Akrapović, iz Tuzle, Anto Krešić, iz Tuzle, i Teufik Zoletić, iz Živinica, Edib Taletović, iz Živinica, Eniz Salkić, iz Banovića, i Tima Habibović, iz Živinica (u daljnjem tekstu: apelanti). Sve navedene apelante, osim apelantice Ljubice Petrović, zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica. Apelanticu Ljubicu Petrović zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle. Apelanti su u periodu od 27. oktobra 2008. godine do 4. februara 2011. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 29 0 P 000699 08 Gž od 14. oktobra 2008. godine, 29 0 P 000700 08 Gž od 30. oktobra 2008. godine, 29 0 P 000975 08 Gž od 24. decembra 2008. godine, 29 0 P 000969 09 Gž od 30. marta 2009. godine, 29 0 P 000979 09 Gž od 19. januara 2010. godine, 29 0 P 000590 09 Gž od 12. februara 2010. godine, 003-0-Gž-09-000705 od 22. februara 2010. godine, 29 0 P 000978 09 Gz od 29. marta 2010. godine, 29 0 P 00612 09 Gž od 23. marta 2010. godine, 29 0 P 000163 08 Gž od 23. marta 2010. godine, 33 0 P 005467 09 Gž od 8. aprila 2010. godine, 33 0 P 005466 09 Gž od 8. aprila 2010. godine, 33 0 P 005476 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 005591 10 Gz od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000287 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 29 0 P 000616 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 005456 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 005737 09 Gž od 23. marta 2010. godine, 33 0 P 008317 10 Gž od 25. marta 2010. godine, 33 0 P 005478 10 Gž od 15. aprila 2010. godine, 33 0 P 001188 08 Gž od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000614 09 Gž od 27. aprila 2010. godine, 33 0 P 001613 08 Gž od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000271 09 Gž od 13. aprila 2010. godine, 29 0 P 000322 08 Gž od 27. aprila 2010. godine, 29 0 P 000607 09 Gž od 22. aprila 2010. godine, 003-0-Gž-09-001278 od 7. aprila 2010. godine, 33 0 P 000761 09 Gž od 7. aprila 2010. godine, 29 0 P 000179 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 33 0 P 005480 09 Gž od 23. aprila 2010. godine, 003-0-Gž-09-000412 od 21. aprila 2010. godine, 29 0 P 000203 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 33 0 P 005461 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 29 0 P 000157 09 Gz od 19. maja 2010. godine, 29 0 P 000152 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 29 0 P 001329 09 Gž od 28. aprila 2010. godine, 29 0 P 000974 09 Gž od 25. maja 2010. godine, 33 0 P 005459 09 Gz od 27. maja 2010. godine, 003-0-Gž-09-001125 od 18. maja 2010. godine, 33 0 P 001878 08 Gž od 28. juna 2010. godine, 32 0 P 002460 10 Gž od 11. avgusta 2010. godine, 33 0 P 005474 10 Gž od 17. septembra 2010. godine, 33 0 P 005441 10 Gž od 26. avgusta 2010. godine, 33 0 P 005992 09 Gž od 30. septembra 2010. godine, 33 0 P 005443 09 Gz od 30. avgusta 2010. godine, 29 0 P 000622 09 Gz od 6. jula 2010. godine, 03 0 P 004185 10 Gž od 29. septembra 2010. godine, 33 0 P 005479 10 Gž od 30. septembra 2010. godine, 03 0 P 002851 10 Gž od 21. septembra 2010. godine, 29 0 P 000267 08 Gž od 14. septembra 2010. godine, 03 0 P 002903 09 Gž od 14. oktobra 2010. godine, 33 0 P 005442 09 Gz od 14. septembra 2010. godine, 29 0 P 000597 08 Gz od 12. oktobra 2010. godine, 33 0 P 005440 09 Gž od 28. oktobra 2010. godine, 33 0 P 002365 08 Gz od 12. oktobra 2010. godine, 33 0 P 002125 08 Gž od 10. decembra 2010. godine, 29 0 P 000159 08 Gž od 30. novembra 2010. godine, 29 0 P 001102 09 Gž od 28. oktobra 2010. godine, 03 0 P 003753 09 Gz od 26. oktobra 2010. godine, 33 0 P 008318 09 Gz od 18. oktobra 2010. godine, 33 0 P 002378 08 Gž od 29. oktobra 2010. godine i 29 0 P 000165 10 Gz od 14. januara 2011. godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 3417/08, AP 3713/08, AP 192/09, AP 1237/09, AP 642/10, AP 787/10, AP 1377/10, AP 1378/10, AP 1380/10, AP 1381/10, AP 1738/10, AP 1739/10, AP 1740/10, AP 1741/10, AP 1742/10, AP 1743/10, AP 1751/10, AP 1753/10, AP 1758/10, AP 1851/10, AP 1852/10, AP 1853/10, AP 1854/10, AP 1855/10, AP 1856/10, AP 1857/10, AP 1859/10, AP 2026/10, AP 2028/10, AP 2030/10, AP 2031/10, AP 2160/10, AP 2162/10, AP 2315/10, AP 2316/10, AP 2317/10, AP 2494/10, AP 2560/10, AP 3040/10, AP 3716/10, AP 3791/10, AP 4565/10, AP 4566/10, AP 4567/10, AP 4568/10, AP 4569/10, AP 4766/10, AP 4767/10, AP 4768/10, AP 4769/10, AP 5190/10, AP 5191/10, AP 5375/10, AP 5551/10, AP 5650/10, AP 5875/10, AP 5876/10, AP 5877/10, AP 197/11, AP 198/11, AP 223/11 i AP 531/11 spoji u jedan predmet pod brojem AP 3417/08, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Apelanti su trenutni ili bivši uposlenici Općinskog suda u Živinicama, Općinskog suda u Banovićima, MUP Tuzlanskog kantona - PU Živinice, dok je apelantica Ljubica Petrović bivša sutkinja Općinskog suda za prekršaje u Tuzli. Apelanti su u periodu od 2006. do 2008. godine tužbama pokrenuli radne sporove protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, potražujući neisplaćene, odnosno manje isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) i naknade za korišćenje godišnjeg odmora (regresa) za periode od 2003. do 2008. godine. U tužbama su apelanti naveli da je tuženi postupao suprotno odredbama čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), kojima je propisano da službeniku pripada topli obrok u toku rada najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, odnosno regres u iznosu od najmanje 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za posljednja tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenika povoljnije.

4. Odlučujući po tužbama apelanata, nadležni općinski sudovi (Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Kalesiji i Općinski sud u Živinicama) su tokom 2008. i 2009. godine donijeli presude sa različitim odlučenjima, kojima su usvajali u potpunosti ili djelimično tužbene zahtjeve apelanata, odnosno iste odbijali kao neosnovane.

5. U obrazloženju presuda, kojima su u cjelosti usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, općinski sudovi su, u odnosu na predmetna potraživanja apelanata za period do 8. septembra 2005. godine, prvenstveno naveli da ta prava proizlaze iz odredbe člana 45. stav 1. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05 - stupio na snagu 17. avgusta 2005. godine; u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), kojom je propisano da namještenik ima pravo na naknadu za topli obrok, odnosno regres, te da visinu tih naknada ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat, Vlada FBiH i vlade kantona. Ranije su ova pitanja bila regulisana Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i istog zakona u Tuzlanskom kantonu, koji su se primijenjivali do avgusta 2005. godine. Dalje je navedeno da s obzirom da je nesporno da je Vlada Tuzlanskog kantona naknadno pristupila Granskom kolektivnom ugovoru, neprihvatljivo je pozivanje tuženog na Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Granskog kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključen 2. aprila 2002. godine između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, za koji je kako se navodi u obrazloženjima presuda i Ustavni sud u svojoj odluci AP-1315/06 utvrdio da nikad nije objavljen u „Službenim novinama TK“ i da nema pravnu snagu. Obrazlažući presude u dijelu koji se odnosi na potraživanja apelanata nastala nakon 8. septembra 2005. godine, općinski sudovi su istakli da je tačno da je odredbom člana 2. Općeg kolektivnog ugovora („Službene novine FBiH“ broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor – stupio na snagu 8. septembra 2005. godine) predviđeno da se isti primijenjuje na teritoriji FBiH i da je obavezujući za sva privredna društva, organe uprave, policiju, javne ustanove i ostala pravna lica, te da je odredbama iz čl. 17. i 19. regulisano pitanje toplog obroka i regresa, ali da su općinski sudovi mišljenja da se u konkretnim slučajevima imaju primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Navodeći da je novim Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi prethodni opći kolektivni ugovor, na osnovu kojeg je zaključen i Granski kolektivni ugovor i na osnovu kojeg apelanti temelje svoje tužbene zahtjeve, po ocijeni nadležnih općinskih sudova, usvajanjem i stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora, nije stavljen van snage Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine. Činjenica da postojeći kolektivni ugovori nisu usklađeni sa novim Općim kolektivnim ugovorom ne može ići na štetu apelanata, niti imati uticaja na njihova prava. Na drugoj strani, pojedini općinski sudovi su se u prilog argumentaciji za usvajanje tužbenih zahtjeva apelanata pozvali na odredbe člana 113. st. 1 i 3. Zakona o radu FBiH, kojima je propisano da se kolektivni ugovor može zaključiti na neodređeno i određeno vrijeme i da će se, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primijenjivati do zaključivanja novog kolektivnog ugovora. S obzirom da je je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine zaključen na neodređeno vrijeme, to se isti ima primijenjivati do zaključenja novog granskog kolektivnog ugovora u smislu citiranih odredbi Zakona o radu, pa je, stoga, neosnovana tvrdnja tuženog da je stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora prestala primjena Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine.

6. U obrazloženjima presuda nadležnih općinskih sudova kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata koji su se odnosili za potraživanja nakon 8. septembra 2005. godine, navedeno je da je donošenjem i stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora prestala da važi primjena ostalih propisa kojima su bila uređena prava radnika, pa i primjena Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer je Opći kolektivni ugovor obavezujući za sve iz kog razloga apelanti neosnovano temelje svoje tužbene zahtjeve na ranije donesenom Granskom kolektivnom ugovoru iz 2000. godine. U tom smislu, zaključeno je da se u konkretnim slučajevima apelanata imaju primijeniti propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka potraživanja.

7. Odlučujući po žalbama parničnih stranaka protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je u ovisnosti od presuđenja prvostepenog suda, donio osporene presude navedene u dispozitivu ove odluke, kojima je potvrđivao u cjelosti prvostepene presude, odnosno uvažavao žalbe tuženog, te preinačavao prvostepene presude odbijajući kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata za potraživanja nastala nakon 8. septembra 2005. godine.

8. U osporenim presudama, Kantonalni sud je u obrazloženjima naveo da apelanti tužbama potražuju isplatu razlike toplog obroka i regresa, temeljeći svoje tužbene zahtjeve isključivo na odredbi člana 31., odnosno 32. Granskog kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da su pravilno općinski sudovi postupili kada su obavezali tuženog da apelantima na ime predmetnih potraživanja zaključno sa 8. septembrom 2005. godine isplati iznose navedene u dispozitivima prvostepenih presuda. Međutim, u međuvremenu je stupio na snagu Zakon o namještenicima, a odredbom člana 45. istog zakona je propisano da namještenik ima pravo na naknadu za topli obrok, odnosno regres, te da visinu tih naknada ugovaraju kolektivnim ugovorom sindikat, Vlada FBiH i vlade kantona, dok je odredbom člana 80. istog zakona propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98). Odredbom člana 17. Općeg kolektivnog ugovora, a koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, propisano je da je poslodavac dužan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok), a ukoliko mu ne obezbijedi, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Odredbom člana 19. Općeg kolektivnog ugovora je propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu zavrsio sa gubitkom.

9. Stupanjem na snagu Zakona o namještenicima, a potom i Općeg kolektivnog ugovora, koji je po odredbi člana 2. obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte, po ocjeni Kantonalnog suda je prestala da postoji pravna praznina da bi se i dalje primjenjivala odredba čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora u pogledu utvrđivanja visine naknade za predmetna potraživanja iz radnog odnosa za utuženi period nakon 8. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je zaključio da se potraživanja za period nakon 8. septembra 2005. godine mogu jedino raspraviti u skladu sa odredama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora. S obzirom da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu ni tvrdili, niti dokazivali da im je nakon 8. septembra 2005. godine tuženi isplatio manje naknade za topli obrok i regres od onih koje su kao minimum zagarantovane odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora, niti to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, Kantonalni sud je zaključio da tuženi osnovano ukazuje u žalbama da prvostepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantima dosudili razliku toplog obroka i regresa na osnovu odredbi čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora, koje su prema shvatanju Kantonalnog suda neprimjenljive za period nakon 8. septembra 2005. godine, kao dana stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora. Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivima osporenih presuda.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne budu diskriminisani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanata ogleda u njihovom nezadovoljstvu u pogledu načina na koji su prvostepeni sudovi u određenom broju apelacija, a potom i sam Kantonalni sud u svim žalbenim postupcima, primijenili materijalno pravo odlučujući po njihovim tužbama za isplatu razlike toplog obroka i regresa za period nakon 8. septembra 2005. godine. Ta arbitrarnost se po mišljenju apelanata primarno manifestuje u činjenici da je u predmetnim radnim sporovima trebalo primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, odnosno njegove čl. 31. i 32., koje apelanti smatraju jedinim pravno obavezujućim normama u odnosu na tuženog i nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora iz septembra 2005. godine. Ovakav svoj stav apelanti temelje na principu lex specialis derogat lex generali, koji kako ističu ima tu pravnu snagu da se suprotstavlja i nadjačava opće pravilo po kojem kasniji akt, odnosno norma, ukida raniju normu ako imaju suprotnu sadržinu, a jednaku pravnu snagu. Upravo takav odnos, prema mišljenju apelanata, postoji između Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine i Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, gdje, imajući u vidu nije donesen novi granski kolektivni ugovor u skladu sa novim Općim kolektivnim ugovorom, jedna posebna norma, tj. akt ukida suprotnu opću normu bez obzira na vremenski redoslijed.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li su postupci u cjelini bili pravični u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da ključno sporno pravno pitanje koje se javlja u predmetnim apelacijama se tiče primjene prava, odnosno načina na koji je Kantonalni sud primijenio propise prilikom donošenja osporenih presuda iz dispozitiva ove odluke u radnim sporovima koje su apelanti pokrenuli pred nadležnim općinskim sudovima radi isplate potraživanja prava iz radnog odnosa (toplog obroka i regresa). Proizvoljnost ovakvog postupanja Kantonalnog suda, prema shvatanju apelanata, ogleda se u primjeni odredbi novog Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, umjesto odredbi Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine kojeg apelanti smatraju jedinim pravno relevantnim i obavezujućim u njihovim konkretnim slučajevima. U prilog svojoj argumentaciji, apelanti su se pozvali na juridičko načelo lex specialis derogat legi generali, koje se prema mišljenju apelanata ima primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari.

15. Ustavni sud zapaža da je u svojoj naprijed navedenoj odluci o prihvatljivosti i meritumu u predmetu AP 1315/06 naveo da „se na sudove, koji se finansiraju iz budžeta, ne može primjenjivati Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine. Slijedi da u vezi sa određivanjem visine regresa apelantica postoji pravna praznina“. Ovakav stav Ustavni sud je zasnovao na činjenici da odredbom člana 1 ranijeg Općinskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine nije bila propisana njegova primijenjivost na sudove, odnosno organe sudske vlasti. Međutim, usvajanjem i stupanjem na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora u septembru 2005. godine, ta pravna praznina je prestala da postoji, s obzirom da je odredbom člana 2. predviđeno da „Ovaj kolektivni ugovor se zaključuje se i primijenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Kolektivni ugovor je obvezujući i važi za sva gospodarska društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte“. Dakle, Ustavni sud smatra da ovako definisano područje primijenjivosti novog Općeg kolektivnog ugovora obuhvata i sudove, podvodeći ih pod pojam „drugih pravnih subjekata“. Dalje, u stavu 3. iste odredbe je propisano da „Samostalni sindikati za područja djelatnosti iz stava 2. ovog člana zaključuju kolektivne ugovore sukladno ovom kolektivnom ugovoru i njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku Kantonalnog suda, u osporenim presudama iz dispozitiva ove odluke, da se stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u avgustu 2005. godine i Općeg kolektivnog ugovora u septembru 2005. godine predmetna potraživanja apelanata za period nakon 8. septembra 2005. godine mogu jedino raspraviti u skladu sa odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora. Pozivanje apelanata na juridičko načelo lex specialis derogat legi generali, kao kriterij specijalnosti rješavanja protivrječnosti pravnih normi (antinomija), nije adekvatno prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom da se u predmetnim situacijama radi o protivrječnosti između prijašnjeg a specijalnog propisa prema kasnijem a općem, odnosno antinomiji između višeg a općeg propisa prema nižem a specijalnom. Ovdje će, prema načelu zakonitosti, doći u obzir kriterij hijerarhije, odnosno vremenski kriterij izražen u zahtjevu lex posterior derogat legi priori, prema kojem kasniji opći propis ukida raniji posebni propis.

16. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović