Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3433/08 (G. K.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3433/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3433/08, rješavajući apelaciju Ganija Kajdomqaja, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ganija Kajdomqaja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000639 od 31. srpnja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000095 od 31. siječnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Gani Kajdomqaj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja podnio je 25. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000639 od 31. srpnja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000095 od 31. siječnja 2007. godine.
2. «Polirond» d.d. Orašje je 1. rujna 2004. godine kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio tužbu protiv Tunje Krištića kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta kao drugotuženog. U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da je prvotuženi kao raniji zakonski zastupnik, u vrijeme kada to nije bio, bez ovlaštenja i bez pravnog osnova 23. lipnja 2004. godine izvršio prijenos iznosa od 50.000,00 KM sa tužiteljevog računa na račun SZR Pekara «Posavska» (u daljnjem tekstu: pekara) u apelantovom vlasništvu. Budući da u tužiteljevoj službenoj dokumentaciji ne postoji bilo kakva odluka o kratkoročnoj pozajmici, tužitelj je odmah po saznanju da je novac prebačen obavijestio apelanta da je prijenos izvršila neovlaštena osoba, te zatražio povrat navedenog novčanog iznosa. Kako apelant nije vratio novac, on je tužbom tražio da se prvotuženi i apelant obvežu na vraćanje navedenog iznosa.
3. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-649/04 od 30. ožujka 2006. godine tužiteljev tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neutemeljen. Obrazlažući razloge svoje odluke, Općinski sud je naveo da tužitelj nije dokazao da je on pravna osoba koja ima pravo potraživati novčani iznos koji je «Polirond» d.d. proizvodnja, consulting i usluge Orašje posudio pekari u apelantovom vlasništvu, tj. da nije dokazao da je bio u poslovnom odnosu sa pekarom u apelantovom vlasništvu. Naime, iz rješenja o upisu u sudski registar od 23. travnja 2003. godine vidljivo je da je izvršeno usklađivanje djelatnosti i upis izvršene privatizacije u Mješovitom poduzeću «Polirond» d.d. Orašje, tako da nakon usklađivanja glasi «Polirond» d.d. proizvodnja, consulting i usluge Orašje, odnosno da je društvo izvršilo potpunu privatizaciju i da je prvotuženi ovlaštena osoba za zastupanje. Dalje, iz rješenja o upisu u sudski registar od 22. lipnja 2004. godine slijedi da je Kantonalni sud, rješavajući povodom tužiteljeve prijave, izvršio promjenu osobe ovlaštene za zastupanje, tj. da je iz sudskog registra brisan prvotuženi, a da su osobe ovlaštene za zastupanje Z.Z. kao v.d. predsjednika uprave i P.Ž. i L.V. kao članovi uprave, da iz rješenja o upisu u registar kod Komisije za vrijednosne papire od 6. veljače 2003. godine slijedi da je izvršen upis emitenta «Polirond» d.d. proizvodnja, consulting i usluge Orašje koje zastupa prvotuženi. Dalje je istaknuto da iz iskaza svjedoka E.M., osobe koja je obavljala knjigovodstvene poslove, proizlazi da joj nije poznato da je apelantu odobrena pozajmica, ali je navedeno utvrdila 24. lipnja 2004. godine na temelju izvoda, zatim da iz iskaza P.Ž., koji je do kraja 2003. godine obavljao dužnost v.d. predsjednika uprave, slijedi da je on za transakciju saznao od E.M. 24. lipnja 2004. godine, te da tužiteljeva uprava nije donijela nikakvu odluku o kratkoročnoj pozajmici.
4. Općinski sud je istakao da je na temelju naloga za uplatu od 23. lipnja 2004. godine nesporno utvrđeno da je sa računa «Polirond» d.d. proizvodnja, consulting i usluge Orašje izvršen prijenos iznosa od 50.000,00 KM u korist pekare u apelantovom vlasništvu. Međutim, sporno je koji je tužiteljev puni naziv, sporno je to je li P.Ž. ovlaštena osoba da zastupa tužitelja, je li u vrijeme davanja pozajmice prvotuženi bio ovlaštena osoba za davanje pozajmice, kome se treba vratiti novac, tužitelju ili davatelju pozajmice, te postoji li pravno sljedništvo između tužitelja i davatelja pozajmice. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da, bez obzira na to što nedostaje puni naziv, tužitelj je «Polirond» d.d. Orašje, Mješovito poduzeće za preradu plastičnih masa, kojeg je mogao zastupati P.Ž., zatim da je zakonski zastupnik davatelja pozajmice «Polirond» d.d. proizvodnja, consulting i usluge Orašje bio prvotuženi, da nema dvojbe da pekara u apelantovom vlasništvu treba vratiti novac, ali ne tužitelju nego davatelju pozajmice jer tužitelj nije dokazao da postoji pravno sljedništvo između tužitelja i davatelja pozajmice, te da je, s tim u svezi, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.
5. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000095 od 31. siječnja 2007. godine tužiteljeva žalba je uvažena, preinačena prvostupanjska presuda, usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev, te obvezan apelant da tužitelju vrati novčani iznos od 50.000,00 KM sa zateznom kamatom i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.363,75 KM. Istom presudom Kantonalni sud je odbio višak tužbenog zahtjeva u odnosu na troškove postupka, te odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog kao neutemeljen.
6. Obrazlažući zašto je usvojio tužbeni zahtjev, odnosno zašto je obvezao apelanta da tužitelju vrati navedeni iznos, Kantonalni sud je naveo da iz rješenja vezanih za upis u sudski registar, odnosno promjena upisa, između ostalog, slijedi da je izvršeno usklađivanje statusa subjekta upisa tvrtke «Polirond» d.d. Orašje sa zakonom i usklađivanje imena tvrtke tako da glasi «Polirond» d.d. za proizvodnju, consulting i usluge sa točnom oznakom adrese, da je iz sudskog registra brisan prvotuženi kao osoba ovlaštena za zastupanje, a da je, između ostalih, upisan P.Ž., član uprave, kao osoba ovlaštena za zastupanje, odnosno da se utvrđuje upis P.Ž. kao v.d. predsjednika uprave i M.S. kao člana uprave, tj. osobe ovlaštene za zastupanje. Dalje je navedeno da iz spisa proizlazi da je tužitelj podnio tužbu radi povrata novčanih sredstava u kojoj je kao tužitelj označen «Polirond» d.d. Orašje, da je tijekom postupka tužiteljev punomoćnik precizno označio tužitelja kao «Polirond» d.d. za proizvodnju colsulting i usluge Orašje. Kantonalni sud je naveo da je iz navedenih dokaza, te iz ostalih dokaza (tužiteljeva oznaka iz pečata kod ovjere podnesaka, punomoći, uplatnice) prvostupanjski sud pogrešno izveo zaključak u svezi sa pravnim sljedništvom tužitelja kao davatelja pozajmice. Naime, nesporno se može zaključiti da označeni tužitelj «Polirond» d.d. Orašje predstavlja skraćeni naziv za ranije registrirano poduzeće «Polirond» d.d., Mješovito poduzeće za preradu plastičnih masa, koje je registrirano 1991. godine u Tuzli, čije je usklađivanje statusa i imena izvršeno rješenjem iz 2003. godine tako da glasi «Polirond» d.d. za proizvodnju, consulting i usluge Orašje.
7. Kantonalni sud je istakao da je u postupku nesporno utvrđeno da je sa računa «Polirond» d.d. Orašje prebačen iznos od 50.000,00 KM (izvod iz banke) na račun pekare u apelantovom vlasništvu, te da predmetna pozajmica nije vraćena, što uostalom nije osporavao niti apelant, iz čega slijedi da je apelant kao zajmoprimatelj primio od tužitelja navedeni iznos. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant kao obveznik vraćanja primljenog, u smislu odredaba članka 562. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), koje reguliraju ugovor o zajmu, dužan vratiti navedeni iznos. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je istakao da je, u smislu odredaba čl. 386. i 396, a u svezi sa člankom 397. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05), usvojio tužiteljev zahtjev za isplatu troškova u iznosu od 7.363,75 KM i to na ime troškova sastava tužbe i žalbe, sastava podnesaka, pristupa na ročišta, te troškova sudske takse na presudu i žalbu.
8. Obrazlažući zašto je odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, Kantonalni sud je naveo da kako je prvotuženi označen kao fizička osoba koja je u ime i za račun pravne osobe potpisala nalog radi prijenosa novca, to nema solidarnog izbora dužnika radi povrata novčane pozajmice.
9. Odlučujući o reviziji apelanta i tužitelja, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-
Rev-07-000639 od 31. srpnja 2008. godine kojom je odbio revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant primio novac, pri čemu je nevažno ko mu je to omogućio ispred tužitelja, da li ovlaštena ili neovlaštena osoba, da apelant nije po tužiteljevom pozivu vratio novac niti nakon pokretanja tužbe i trajanja prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, pa ni nakon jedne godine od dana kada je novac posuđen, te kada bi se prihvatilo da je zaključen ugovor sa rokom vraćanja od jedne godine, Kantonalni sud je pravilno, u smislu odredaba članka 324. ZOO-a (docnja dužnika), odlučio da je apelant dužan vratiti posuđeni novac. Vezano za okolnost da je apelant tužitelju naknadno platio dosuđeni dugovani iznos, to nije osnov da se donese drugačija odluka jer navedeno može biti relevantno samo u slučaju eventualnog tužiteljevog traženja izvršenja sudske odluke.
10. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud donijeli nezakonite odluke zato što su prihvatili tužbu pored činjenice da je tužbu pokrenula pravna osoba koja je pravni prednik pravne osobe koja je izvršila pozajmicu, odnosno da je ugovor o kratkoročnoj pozajmici zaključen sa tvrtkom «Polirond» d.d. proizvodnja, consulting i usluge, koju je zastupao Tunjo Krištić, odnosno prvotuženi, koji je samo mogao podnijeti tužbu, a tužbu je podnijela odvjetnica (koja nema validno položen pravosudni ispit i nije član Odvjetničke komore FBiH) na temelju punomoći koju joj je dao P.Ž., a koji nije bio direktor društva. Apelant ističe da u postupku nije postupano u smislu odredbe članka 227. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da drugostupanjski sud ukida prvostupanjsku presudu između ostalog i ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala osoba ovlaštena za zastupanje, a P.Ž. nije bio zakonski zastupnik «Polironda» d.d. Orašje za proizvodnju, consulting i usluge Orašje. Ovakvim postupanjem sudovi nezakonito određuju da on novac vrati nekome od koga novac nije dobio. Dalje, apelant ističe da ga je Kantonalni sud obvezao na troškove postupka a da nije naveo od čega se sastoje ti troškovi, zatim da Vrhovni sud nije dao niti jedan odgovor na njegove revizijske navode, da je potpuno proizvoljno konstatirao «nižestupanjski sudovi su pravilno…», kada je presuda Općinskog suda dijametralno suprotna presudi Kantonalnog suda. Apelant ističe da je zbog navedenog «nedvojbeno došlo i do nacionalne diskriminacije» samo zato što je on albanske nacionalnosti.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.
15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. «da je zato što je albanske nacionalnosti nacionalno diskriminiran», nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljenim.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović