Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3451/08 (E. T. i S. B.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3451/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3451/08, odlučujući o apelaciji Esada Teljigovića i Salke Brnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Teljigovića i Salke Brnjaka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 655 od 15. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1417/05 od 16. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-540/2003 od 29. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Teljigović i Salko Brnjak (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant) iz Gradiške, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnijeli su 30. oktobra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev- 07-000 655 od 15. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1417/05 od 16. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-540/2003 od 29. jula 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-540/2003 od 29. jula 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta kojim su tražili da se tuženi Republika Srpska i Opština Gradiška obavežu da im na ime naknade štete; i to prvoapelantu zbog porušenog stambeno-poslovnog objekta pobliže označenog izrekom ove presude, solidarno isplate iznos od 116.004,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. augusta 1992. godine pa do isplate, a drugoapelantu na ime naknade štete za uništeni kafe bar „Dionis“, i to za uloženi materijal prilikom adaptacije kafe bara iznos od 19.354,46 KM i za inventar kojim je bio opremljen kafe bar „Dionis“ iznos od 30.000,00 KM, a koji se nalazio u prizemlju gore navedenog stambeno-poslovnog objekta, u ukupnom iznosu od 49.354,46 KM (u odnosu na drugoapelanta), sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. augusta 1992. godine pa do isplate, kao i naknadu troškova postupka u iznosu od 1.650,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na temelju izvedenih dokaza, uvidom u prepis posjedovnog lista broj 1949 i katastarski plan broj 2 k.o. Gradiška-grad, utvrdio da je prvoapelant bio vlasnik porušenog stambeno-poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: predmetni stambeni objekat) ukupne površine 404 m2, da je u prizemlju navedenog stambenog objekta bio kafe bar „Dionis“ (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), za koji je drugoapelant imao odobrenje za privremeno korištenje, da mu je odobrena legalizacija namjene istog sa prodavnice na kafe bar, tako da je drugoapelantu rješenjem Opšinskog sekretarijata za privredne i društvene djelatnosti od 30. aprila 1990. godine odobreno obavljanje ugostiteljske djelatnosti tipa samostalne radnje u predmetnom prostoru. Na temelju nalaza vještaka građevinske struke od 25. maja 2005. godine utvrđeno je da je predmetni stambeni objekat srušen (miniran) 1992. godine, na čijim temeljima je sagrađen novi objekat, čija ukupna vrijednost sa uračunatom amortizacijom od 4% iznosi 115.409,60 KM. Pošto su kod izradnje novog objekta korišteni temelji porušenog objekta, a da vrijednost temelja iznosi 2.861,21 KM, nalazom vještaka je procjenjeno da šteta na predmetnom stambenom objektu iznosi ukupno 112.548,39 KM tako da prema rekapitulaciji ukupna šteta iznosi 135.358,85 KM. Cijeneći sve dokaze zasebno i zajedno, kao i činjenicu da su tuženi istakli prigovor zasatre predmetnog potraživanja Osnovni sud je donio presud kao u izreci prema odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine, od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo (stav 1.), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijev za pet godina od kada je šteta nastala. (stav 2.). U konkretnom slučaju je kao nesporno utvrđeno da se štetni događaj dogodio 13. augusta 1992. godine, a da su prvoapelant i drugoapelant podnijeli tužbu sudu 30. decembra 2003. godine, da zbog opštepoznate situacije u vezi sa ratnim dešavanjima nisu bili u mogućnosti da pokrenu postupak radi naknade štete za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja. Međutim, budući da je odlukom Narodne Skupštine Republike Srpske objavljene u „Službenom glasnku RS-a“ broj 15/96, koja je stupila na snagu danom donošenja, 19. juna 1996. godine, ukinuto ratno stanje kao i stanje neposredne ratne opasnosti, apelanti su od toga datuma po ocjeni suda mogli da pokrenu postupak radi naknade štete, pa je prema tome i objektivni i subjektivni rok za podnošenje tužbe u smislu nevedenih zakonskih odredbi ZOO istekao prije podnošenja tužbe. Osim toga prvoapelant i drugoapelant su u svojim iskazima istakli da su nakon miniranja predmetnog stambenog objekta napustili Gradišku i da nisu dolazili do 2001. godine, da ranije nisu smjeli doći zbog straha, odnosno preživljenih trauma u toku rata, ali da opravdanost takvog straha, odnosno trauma za period nakon 19. juna 1996. godine po ocjeni suda ničim nisu dokazali, osim iznošenja paušalnih navoda. Prema tome, kod nesporne činjenice da su apelanti znali kada je predmetni objekat miniran, jer su u to vrijeme živjeli u Gradišci, njihovi navodi o strahu i traumama, nisu razlog za prekid zastrjelosti. Da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta u tom pravcu neosnovani proizilazi i iz iskaza saslušanog svjedoka Z. H., koji je u svom iskazu istakao da se u Gradišku vratio 1998. godine. Osim toga, Osnovni sud smatra da čak i da su ove tvrdnje prvoapelanta i drugoapelanta tačne, apelanti su mogli podnijeti tužbu putem punomoćnika bez dolaženja u Republiku Srpsku i Gradišku. Osnovni sud takođe smatra neosnovanim i neargumentiranim navode prvoapelanta i drugoapelnta da nisu mogli znati kada je prestalo ratno stanje. Na osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti na koji se poziva zastupnik tuženih, a što je po ocjeni suda dovoljan razlog da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Pošto prvoapelant i drugoapelant nisu uspjeli u sporu, sud je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 386., 387. i 396. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.

4. Presudom Okružnog suda broj Gž-1417/05 od 16. aprila 2007. godine žalba prvoapelanta i drugoapelanta je djelimično uvažena, Presuda Osnovnog suda broj P-540/2003 je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, tako da su prvoapelant i drugoapelant obavezani isplatiti tuženim na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.080,00 KM umjesto 1.650,00 KM, dok je u preostalom dijelu kojim je odbijen zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta, njihova žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju presude sud je naveo da u cijelosti prihvata razloge prvostepene presude da prvoapelant i drugoapelant nemaju pravo na naknadu pričinjene štete, jer im je potraživanje naknade štete zastarjelo u smislu odredaba člana 376. ZOO, pa je zaključio da se njihovim žalbama ničim ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude, u dijelu kojim je njihov zahtjev za naknadu štete odbijen. Okružni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je prvoapelantu i drugoapelantu šteta pričinjena u augustu 1992. godine, i da je u to vrijeme već bila proglašena naposredna ratna opasnost a krajem 1995. godine i ratno stanje, koje je ukinuto 19. juna 1996. godine. Kod takvog stanja stvari, a u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Srpske iz odluke broj Rev-329/01 od 5. jula 2001. godine, za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, odnosno od aprila 1992. godine pa sve dok neposredna ratna opasnost i ratno stanje nije ukinuto, odnosno do 19. juna 1996. godine, prvoapelantu i drugoapelantu nije teklo vrijeme zastarjelosti potraživaja naknade pričinjene štete, dakle rokovi zastarjelosti potraživanja počinju teći od 19. juna 1996. godine u smislu člana 376. ZOO. Prema tome kod činjenice da se prvoapelantu i drugoapelantu šteta desila 1992. godine, odnosno da zastarjelost potraživanja teče od 1996. godine, onda se ima uzeti da su svi rokovi za potraživanja predmetne štete do momenta kada su podnijeli tužbu 2003. godine istekli, te da je njihovo potraživanje zastarjelo. Dalje, Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi prvoapelanta i drugoapelanta da nisu smjeli doći u Republiku Srpsku, odnosno u Gradišku do 2001. godine, jer su bili u strahu kao i da nisu znali da je ratno stanje ukinuto, te da je njihovo potraživanje zastarjelo, jer se istim navodima ne može derogirati zakon, u situaciji kada je realno da nakon 19. juna 1996. godine nije bilo nikakve prepreke za ostvarivanje sudske zaštite, ovo tim prije što apelanti tvrde da nisu dolazili u Gradišku do 2001. godine, a da su tužbu sudu podnijeli tek 2003. godine. Okružni sud je odbio navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer im je dato pravo da putem suda u određenom roku zatraže zaštitu navedenih prava, a što su apelanti propustili da učine, pa im sud nije mogao dati pravo koje su propustili tražiti pravilno se pozivajući na odredbu člana

376. ZOO. Slijedom prednjeg sud je primjenom člana 226. ZPP žalbu apelanata odbio i potvrdio pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata za naknadu štete. Okružni sud je zaključio da prvoapelant i drugoapelant osnovano ukazuju da odluka o troškovima postupka nije pravilno utvrđena, jer su prvostepenom presudom tuženim priznati troškovi odgovora na tužbu i zastupanje na četiri ročišta sve sa paušalom i porezom u ukupnom iznosu od 1.650,00 KM, pa kako je po ocjeni suda tuženim valjalo priznati troškove jednog odgovora na tužbu a na dva, i zastupanje na tri a ne četiri ročišta, to visina troškova tuženih po zakonu iznosi 800,00 KM a što sa paušalom i porezom na promet iznosi 1.080,00 KM, stoga je sud primjenom člana 235. tačka 3. ZPP preinačio odluku prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i odlučio kao u izreci presude.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 655 od 15. septembra 2008. godine reviziju prvoapelanta i drugoapelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da ovaj sud smatra da su presude Osnovnog i Okružnog suda pravilne i na zakonu zasnovane, da je pravilan stav tih sudova da od dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, više nije bilo objektivnih razloga za nepodnošenje tužbe za naknadu štete nadležnom sudu, neposredno, putem pošte ili putem punomoćnika čime bi došlo do prekida rokova zastarjelosti. Kako je u konkretnoj situaciji tužba za naknadu štete podnesena je sudu 30. decembra 2003. godine, što znači izvan rokova zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO računajući od 19. juna 1996. godine. U skladu sa navedenom odredbom zakona, krajnji rok za podnošenje tužbe sudu je bio 19. juni 2001. godine, kad bi došlo do prekida roka zastarjelosti. Budući da je među parničnim strankama nesporno da je tužba u ovoj parnici podnesena neposredno sudu 30. decembra 2003. godine, iz čaga proizilazi da su sudovi pravilno odlučili o prigovoru zastarjelosti potraživanja istaknut od strane tuženih, i tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta odbili kao neosnovan. Inače, objektivni rok zastarjelosti počinje teći od dana nastanka štetnog događaja bez obzira na dan saznanja oštećenika za štetu, njen obim i visinu te onog ko je štetu prouzrokovao. Ovim se ukazuje neosnovanim i revizioni prigovor apelanata da do 2001. godine nisu dolazili u Gradišku, niti su znali za obim štete i prestanak ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Vrhovni sud takođe smatra neosnovanim prigovor prvoapelanta i drugoapelanta da su sudovi postupili suprotno odredbi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer primjena odredbi ZOO, koje se odnose na rokove zastrjelosti prestavlja opravdano i zakonito miješanje vlasti u pravo apelanata na naknadu štete, koju su nedvojbeno pretrpjeli. Dakle, ograničenje rokova za sudsku zaštitu prava (podnošenje tužbe) predstavlja opravdanu potrebu države radi obezbjeđenja pravne sigurnosti, budući da institut zastarjelosti potraživanja predstavlja potrebu radi sprečavanja zloupotrebe prava građana i eventualnu nemarnost u ostvarivanju tih prava. Prema tome Vrhovni sud je zaključio da Osnovni i Okružni sud primjenom člana 376. u vezi sa članom 360. ZOO nisu povrijedili odredbe Evropske konvecije, na koju apelanti ukazuju revizijom. Dakle, osporena odluka nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu člana 248. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

7. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi hronologiju događaja vezanu za donošenje odluka u predmetnom postupku, a suština apelacionih navoda se svodi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane sudova, koji kako ističu apelanti u konkretnom slučaju nisu mogli primjeniti odredbu člana 376. ZOO, jer se radi o specifičnoj vrsti štete nastale za vrijeme ratnih zbivanja, s obzirom da je sporni stambeni objekat uništen miniranjem 1992. godine od strane nepoznatih uniformisanih lica, da je prvoapelant kao vlasnik predmetnog objekta telefonom prijavio Policijskoj stanici Gradiška da je počinjeno krivično djelo, međutim po toj prijavi kako navode nisu poduzete nikakve aktivnosti na otkrivanju počinilaca navedenog djela. Zbog opšte situacije su bili prinuđeni 1992. godine napustiti Gradišku, pa su naredne godine boravili u inostranstvu, gdje se i sada nalaze samo iz razloga što nemaju smještaj na području Opštine Gradiška, a nit su dobili bilo kakvu pomoć za obnovu porušene kuće. Budući da su boravili u inostranstvu apelanti navode da nisu znali da postoje bilo kakvi rokovi koji teku za pokretanje tužbe za naknadu štete, pogotovo da taj rok teče od 19. juna 1996. godine. Imajući u vidu navedeno apelanti takođe smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 376.

1.) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je šetu učinilo.

2.) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. [...]

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3451/08 (E. T. i S. B.) | Sudska praksa | Aktio