Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3498/08 (A. G.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Penzija
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3498/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3498/08, rješavajući apelaciju Alije Glavaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Glavaša podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-08-001085 od 28. augusta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci, broj 072-0-Mal-08-000114 od 11. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Glavaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa advokat Momir Mirjanić, podnio je 31. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-08-001085 od 28. augusta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 072-0-Mal-08-000114 od 11. aprila 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. januara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 072-0-Mal-08-000114 od 11. aprila 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Fond PIO Republike Srpske Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 623,35 KM na ime neisplaćenih penzija za period od 15. oktobra 1997. godine do 3. augusta 1999. godine, iznos od 76,60 KM na ime neisplaćenih naknada za tjelesno oštećenje za isti period, zatim iznos od 699,95 KM na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata od dospjelosti do 25. februara 2008. godine kao i zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od 699,95 KM od 26. februara 2008. godine do isplate.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na glavnoj raspravi izveo uvidom i čitanjem isprava te iznošenjem nalaza i mišljenja i saslušanjem vještaka ekonomske struke te je prezentirao sadržaj izvedenih dokaza. Navedeno je da je članom 158. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS», broj 27/93), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva odnosno uspostavljanja prava na penziju kod tuženog, propisano da je korisnik prava iz PIO obavezan da prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje i obim prava. Također je navedeno da je prema odredbi člana 256. istog zakona tuženi obavezan da korisniku prava isplaćuje penziju neovisno na mjesto prebivališta ili boravišta na području republike (stav 1.), te da se isplata penzije u inostranstvu vrši u skladu sa odredbama tog zakona i međunarodnim sporazumima o socijalnom osiguranju (stav 2.). Istaknuto je da je odredbama člana 155. stav 2. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju propisano da se dospjela primanja iz PIO koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, mogu se naknadno isplatiti najviše za jednu godinu unazad, s tim što se rok računa od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Nadalje je navedeno da je isplata primanja iz PIO regulirana i odredbama člana 148. kasnijeg Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS», broj 32/00) te odredbama člana 181. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju – prečišćen tekst («Službeni glasnik RS», broj 106/2005) kojim propisima nije propisana retroaktivna isplata prava iz PIO.
4. Dovodeći navedene odredbe u vezu sa apelantovim slučajem, a budući da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 15. oktobra 2007. godine, sud je zaključio da su sva potraživanja apelanta prema tuženom, obzirom da se radi o povremenim potraživanjima koja u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zastarijevaju za tri godine, koja su dospjela do 15. oktobra 2004. godine zastarjela. Sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant prije tog datuma, konkretno 3. augusta 2000. godine kad se obratio tuženom, ponovo uspostavio pravo na penziju te da mu je tuženi izvršio isplatu potraživanja jednu godinu unazad (od 3. augusta 1999. godine) te je sud zaključio da je osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženog. Navedeno je da je apelant kao pravni osnov tužbe naveo sticanje bez osnova, za koja potraživanja važi opšti desetogodišnji zastarni rok, ali je sud zaključio da se ova pravna kvalifikacija ne može prihvatiti budući da po zaključku suda nije došlo do prelaza apelantove imovine u imovinu tuženog u smislu člana 210. ZOO. Sud je pojasnio da se potraživanja iz PIO mogu smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ali obzirom da je sud ocijenio osnovanim prigovor zastare zaključio je da nije došlo do povrede ovog apelantovog prava. Konačno sud je cijenio i navode apelanta da je zbog ratnih zbivanja boravio u inozemstvu, gdje se nalazio i u vrijeme donošenja prvostepene presude, te zaključio da apelant nije ničim dokazao da kao korisnik prava iz PIO nije mogao prijaviti činjenice koje su od uticaja na korištenje i obim prava te nije obavijestio tuženog da se od 1993. godine ne nalazi na dotadašnjoj adresi i sa zahtjevom za ponovnu uspostavu ovih prava se tuženom obratio tek 2000. godine iako je to po zaključku suda, obzirom na prestanak ratnih okolnosti, nesporno mogao učiniti znatno ranije.
5. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-001085 od 28. augusta 2008. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. Apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta vezane za pogrešnu primjenu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključivši da je prvostepeni sud prilikom donošenja svoje odluke izvršio ocjenu provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. Nadalje, sud je, vezano za žalbene navode apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (člana 372. stav 1. umjesto člana 210. ZOO), istakao prava i obaveze parničnih stranaka utemeljena na posebnom zakonu te da je predmetni spor trebalo riješiti primjenom Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju koji se primjenjivao u vrijeme kad je apelant tuženom podnio zahtjev za isplatu penzije. Istaknuto je da je na području Republike Srpske proglašena neposredna ratna opasnost 15. aprila 1992. godine, a nakon toga ratno stanje koji su ukinuti odlukom Skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine. Dovodeći ove činjenice u vezu sa konkretnim slučajem Okružni sud je zaključio da bi po osnovu neosnovanog obogaćenja iz člana 210. ZOO u vezi sa članom 152. stav 2. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju apelantu mogle isplatiti samo primanja dospjela u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, kao periodu u kojem je apelant zbog objektivnih okolnosti bio spriječen da tuženom dostavi svoju adresu. Sud je zaključio da su nakon tog datuma (19. juna 1996. godine) prestale objektivne okolnosti koje su sprječavale apelanta da tuženom dostavi svoju adresu, pa je sud zaključio da apelant vlastitim propustom nakon tog datuma nije obavijestio tuženog o svojoj novoj adresi odnosno o činjenicama od značaja za ostvarivanje prava. Stoga je ocijenjeno da je apelant zbog subjektivnih razloga (pasivnog držanja apelanta prema svom pravu koje u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju predstavlja imovinu) izgubio imovinu u smislu odredbe člana 155. stav 2. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju. Konačno sud je naveo da prijelaz dospjelih penzija i naknade za tjelesno oštećenje kao apelantove imovine u imovinu tuženog ima svoj osnov u specijalnom propisu koji predstavlja član 155. stav 2. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju iz kojih razloga je zaključeno da nisu ispunjeni uvjeti da se primjenom člana 210. ZOO udovolji tužbenom zahtjevu apelanta.
6. Apelant navodi da su osporenim presudama povrijeđeno njegovo prava iz člana II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da tuženi, neovisno od činjenice da je on zbog protjerivanja morao otići u inostranstvo, nije smio obustaviti isplatu njegove penzije i navedene iznose zadržati za sebe te ističe da nije tačno obraloženje tuženog da mu penzija nije isplaćivana zbog toga što tuženi nije imao njegovu adresu. Stoga apelant smatra da je obustava isplate penzije izvršena «samo zbog toga što je apelant druge nacionalnosti».U apelaciji se navodi da je penzija, koja predstavlja apelantovu imovinu, bez pravnog osnova u smislu člana 210. ZOO prešla u imovinu tuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da se apelant 3. augusta 2000. godine, u smislu relevantnih odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, obraćao nadležnom fondu za zahtjevom za uspostavu primanja iz PIO, da je nadležni fond svojim rješenjima od 5. oktobra 2000. godine odredio novi iznos penzije odnosno novčane naknade za tjelesno oštećenje, te apelantu izvršio isplatu potraživanja po ovom osnovu retroaktivno za godinu dana. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da iz odredbi Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, koji je nesporno lex specialis u odnosu na član 210. ZOO (na kojem je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev), proizilazi da se ova prava ostvaruju u upravnom postupku (čl. 161. do 171. Zakona o PIO iz 1993. godine, odnosno član 132. Zakona o PIO iz 2000. godine) te da je sudska zaštita osigurana u upravnom sporu. S toga, neovisno od činjenice da su redovni sudovi obrazloženje osporenih odluka zasnovali prvenstveno na odredbama ZOO o zastari potraživanja, Ustavni sud zaključuje, da su neosnovani navodi apelanta vezani za tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava. Ovo stoga što je o apelantovim pravima iz PIO odlučeno rješenjima nadležnog fonda koja apelant nije osporavao u zakonom propisanom postupku (po stanju spisa nije izjavljivao žalbu na prvostepeno rješenje odnosno ni pokretao upravni spor), već je nakon proteka punih sedam godina od ostvarivanja prava iz penziono invalidskog osiguranja pokrenuo postupak koji po odredbama relevantnog prava uopće nije mogao voditi.
11. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. Vezano za ove apelacione navode Ustavni sud konstatira da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, u smislu da mu je penzija obustavljena „zbog toga što je apelant druge nacionalnost“, nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran zbog svoje nacionalne pripadnosti, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Ovo osobito imajući u vidu da odredbe Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju imaju opći karakter i primjenjuju se na sva lica koja ostvaruju prava po osnova penzijsko invalidskog osiguranja. Stoga Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na a imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović