Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3546/08 (Č. J.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3546/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3546/08, rješavajući apelaciju Čede Janjanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Janjanina podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-08-000 697 od 9. oktobra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 575 od 12. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedo Janjanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 575 od 12. februara 2008. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1252/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju istog apelanta, podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 575 od 12. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj Rs-175/05 od 7. maja 2007. godine kao preuranjenu jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije.

3. Dalje, Ustavni sud je Rješenjem broj AP 1252/08 od 26. februara 2009. godine usvojio zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP 1252/08 od 14. oktobra 2008. godine uz obrazloženje da je 9. oktobra 2008. godine, dakle samo pet dana prije donošenja odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 697 odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.

4. S obzirom na to da se apelacije br. AP 1252/08 i AP 3546/08 odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP

3546/08.

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj Rs-

175/05 od 7. maja 2007. godine, odlučujući o apelantovoj tužbi, prvim stavom izreke presude, obavezao tuženog JODP za telekomunikacije RJ, Tranzitni telekom Banja Luku (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantu na ime nematerijalne štete nastale povredom na radu isplati i to na ime: pretrpljenih duševnih bolova iznos od 5.100,00 KM, pretrpljenog fizičkog bola iznos od 3.400,00 KM, pretrpljenog straha iznos od 2.550,00 KM i pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 1.700,00 KM, odnosno isplati ukupan iznos od 12.750,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. maja 2007. godine pa do konačne isplate. Tuženi je, također, obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom dva izreke presude apelantu je odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je prezentirao sadržaj izvedenih dokaza, te istakao da je predmet spora naknada nematerijalne štete. Istaknuto je da je među parničnim strankama nesporno da je apelant radnik tuženog i da je 1. augusta 2002. godine obavljajući svoje radne zadatke doživio nesreću padom na zemlju zbog pucanja stuba na kojem je mijenjao samonosivi kabl, kojom prilikom je apelant pretrpio teške tjelesne povrede. Navedeno je da je među parničnim strankama sporna visina tužbenog zahtjeva i ko snosi krivicu za nastanak štetnog događaja, te da apelant smatra da je, s obzirom na to da je postupao po nalogu pretpostavljenog, tuženi kriv za nastanak štetnog događaja a da tuženi smatra da apelant nije preduzeo sve potrebne mjere zaštite na radu i pored toga što je kvalificiran za primjenu sredstava – HTZ opreme. Istaknuto je da je sud prihvatio kao tačne iskaze dva svjedoka koji su potvrdili apelantove navode da je prilikom penjanja na stub upotrijebio penjače i opasač i da je svjedok M.K. kao neposredni rukovodilac bio ovlašten da odredi način na koji će se izvršiti radni zadatak. Navedeno je da je iz iskaza ovih svjedoka sud zaključio da je poslovođa bio dužan da upozori apelanta na osiguranje spornog stuba ali da je on, iako je konstatirao da stub baš i nije dobro učvršćen, na što je upozorio apelanta, pristao da apelant izvrši zamjenu kabla. Sud je zaključio da svjedok M.K. kao odgovorno lice nije smio dozvoliti apelantu da se penje prije nego što se stub pravilno obezbijedi u smislu Zakona o zaštiti na radu («Službeni glasnik RS» broj 26/93), odnosno Opšteg akta tuženog - Mjere zaštite na radu (poglavlje Osiguranje stubova, str. 32. i 33), te da je takvim ponašanjem preuzeo odgovornost za nastanak štetnog događaja. Također je navedeno da je apelant kao lice koje je nekoliko godina radilo kao monter i koji je obučen za primjenu HTZ opreme morao odbiti naređenje pretpostavljenog, te da je, budući da nije tako postupio, i sam doprinio nastanku štetnog događaja nezavisno od činjenice da je postupao u skladu sa članom 66. Zakona o radu. Sud je, u smislu člana 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je i apelant doprinio nastanku štetnog događaja u procentu sa 15%. Navedeno je da su neosnovani navodi tuženog da se apelant namirio od «Krajina osiguranja» d.d. Banja Luka budući da polisom osiguranja radnici nisu osigurani.

8. Sud je istakao da je prilikom odlučivanja o visini štete ocijenio nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka medicinske struke - ljekara ortopeda i ljekara neuropsihijatra. Iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka je utvrđeno da je kod apelanta došlo do umanjenja opšte životne sposobnosti za 25%, da je po nalazu komisije Fonda PIO utvrđena invalidnost od 30%, da apelantu po osnovu ovog vida nematerijalne štete pripada iznos od 6.000,00 KM, da mu na ime fizičkog bola, s obzirom na intenzitet i dužinu trajanja bola, pripada iznos od 4.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha zbog povreda i tri operacije pripada iznos od 3.000,00 KM, a da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti pripada iznos od 2.000,00 KM. Imajući u vidu nalaze ovih vještaka te zaključak da je apelant sa 15% doprinio nastanku štetnog događaja, sud je apelantu za navedene vidove nematerijalne štete (za umanjenje opšte životne sposobnosti, za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i pretrpljene duševne bolove) dosudio iznose precizirane u izreci presude, odnosno po svim osnovima dosudio apelantu ukupan iznos od 12.750,00 KM. Sud je naveo da naknada nematerijalne štete predstavlja izvjesnu satisfakciju za duševnu bol oštećenog i njena visina je takva da ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom pa je primjenom člana 200. ZOO-a apelantu dosudio nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u izreci presude.

9. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 575 od 12. februara 2008. godine, odlučujući o žalbi tuženog, žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine dosuđenih iznosa na način da je prvim stavom tuženi obavezan isplatiti apelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova iznos od 3.500,00 KM, pretrpljenog fizičkog bola iznos od 2.100,00 KM, pretrpljenog straha iznos od 1.400,00 KM i pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 700,00 KM, odnosno isplatiti ukupan iznos od 7.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. maja 2007. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.328,50 KM sa zakonskom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

10. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda. Istaknuto je da, prema mišljenju žalbenog suda, iz provedenih dokaza, a ocjenjujući apelantove godine (40 godina), okolnost da je nekoliko godina radio kao monter, da je od poslovođe upozoren da je stub slab navodeći mu primjer drugog kolege koji je također pao sa stuba, te okolnost da apelant i pored toga nije obezbijedio stub kako to propisuje Zakon o zaštiti na radu i Opšti akt tuženog, već se na njega popeo, nakon čega je pao i povrijedio se, proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja sa 30%. Iz navedenih razloga je Okružni sud, imajući u vidu apelantov doprinos nastanku štetnog događaja te nalaze i mišljenja stalnih sudskih vještaka medicinske struke (umanjenje opšte životne sposobnosti za 25%, naruženost u srednje teškom stepenu, te s obzirom na intenzitete i dužinu trajanja bola i straha), utvrdio visinu nematerijalne štete u iznosima od 5.000,00 KM na ime umanjenja opšte životne sposobnosti, 3.000,00 KM na ime pretrpljenog fizičkog bola, 2.000,00 KM na ime pretrpljenog straha i 1.000,00 KM na ime na ime pretrpljenih duševnih bolova, te je shodno zaključku o apelantovom doprinosu za svaki od navedenih osnova apelantu dosudio navedene iznose umanjene za 30%, a kako je to precizirano u izreci drugostepene odluke. Istaknuto je da dosuđeni iznosi novčane naknade nematerijalne štete nisu cilj već sredstvo kojim oštećeni, zadovoljenjem potreba koje ne bi mogao podmiriti bez dosuđenog iznosa, olakšava sebi život čineći ga podnošljivim i ublažava duševnu bol koju osjeća. Navedeno je da dosuđena naknada predstavlja izvjesnu satisfakciju za apelantovu duševnu bol, te je istaknuto da je Okružni sud, primjenom odredbi člana 229. stav 1. tačka 2, ocjenjujući u smislu člana 200. ZOO-a sve okolnosti koje utječu na visinu naknade, apelantu dosudio navedene iznose na ime naknade nematerijalne štete. Dalje, sud je naveo da je i odluku o troškovima preinačio te apelantu dosudio troškove shodno uspjehu u parnici. Istaknuto je da je apelant postavio tužbeni zahtjev u visini od 15.000,00 KM, da je u konačnici apelantu dosuđen iznos od 7.700,00 KM, te je sud zaključio da je apelant uspio u procentu od 50% pa mu je dosudio na ime troškova iznos od 2.328,50 KM umjesto iznosa od 4.166,00 KM.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 697 od 9. oktobra 2008. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda uz obrazloženje da vrijednost osporenog dijela presude iznosi 5.050,00 KM, te da je stoga revizija nedozvoljena u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je, također, zaključio da nisu ispunjeni ni uvjeti za dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP jer odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

12. Apelant smatra da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji zavedenoj pod brojem AP 1252/08 prvo se navodi da apelant smatra da je žalba tuženih izjavljena protiv presude Osnovnog suda neblagovremena jer je predana istekom roka od 15 dana od dana kad je presuda uručena tuženom a što je u suprotnosti sa članom 422. ZPP. Stoga, apelant smatra da je Okružni sud, kad to već nije učinio prvostepeni sud, trebao odbaciti žalbu tuženog u skladu sa članom

422. ZPP. Apelant ističe da je Okružni sud propustio u obrazloženju presude ocijeniti ove navode sadržane u apelantovom odgovoru na žalbu iako su, prema apelantovom mišljenju, oni od odlučnog značaja za odluku o žalbi. Apelant navodi da navedeno nije ocijenio ni Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o apelantovoj reviziji, kao ni njegove navode da drugostepeni sud u svojoj presudi daje drugačije mišljenje u pogledu apelantovog doprinosa nastanku štetnog događaja, te navode revizije da je drugostepeni sud prilikom određivanja visine troškova parničnog postupka pogrešno primijenio odredbe člana 386. stav 2. ZPP. Dalje, apelant smatra da je Okružni sud povrijedio i odredbu člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP jer se, prema apelantovom mišljenju, ne radi o drugačijoj ocjeni «isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom» već «o drugačijoj ocjeni dokaza neposredno izvedenih pred prvostepenim sudom». Također, apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio član 154. stav 3. te čl. 173, 174. i 177. ZOO-a jer se tuženi, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ne može osloboditi objektivne odgovornosti jer ničim nije osporio pretpostavku uzročnosti.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 697 od 9. oktobra 2008. godine, kojim je odbačena apelantova revizija kao nedopuštena zbog formalnih razloga, ne predstavlja odluku o meritumu spora, te zaključuje da ovo rješenje kao takvo, prema mišljenju Ustavnog suda, ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, budući da je Rješenjem Ustavnog suda broj AP 1252/08 od 26. februara 2009. godine usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje, za Ustavni sud je neupitno da Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 575 od 12. februara 2008. godine, koja je osporena u toj apelaciji, predstavlja odluku o meritumu spora, te će zbog toga u daljnjem tekstu ove odluke biti razmotreni apelantovi navodi vezani za povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu Okružnog suda.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U kontekstu navedenog, Ustavni sud prvenstveno zapaža, vezano za apelacione navode o neblagovremenosti žalbe tuženog, da se radi o pitanju koje su trebali raspraviti redovni sudovi. Iz stanja spisa proizlazi da je Okružni sud, mada se nije decidirano izjašnjavao o ovom pitanju, raspravio apelantove navode vezane za neblagovremenost žalbe zaključivši da je žalba koju je tuženi predao shodno pouci o pravnom lijeku blagovremena. Stoga, okolnost da je prvostepeni sud apelantovu tužbu evidentirao kao «Rs» predmet a u pouci o pravnom lijeku naveo da se žalba može izjaviti u roku od 30 dana (a ne u roku od 15 dana kako je članom 422. ZPP propisano za radne sporove), u situaciji kad je predmetna pravna stvar riješena isključivo primjenom ZOO-a a ne propisa koji reguliraju radne odnose, nije i ne može predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava.

18. Apelant, dalje, navodi da je Okružni sud u njegovom slučaju pogrešno primijenio odredbu člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP. Tom odredbom je propisano da drugostepeni sud može presudom preinačiti prvostepenu presudu «ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi». Apelant smatra da se u njegovom predmetu ne radi o drugačijoj ocjeni «isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom» već «o drugačijoj ocjeni dokaza neposredno izvedenih pred prvostepenim sudom». Međutim, s obzirom na navedenu zakonsku odredbu, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom dijelu kontradiktorni sami sebi. Naime, ni sam apelant ne spori da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom pa oni nesporno sa aspekta prvostepenog suda predstavljaju neposredno izvedene dokaze. Međutim, budući da je drugostepeni sud iste te dokaze ocijenio u sjednici vijeća, dakle nije otvarao raspravu niti ponovo provodio dokazni postupak, sa aspekta žalbenog suda ti dokazi, u smislu navedene zakonske odredbe, predstavljaju posredno izvedene dokaze. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o troškovima postupka, dao detaljne i jasne razloge za preinačenje presude Osnovnog suda u tom dijelu rukovodeći se postignutim uspjehom u parnici.

19. Dalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, u osporenoj odluci detaljno obrazložio zašto je djelimično uvažio žalbu tuženog i shodno navedenom preinačio prvostepenu presudu u pogledu visine dosuđene nematerijalne štete te dao razloge za zaključak o apelantovom doprinosu nastanku štetnog događaja a time i o visini naknade nematerijalne štete. Stoga, razlozi osporene odluke vezani za djelimično uvažavanje žalbe tuženog istovremeno predstavljaju i razloge zašto navodi apelantovog odgovora na žalbu (koji su se osim isticanja da je žalba podnesena neblagovremeno svodili na tvrdnje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo) nisu imali utjecaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava (konkretno čl. 192. i 200. ZOO-a, kojim je regulirano pitanje podijeljene odgovornosti i novčana naknada nematerijalne štete) koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3546/08 (Č. J.) | Sudska praksa | Aktio