Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3571/08 („Procesna oprema“ DOO Trn Laktaši)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3571/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-3571/08, rješavajući apelaciju „Procesne opreme“ DOO Trn, Laktaši, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Procesne opreme“ DOO Trn Laktaši podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Ps 007464 08 Pz od 18. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 11 71 Ps 007464 02 Ps od 6. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Procesna oprema“ DOO Trn Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Simo Tošić advokat iz Banja Luke, podnio je 12. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 007464 08 Pz od 18. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 007464 02 Ps od 6. juna 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 007464 02 Ps od 6. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 Ps 007464 08 Pz od 18. septembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi „Vigmelt“ DOO Banja Luka, Krupa na Vrbasu (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed i slobodno raspolaganje univerzalni strug tipa PA631P, fabrički broj 0361, proizveden 1981. godine, ili da mu tuženi isplati na ime naknade za navedeni strug iznos od 6.147,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Istom presudom sud je obavezao apelanta da isplati tuženom na ime troškova postupka iznos od 400,00 KM.
3. Iz obrazloženja presude slijedi da je Osnovni sud, na temelju dokaza izvedenih uvidom u saglasnost o preuzimanju opreme broj 10-UO-229/96 od 2. juna 1996. godine, izlaza robe broj 047 od 3. juna 1996. godine na ime tužene, nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke od 20. juna 2006. godine, iskaza vještaka datog na glavnoj raspravi od 18. septembra 2006. godine, sporazumnog dogovora od 28. juna 2000. godine i iskaza parničnih stranaka te primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Uvidom u saglasnost o preuzimanju opreme broj 10-UO-229/06 od 2. juna 1996. godine utvrđeno je da je Energoinvest MDP ZDP „Termoaparati“ TAT Lukavica (u daljnjem tekstu: TAT Lukavica) ustupio apelantu mašine prema priloženoj specifikaciji, radi pokretanja proizvodnje. Članom 2. navedene saglasnosti određeno je da apelant izuzima mašine na korištenje, da je dužan iste čuvati i održavati, dok vlasnik opreme i dalje ostaje TAT Lukavica, s tim da je apelant dužan istu vratiti po zahtjevu TAT Lukavica. Ova saglasnost je sačinjena u formi ugovora i potpisana i ovjerena od strane ugovornih strana. Na temelju iskaza ovlaštenog zastupnika tuženog utvrđeno da je 1996. godine Izvršni odbor Skupštine opštine Banja Luka donio zaključak da se u Krupi na Vrbasu, u halama vlasništvo tuženog napravi mješovito preduzeće sa Energoinvestom iz Sarajeva na način da Energoinvest iz Sarajeva ustupi mašine a tuženi prostor, da je dio mašina koje su apelant i tuženi preuzeli iz Energoinvesta u Sarajevu ostavljen u hali tuženog gdje su ostale uskladištene do 27. juna 2000. godine, a da je drugi dio mašina apelant uskadištio u svoje prostorije, te da zaključak Izvršnog odbora Skupštine opštine Banja Luka nije nikad realiziran. Dakle, utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je predmetni strug bio smješten u skladišti kod tuženog u periodu od 1. maja 1996. godine do 27. juna 2000. godine. Apelant i tuženi su 28. juna 2000. godine zaključili sporazumn, kojim su se dogovorili i konstatovali da će tuženi zadržati predmetni strug kao naknadu za uskladištenje mašina u halama tuženog u periodu od 1. maja 1996. godine do 27. juna 2000. godine. Dakle, po ocjeni suda među parničnim strakama je sporno da li je tuženi s obzirom na zaključeni sporazum dužan apelantu vratiti predmetni strug, odnosno isplatiti njegovu vrijednost. Kako se apelant predmetnim tužbenim zahtjevom pozivao na rušljivost zaključenog sporazuma, ističući da je prilikom zaključenja istog postojala mana volje jer je bio prinuđen da sa tuženim potpiše sporazum od 28. juna 2000. godine, kako bi od tuženog preuzeo druge uskladištene mašine, to je Osnovni sud ukazao na odredbu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Odredbom člana 111. ZOO propisano je da je ugovor rušljiv kada je pri njegovom zaključenju bilo mana volja u pogledu volje strana, a odredbom člana 117. ZOO, da pravo na zahtjev za poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od 1 godine od saznanja za razlog rušljivosti odnosno od prestanka prinude, a u svakom slučaju prestaje istekom roka od 3 godine od dana zaključenja ugovora. Kako je sporazumni dogovor između apelanta i tuženog zaključen 28. juna 2000. godine, a da je apelant prigovorio mani volje prilikom njegovog zaključenja prvi put na ročištu održanom dana 18. septembra 2006. godine, dakle nakon 6 godina, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju protekao subjektivni i objektivni rok da zahtjeva poništenje rušljivog ugovora, odnosno sporazumnog dogovora. Osim toga imajući u vidu odredbu člana 37. Zakona o svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano je da vlasnik može tužbom zahtjevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari pod uslovom da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine kao da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, a odredbom člana 41. istog zakona propisano je da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da je postalo vlasnik ima pravo da zahtjeva njen povraćaj od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, a na temelju izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tuženi ima jači pravni osnov (zaključeni sporazumni dogovor), iz čega proizilazi da nisu ispunjeni uslovi iz naprijed navedenih članova za predaju u posjed sporne stvari, pa je na osnovu svega izloženog odlučio kao u izreci presude, i odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na temelju člana 386 ZPP-a.
4. Obrazlažući svoju odluku kojom je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu, Okružni sud je naveo da je po ocjeni tog suda prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Utvrđeno je da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant u konkretnom slučaju pozvao na mane volja prilikom zaključenja pismenog sporazuma od 28. juna 2000. godine tek na ročištu od 18. septembra 2006. godine, iznoseći tvrdnju da je bio prinuđen da potpiše navedeni sporazum kako bi preuzeo mašine uskladištene kod tuženog. Okružni sud je utvrdio da je navedeni sporazum sačinjen u pismenoj formi, potpisan i ovjeren od strane zakonskih zastupnika apelanta i tuženog, kojim je regulisano i pitanje naknade za uskladištene mašine, i da sporazum ima sve elemente ugovora kojim stranke regulišu svoj pravni odnos. Prema tome, Okružni sud smatra u sporazumu nema ničega spornog, jer pošto nije došlo do zamišljene realizacije i stvaranja mješovitog preduzeća, apelant i tuženi su se dogovorili o bitnim sastojcima sporazuma, a to je da sporni strug ostaje u vlasništvu tuženog kao naknada za uskladištene mašine u prostorijama tuženog u periodu od 1. maja 1996. godine do 27. juna 2000. godine. Mane volja na koje se poziva apelant pri zaključenju predmetnog sporazuma regulisane se odredbama člana 60.-66. ZOO. Okružni sud je takođe ukazao da je ugovor je rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana volja strana, kao i kada je to ovim zakonom ili posebim propisima određeno (član 111. ZOO), te da ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ugovora ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi (član 112. stav 1. ZOO). Prema odredbi člana 117. stav 1. ZOO pravo zahtjevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od dana saznanja za razlog ništavosti, odnosno od prestanka prinude. To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenog ugovora (stav 2. istog člana). Dakle, Okružni sud je utvrdio da je protekom objektivnog roka od tri godine koji se računa od dana zaključenja ugovora apelant izgubio pravo zahtjevati poništenje predmetnog sporazuma od 28. juna 2008. godine, pa je u skladu sa navedenim zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da na strani apelanta nisu ispunjeni uslovi koji su predviđeni odredbom člana 37. i 41. ZOSPO za predaju u posjed predmetnog struga. Okružni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanta da nije imao drugu mogućnost da preuzme ostale mašine iz posjeda tuženog, te da navedeni sporazum ne može biti osnov da se tužbeni zhatjev odbije kao neosnovan, pa je s tim u vezi ukazao, da sve i kad bi bilo tačno da je tuženi prisilio apelanta na zaključivanje tog sporazuma sa navedenim sadržajem, dakle da apelant nije ispoljio pravu volju, poništenje takvog rušljivog sporazuma apelant je mogao tražiti u rokovima iz člana 117. ZOO, koji su prekulzivni rokovi, i čijim protekom prestaje pravo na poništenje ugovora. Prema tome, Okružni sud je postupajući prema članu 226. ZPP žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog proizvoljne primjene odredaba ZOO, jer Sporazum koji je potpisao sa tuženim 28. juna 2000. godine ne može proizvesti pravno dejstvo, iz razloga nedostatka mana volja na njegovoj strani, jer tvrdi da je bio prisiljen da potpiše takav sporazuma da bi spasio ostali dio imovine i izuzeo ga iz posjeda tuženog, a sa druge strane takođe smatra da takav sporazum ne može proizvoditi pravno dejstvo jer nije ovjeren ni od jedne nadležne institucije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koju bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović