Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3615/08 („Hizra Isa Commerc“ d.o.o. Kalesija)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu
- Zakon o prekršajima · čl. 22
- Zakon o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o prekršajima
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3615/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3615/08, rješavajući apelaciju «Hizra Isa Commerca» d.o.o. Kalesija, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Hizra Isa Commerca» d.o.o. Kalesija podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-PžP-07-000 461 od 8. siječnja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-Pr-06-002436-1 od 22. svibnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. «Hizra Isa Commerc» d.o.o. Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Enver Paščanović, odvjetnik iz Kalesije, podnio je 16. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-PžP-07-000 461 od 8. siječnja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-Pr-06-
002436-1 od 22. svibnja 2007. godine.
2. Ministarstvo sigurnosti BiH, Granična policija, Jedinica državne granične policije Izačić (u daljnjem tekstu: Granična policija), podnijelo je 24. travnja 2006. godine zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i H.A. kao odgovorne osobe kod apelanta, jer je prilikom pregleda utvrđeno da je apelant obavljao javni prijevoz međunarodnog cestovnog prijevoza roba bez licence za prijevoz stvari.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-Pr-06-002436-1 od 22. svibnja 2007. godine apelant i H.A., odgovorna osoba kod apelanta, proglašeni su krivim zato što su 21. travnja 2006. godine na način naveden u izreci rješenja počinili prekršaj iz članka 41. stavak 1. točka 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu, odnosno iz članka 41. stavak 2. točka 1. istog Zakona. Općinski sud je izrekao apelantu i H.A. novčanu kaznu u iznosu od 1.500,00 KM, odnosno 150,00 KM. Obrazlažući svoju odluku, Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da apelant nije posjedovao licencu za prijevoz stvari, odnosno da je predočena licenca sa datumom od 31. kolovoza 2006. godine, tj. da je izdana nakon četiri mjeseca od dana kada je počinjen prekršaj, zbog čega je utvrdio krivnju apelanta i H.A. za predmetni prekršaj.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-PžP-07-000 461 od 8. siječnja 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da se apelantovi žalbeni navodi odnose na previsoko odmjerene kazne ako se ima u vidu da je on u početnoj fazi razvoja, te da jedva može osigurati sredstva i za osnovne potrebe. Očitujući se na navedeno, Kantonalni sud je naveo da su ovi prigovori neutemeljeni jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja za izricanje visine kazne, da je utvrđenim olakšavajućim okolnostima dao pravilan značaj i da su one došle do punog izražaja kada je primjenom odredaba o ublažavanju kazne apelantu izrečena kazna ispod zakonskog minimuma, jer je za ovaj prekršaj propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 50.000,00 KM.
5. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je on blagovremeno podnio zahtjev za izdavanje licence, ali da mu je zbog nedostatka obrazaca licenca dostavljena tek nakon više od deset mjeseci. Zbog navedenog apelant smatra da nije bilo osnova za izricanje kazne, kao i zbog činjenice da je nastupila apsolutna zastara za pokretanje i vođenje postupka budući da je od pokretanja postupka «do dostave apelantu – direktoru na ruke proteklo dvije godine i pet mjeseci, a apsolutna zastara nastaje dvije godine nakon počinjenog prekršaja».
6. U odgovoru na apelaciju Granična služba je, između ostalog, istakla da se radi o prekršaju koji je propisan Zakonom o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu i koji su donijele institucije BiH, da je, s tim u svezi, zastara pokretanja i vođenja prekršajnog postupka regulirana odredbama članka 22. Zakona o prekršajima BiH (dvije godine), a kako je prekršajni postupak okončan 8. siječnja 2008. godine, to ukazuje da se apelant neutemeljeno poziva na zastaru.
7. U Zakonu o prekršajima («Službeni glasnik BiH» broj 41/07) relevantne odredbe glase: Članak 22. (Zastara pokretanja i vođenja postupka) (1) Za prekršaj propisan zakonom ili drugim propisom Bosne i Hercegovine prekršajno gonjenje ne može se poduzeti kada od počinjenja prekršaja protekne:
b) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM - kada proteknu dvije godine od dana kada je prekršaj počinjen.
8. U Zakonu o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu («Službeni glasnik BiH» br. 1/02 i 14/03) relevantne odredbe glase:
Članak 5.
Domaći prijevoznik može obavljati međunarodni prijevoz ako posjeduje licencu za obavljanje te vrste prijevoza.
Članak 41.
Novčanom kaznom od 5. 000 KM do 50. 000 KM kaznit će se za prekršaj domaći prijevoznik:
1)ako obavlja međunarodni prijevoz, a ne posjeduje licencu nadležnog ministarstva (članak 5. stavak 1); […]
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u svezi postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje radi li se o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta, u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena je li neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, te ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «kaznenoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «kaznenoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, točke 21. i 22).
12. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode u svezi sa nastupanjem zastare, Ustavni sud nalazi da apelant ove navode nije iznosio u postupku povodom žalbe, a da se Kantonalni sud propustio očitovati o navedenom. Uostalom, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim jer je prekršaj počinjen 21. travnja 2006. godine, a prekršajni postupak je pokrenut 24. travnja 2006. godine, odnosno pravomoćno je okončan 8. siječnja 2008. godine. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović