Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3651/08 (H. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3651/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3651/08, rješavajući apelaciju Huseina Mrakovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Mrakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000086 09 Gž od 30. siječnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 000086 06 P od 29. listopada 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Mraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 20. studenog 2010. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) naslovljen kao «žalba» u kojem je naveo da osporava Presudu Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000086 06 P od 29. listopada 2008. godine. Apelant je 1. travnja 2009. godine precizirao apelaciju, te dostavio Presudu Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000086 09 Gž od 30. siječnja 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000086 06 P od 29. listopada 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su on i njegov brat M. M. suvlasnici i suposjednici sa dijelom ½ nekretnina – zemljišta, označenih kao k.č. br. 494, stari broj, njiva zv. «Zapotak», u površini od 30.394 m² i k.č. br. 497, stari broj, njiva zv. «Bare», u površini od 68.978 m², k.o. Crepovi, a što prema novom premjeru odgovara dijelu parcele u površini od 99.372 m² označene kao k.č. br. 2408/1, šuma zv. «Guzovina», površine 1.239.167 m² upisane u p.l. br. 6/11 k.o. Prisočka (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) u korist tuženog JPŠ «Šume Republike Srpske» a.d. Sokolac ŠG «Vrbanja» Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi), što je tuženi dužan priznati i dopustiti upis u zemljišnim knjigama. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev i u odnosu na troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u rješenja iz ostavinskog postupka i posjedovne listove, da je izvršen uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke, te da je saslušao apelanta i M.M. Osnovni sud je istakao da je utvrdio da su apelant i M.M. na temelju rješenja o nasljeđivanju od 21. svibnja 1970. godine proglašeni nasljednicima svoga oca sa dijelom od po ¼ na nekretninama upisanim u p.l. br. 18 k.o. «Crepovi», a da su na temelju rješenja o nasljeđivanju od 30. kolovoza 1999. godine proglašeni nasljednicima iza svoje majke na nekretninama upisanim u p.l. broj 178 k.o. «Prisočka» sa dijelom od po ½, te da ostavinsku masu nije činilo sporno zemljište niti u ostavinskom postupku koji je vođen iza oca apelanta i M.M., kao niti u ostavinskom postupku koji je vođen iza njihove majke. Dalje je istaknuto da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je na spornom zemljištu upisano pravo posjeda u korist tuženog, da je sporno zemljište i po austrougarskim kartama bilo označeno kao državno vlasništvo, te da u tom dijelu nije bilo privatnih parcela. Vezano za prigovor apelanta i M.M. da se iz dijela austrougarske karte vidi da je njihov prednik bio upisan kao suvlasnik na spornom zemljištu, Osnovni sud je istakao da na predočenom nisu upisana nikakva imena ili drugi osobni podaci, a da je uostalom relevantno samo ono što je upisano u posjedovne listove. U odnosu na iskaze apelanta i M.M. koji su tvrdili da su njihovi preci «držali» sporno zemljište od austrougarskog premjera do 1984. godine, Osnovni sud je naveo da navedeno nije prihvatio, ne samo zbog toga što su oni izravno zainteresirani za ishod parnice nego i zbog činjenice da su suprotni nalazu vještaka. Dalje je navedeno da nije utemeljen navod apelanta i M.M. da tuženi nije dokazao na koji način je stekao sporne parcele jer sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da tužitelj mora dokazati činjenice na kojim temelji svoj zahtjev, te da, s tim u svezi, tuženi koji je upisan kao posjednik na spornim nekretninama nije dužan dokazivati kako je stekao pravo na posjed. Osnovni sud je zaključio da apelant i M.M. nisu predočili dokaze da su sporno zemljište stekli nasljeđivanjem, u smislu odredbi čl. 20. stavak 1. i 36. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik RS» broj 38/03).
4. Odlučujući o žalbi apelanta i M.M., Okružni sud je donio Presudu broj 73 0 P 000086 09 Gž od 30. siječnja 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući razloge svoje odluke, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da zato što ostavinsku masu nije činilo sporno zemljište niti u ostavinskom postupku koji je vođen iza oca apelanta i M.M. niti u ostavinskom postupku koji je vođen iza njihove majke, apelant i M.M. nisu mogli dokazati da su sporno zemljište stekli nasljeđivanjem, odnosno da niti jednim dokazom nisu dokazali da su pravo vlasništva na spornom zemljištu stekli na jedan od načina propisanih odredbom članka 20. stavak 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Dalje, Okružni sud je istakao da iz nalaza vještaka proizlazi da je sporno zemljište u svim evidencijama od 1953. godine upisano kao društveno, sada kao državno vlasništvo, odnosno da nikada nije bilo upisano kao vlasništvo apelanta i M.M., kao niti njihovih predaka, u kojem slučaju bi oni mogli steći pravo vlasništva po osnovu nasljeđivanja. Vezano za apelantov navod da je vještak identificirao sporno zemljište bez prisutnosti apelanta i M.M., Okružni sud je naveo da taj navod nije utemeljen jer su vještačenje predložili apelant i M.M. koje je sud uredno pozvao, međutim, oni nisu pristupili uviđaju na licu mjesta.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je tuženi: «nezakonito prisvojio sporno zemljište, da su se kao suvlasnici, sve do 1978. godine, vodili njegovi pravni prednici kada je tuženi izvršio sječu u spornim parcelama […], da je tuženi 1984. godine sporno zemljište upisao kao svoje vlasništvo, promijenivši i raniji naziv […]». Apelant ističe da vještak koji je izlazio na lice mjesta ne poznaje dobro taj prostor, da je izašao na teren bez njega, što znači da nije mogao ući u srž problema, te da mu nije mogao pokazati karte i druge dokaze koji bi potvrdili da je sporno zemljište bilo u privatnom vlasništvu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović