Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3697/08 („Trimet“ AG)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3697/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3697/08, rješavajući apelaciju «Trimeta» AG, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Trimeta» AG podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pž-08-000 101 od 30. listopada 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-IP-07-001138 od 5. lipnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. «Trimet» AG (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zuga, Švicarska, kojeg zastupa Darko Vidović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 24. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-08-000 101 od 30. listopada 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-IP-07-001138 od 5. lipnja 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-IP-07-001138 od 5. lipnja 2008. godine odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje od 17. listopada 2007. godine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant podnio prijedlog za izvršenje na temelju Presude Osnovnog suda broj PS 1700/01 od 6. veljače 2003. godine (apelantu dosuđen iznos od 1.308.675,09 USD), Presude Okružnog suda broj PŽ-192/03 od 5. studenog 2004. godine (prvostupanjska presuda preinačena i apelantu dosuđen iznos od 199.394,20 USD) i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-71/05 od 27. lipnja 2006. godine (drugostupanjska presuda preinačena i apelantu dosuđen iznos od 1.109.280,89 USD). Dalje je navedeno da je apelant u prijedlogu za izvršenje naveo da je izvršenik Hypo-Alpe-Adria banka a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršenik) isplatio apelantu glavni dug sukcesivno, tj. da je prvo platio iznos od 199.394,20 USD sa pripadajućom kamatom i troškove parničnog postupka sa pripadajućom kamatom, da je zatim isplatio preostali iznos od 1.109.280,89 USD, te da je isplatio zatezne kamate na navedeni iznos. Budući da su zakonske zatezne kamate isplaćene do visine glavnog duga, sukladno Zakonu o dopuni Zakona visine stope zatezne kamate («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 52/06), a da je navedeni zakon stupio na snagu 10. lipnja 2006. godine, koji ne može imati povratno djelovanje, to je izvršenik trebao isplatiti sve zakonske zatezne kamate dospjele do tada, odnosno iznos još od 72.453,06 USD.

3. Osnovni sud je naveo da je odredbama članka 22. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06; u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje određuje samo na temelju izvršne i vjerodostojne isprave, da je odredbama čl. 23. i 25. istog zakona propisano što se smatra izvršnom ispravom i kada se odluka smatra izvršnom. Dalje je navedeno da je nesporno da je izvršenik dobrovoljno izvršio svoju obvezu po izvršnom naslovu 25. rujna 2006. godine i to glavni dug sa zateznim kamatama do visine glavnog duga i troškove postupka, te da je vođen izvršni postupak radi naplate zakonskih zateznih kamata na troškove postupka, koji su također izmireni. Vezano za apelantove navode da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, koji je stupio na snagu 10. lipnja 2006. godine, Osnovni sud je naveo da su ti navodi neutemeljeni jer je Vrhovni sud prije donošenja navedenog zakona iskazao stav da zatezne kamate ne mogu biti veće od glavnog duga i taj stav je bio obvezujući za sve sudove i nakon toga donesen je navedeni zakon. Dalje je istaknuto da je konačna obveza izvršenika utvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-71/05 od 27. lipnja 2006. godine, nakon što je navedeni zakon stupio na snagu. Sukladno navedenom, Osnovni sud je zaključio da kako je izvršenik u cijelosti izvršio svoju obvezu po pravomoćnoj i izvršnoj presudi, te imajući u vidu da se na sva novčana potraživanja koja nisu izvršena ima primijeniti Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, te da prijedlog za izvršenje mora biti usklađen sa izvršnom ispravom, a što nije moguće, to je odbio prijedlog za izvršenje.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Pž-08-000 101 od 30. listopada 2008. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je točno da Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ne može imati povratno djelovanje, međutim, predmet ovog izvršnog postupka jeste izvršenje na temelju izvršne isprave, koja je u konkretnom slučaju presuda Vrhovnog suda koja je danom donošenja, 27. lipnja 2006. godine, postala izvršna i kojom je apelantu dosuđen iznos od 1.109.280,89 USD. Dalje, izvršni postupak je pokrenut prijedlogom za izvršenje od 17. listopada 2007. godine, a presuda Vrhovnog suda je dobrovoljno izvršena 25. rujna 2006. godine, što znači da je u vrijeme izvršnosti revizijske presude, dobrovoljnog izvršenja, kao i u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, bio na snazi članak 4. Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate, koji je izvršenik primijenio, tako da apelant neutemeljeno ukazuje na retroaktivnu primjenu navedenog zakona. Sukladno navedenom, Okružni sud je naveo da je odluka prvostupanjskog suda pravilna.

5. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da, budući da je Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate stupio na snagu 10. lipnja 2006. godine, to je izvršenik bio obvezan isplatiti mu sve zatezne kamate do tog dana, budući da ova obveza izvršenika proizlazi iz članka 110. stavak 1. Ustava Republike Srpske, prema kojem zakoni ne mogu imati povratno djelovanje. Dalje, apelant navodi da se prvostupanjski sud pozvao na stav Vrhovnog suda koji ne postoji, te da je pravni osnov izvršenikove obveze da isplati zatezne kamate Zakon o visini stope zatezne kamate («Službeni glasnik RS» broj 19/1).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović