Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3703/08 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Odluka o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-3703/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3703/08, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zeničko-dobojskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 314 od 26. septembra 2008. godine i broj 004-0-Gž-
08-000 375 od 24. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-GŽ-08-000022 od 23. septembra 2008. godine i presuda Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000261 od 16. maja 2007. godine, broj 043-0-P-07-000852 od 4. aprila 2008. godine i broj 043-0-P-06-001336 od 14. decembra 2007. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je u periodu od 27. novembra 2008. godine do 8. maja 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici i presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: kantonalni sudovi) i presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 3703/08, AP 3714/08 i AP 1411/09. Dakle, ukupno su podnesene tri apelacije, ali s obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3703/08.
3. Presudama Općinskog suda, navedenim u izreci odluke, koje su potvrđene presudama kantonalnih sudova, navedenim u izreci odluke, udovoljeno je tužbenim zahtjevima tužitelja, te je apelant obavezan da tužiteljima na ime neisplaćenih razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa isplati novčane iznose za vremenske periode, sve bliže označeno u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. Tužbeni zahtjev nekoliko tužitelja na ime potraživanja po osnovu neisplaćene naknade-toplog obroka je odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji bili sudije u sudovima na području Zeničko-dobojskog kantona u utuženom periodu, te da su u navedenom periodu iskoristili godišnji odmor i da im je za sporni period isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od po 150,00 KM. Istaknuto je da su sporni osnovi i visine tužbenih zahtjeva. Polazeći od navedenih utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja i zaključio da tužiteljima, prema odredbi člana 41. stav 2. tačka 2. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 22/00, 20/01, 37/01, 57/01 i 78/04; u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji), pripada pravo na naknadu za određene posebne troškove, između ostalog, i za regres za godišnji odmor, te naknadu za prehranu u toku rada. Prvostepeni sud je, također, ocijenio i da im, prema odredbi člana 2. stav 1. tačka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji («Službene novine FBiH» broj 63/03), pripada pravo na naknadu na ime regresa za godišnji odmor, dok nemaju pravo na naknadu za prehranu u toku rada, te da su, u smislu navedenih odredaba, osnovani tužbeni zahtjevi za isplatu naknada za korištenje godišnjeg odmora za sporni period.
5. U pogledu visine tužbenih zahtjeva, sud je pošao od odredbe čl. 9. i 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba), odnosno odredbe čl. 2. i 4. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe, kojom je utvrđeno da radniku i službeniku pripada pravo na regres za godišnji odmor u iznosu do 70% plaće radnika, odnosno službenika, ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika, odnosno radnika povoljnije. Sud je istakao da je navedeno stajalište u primjeni Uredbe zauzeo i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u svojoj Odluci broj 070-0-
Rev-07-000291 od 11. oktobra 2007. godine. U vezi s tim, sud je naveo da se visina zahtijevanih naknada utvrđuje primjenom odredbi navedene uredbe, jer se Uredba odnosi na prava rukovodilaca izvršnih organa vlasti u Federaciji BiH, ali kako nije donijet poseban podzakonski akt u vezi sa primjenom Zakona, to primjenom principa analogije treba biti primijenjen navedeni princip pri utvrđivanju visine ove naknade.
6. U obrazloženju presuda kantonalni sudovi su naveli da apelant nije mogao ograničavati visinu regresa svojim finansijskim mogućnostima, odnosno nije mogao utvrđivati manji iznos od iznosa utvrđenog navedenom uredbom, pa su stoga i neosnovani navodi apelantove žalbe da se visina regresa određuje na osnovu normativnih akata Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Sudovi su ocijenili da je ovo i zbog toga što je apelant 19. maja 2000. godine pristupio Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, koji, također, u članu 32. propisuje da službeniku pripada naknada plate za korištenje godišnjeg odmora-regres najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Najzad, sudovi su istakli da su tačni žalbeni navodi da je Uredba prestala da važi 27. juna 2004. godine i da se kao takva mogla primijeniti samo na ona potraživanja tužitelja koji su tražili isplate razlike regresa za 2004. godinu, ali da apelant gubi iz vida da je ista materija na identičan način potom uređena članom 6. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04 i 56/04), pa nedostatak pozivanja na ovaj propis ne može imati kao posljedicu da se žalbeni razlog, to jest pogrešna primjena materijalnog prava, koji navodi apelant, prihvati kao osnovan.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Također, apelant ističe da se ovakvim postupanjem sudova narušava princip mirnog uživanja imovine, jer se apelant lišava imovine neophodne za njegovo zakonsko funkcionisanje. Na kraju, apelant navodi da zaključci sudova djeluju neprihvatljivo i proizvoljno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović