Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3731/08 (A. D.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3731/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3731/08, rješavajući apelaciju Amire Dolić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Dolić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-08-001 202 od 9. listopada 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-07-000 282 od 4. kolovoza 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Amira Dolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Fikret Čelebić, odvjetnik iz Novog Grada, podnijela je 27. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-08-001 202 od 9. listopada 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-07-000 282 od 4. kolovoza 2008. godine.
2. H.D. (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 6. lipnja 2007. godine tužbu protiv apelantice radi razvoda braka. Apelantica je podnijela protutužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužitelj obveže da doprinosi njezinom izdržavanju u mjesečnom iznosu od 400,00 KM, počevši od 20. lipnja 2008. godine pa do 20. lipnja 2010. godine tako što će dospjele mjesečne iznose platiti odmah, a one koji dospijevaju, do petog u mjesecu za tekući mjesec, te troškove postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 282 od 4. kolovoza 2008. godine razveden je brak između apelantice i tužitelja, te konstatirano da će se navedena činjenica evidentirati u matičnoj knjizi vjenčanih. Istom presudom odbijen je kao neutemeljen apelantičin protutužbeni zahtjev.
4. U obrazloženju presude, a u odnosu na razloge odbijanja apelantičinog protutužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao da su apelantica i tužitelj zaključili brak 3. ožujka 2006. godine, da je krajem siječnja 2007. godine bračna zajednica prekinuta, te da se apelantica od tada pa do podnošenja protutužbenog zahtjeva sama izdržavala, tj. bez tužiteljeve financijske pomoći, odnosno da je apelantica bila u mogućnosti osigurati svoju egzistenciju. Dalje je istaknuto da je apelantica radno sposobna, a to što ona tvrdi da je nesposobna raditi zato što se tužitelj grubo odnosio prema njoj, zbog čega se nalazi u «sigurnoj kući» u Beču, nije dokaz koji bi potvrdio da apelantica nije u mogućnosti raditi. Općinski sud je konstatirao da apelantica ima 33 godine, odnosno da se radi o osobi mlađe životne dobi koja može raditi, a da apelantica nije dostavila dokaze da nema dovoljno sredstava za život. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 224. Obiteljskog zakona FBiH. Dalje je navedeno da je odredbama članka 227. istog zakona propisano da sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera ako je brak trajao kraće vrijeme i ako nije doveden u teži materijalni položaj od onog u kojem je bio prilikom stupanja u brak.
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-GŽ-08- 001 202 od 9. listopada 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, kada je utvrdio da apelantica nije dokazala da je nesposobna za rad i da se ne može uposliti, te da njezin materijalni položaj prije zaključenja braka nije pogoršan zaključenjem braka, odnosno da je postao teži nakon prestanka braka, pravilnom primjenom odredaba Obiteljskog zakona FBiH odbio apelantičin protutužbeni zahtjev.
6. Apelantica navodi da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u odlukama sudova kojim je «diskriminirana zbog spolnosti», odnosno da sudovi nisu uzeli u obzir da je ona bila u «sigurnoj kući» u Beču i da nije imala financijske mogućnosti sudjelovati u postupku i dati izjavu, te da nisu razmotrili dokaze koji su «čvrsti i istiniti» i koji ukazuju na to da ona ima pravo na zakonsko izdržavanje. Također, apelantica ističe da ju je tužitelj fizički zlostavljao, da ona nema nikakvih prihoda, da nije uposlena, a da je tužitelj izrazito dobrog financijskog stanja, te da je na ročišta dolazio «najnovijim Mercedesom».
7. U Obiteljskom zakonu FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/05) relevantne odredbe glase:
Uzdržavanje bračnog partnera Članak 224.
Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može uposliti, ima pravo na uzdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.
Članak 227.
Sud može odbiti zahtjev za uzdržavanje ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno osiguravali sredstva za vlastito uzdržavanje, ili ako se iz okolnosti slučaja utvrdi da bračni partner koji zahtijeva uzdržavanje prestankom braka, koji je trajao kraće vrijeme, nije doveden u teži materijalni položaj od onog u kome se nalazio prigodom stupanja u brak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. «da je diskriminirana zbog spolnosti», nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljenim.
13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud nalazi da apelantica nije posebno obrazlagala povredu ovog prava, odnosno da je povredu ovog prava obrazložila u okviru povrede prava na pravično suđenje. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
14. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u svezu povredu ovog prava sa apelantičinim protutužbenim zahtjevom kojim je tražila novčani iznos na ime izdržavanja od tužitelja. Sukladno navedenom, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u ovom dijelu očito (prima facie) neutemeljena.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović