Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3763/08 (N. A.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3763/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3763/08, rješavajući apelaciju Nermina Avdića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Avdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-

08-000 227 od 10. studenog 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-K-07-000 087 od 30. lipnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Adin Buljubašić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 3. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 227 od 10. studenog 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-K-07-000 087 od 30. lipnja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-K-07-000 087 od 30. lipnja 2008. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo prikrivanja iz članka 300. stavak 1. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je izrekao apelantu uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom odbijena je optužba u odnosu na E. Ž. koji se teretio da je zajedno sa apelantom počinio kazneno djelo teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a), u svezi sa člankom 31. KZFBiH. Također, istom presudom oštećeni S.M. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu, te obvezan apelant na naknadu paušala.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužiteljstvo Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) podnijelo optužnicu protiv M.Ž. i apelanta i optužilo ih da su počinili kazneno djelo teške krađe. Na glavnom pretresu održanom 12. lipnja 2008. godine Kantonalno tužiteljstvo je odustalo od daljnjeg kaznenog gonjenja E.Ž., a na glavnom pretresu održanom 27. lipnja 2008. godine. Kantonalno tužiteljstvo izmijenilo je optužnicu tako što je apelantu stavilo na teret kazneno djelo prikrivanja iz članka 300. stavak 1. KZFBiH. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je proveo dokaze optužbe i to da je saslušao svjedoke, da je izvršio uvid u: zapisnik o uviđaju, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, potvrdu o vraćanju oduzetih predmeta, te fotodokumentaciju lica mjesta. Iz zapisnika o uviđaju proizlazi da je vozilo Mercedes reg. oznaka M-ZV-1209/D, vlasništvo oštećenog (u daljnjem tekstu: vozilo), pronađeno u garaži vikendice koju je privremeno koristio svjedok A.Z. i koji je izjavio da mu nije poznato odakle vozilo u garaži, da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta slijedi da je od svjedoka A.Z. oduzeto vozilo, te da iz fotodokumentacije proizlazi da je na parkingu u ul. Aleja ljiljana u Maglaju bilo parkirano vozilo. Dakle, iz navedenog nesporno proizlazi da je vozilo ukradeno od oštećenog S.M., odnosno da je izvršeno kazneno djelo teške krađe. Općinski sud je naveo da je branitelj optuženog odustao od prijedloga o saslušanju E.B. i A.A. kao svjedoka, a optuženi je iskoristio svoje pravo da ne iznosi svoju obranu.

4. Obrazlažući pravnu prirodu ovog kaznenog djela, Općinski sud je naveo da obrana s pravom ukazuje da je kazneno djelo prikrivanja akcesorne prirode, da se njime održava i nastavlja protupravno stanje prouzročeno prethodnim djelom i da kaznena odgovornost postoji samo ako se utvrdi postojanje prethodnog kaznenog djela, a što je u konkretnom slučaju utvrđeno, te da odbijanje optužbe u odnosu na E.Ž. zato što ne postoje procesne pretpostavke ne znači da ne postoji kazneno djelo. Dalje, obrazlažući kako je utvrdio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, Općinski sud je istakao da iz iskaza svjedoka A.P., koji je dao u istrazi i koji je sud prihvatio, budući da je dat odmah po pronalasku vozila, slijedi da ga je svjedok N.F. nazvao na telefon i ponudio mu «neki posao oko kupovine vozila» i pozvao da dođe u jedan ugostiteljski objekt u koji je došao i gdje je sjedio svjedok N.F. koji mu je rekao da mu je apelant ponudio ukradeno vozilo na prodaju. Međutim, na glavnom pretresu ovaj svjedok je izmijenio iskaz tako da je izjavio da mu je svjedok N.F. nudio vozilo na prodaju ne govoreći mu izravno da je vozilo ukradeno. Općinski sud je, dalje, naveo da iz iskaza svjedoka N.F. slijedi da ga je nazvao apelant i rekao mu da dođe u ugostiteljski objekt, te da je on nazvao svjedoka A.P. da i on dođe u taj ugostiteljski objekt. Dalje, da mu je apelant ponudio na prodaju predmetno vozilo, da mu je rekao da se vozilo nalazi u nekoj garaži i da je vlasništvo njegovog prijatelja koji mu duguje novac, da mu je apelant rekao da je taj prijatelj «lopov», te da ne posjeduje ključeve vozila, tako da se mora paliti «na žice». Općinski sud je zaključio da iz navedenih iskaza svjedoka nedvojbeno proizlazi da je apelant nudio na prodaju vozilo za koje je znao da je ukradeno.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Kž-08-

000 227 od 10. studenog 2008. godine kojom je žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. Odgovarajući na žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 295. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku FBiH propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Budući da je optužba izmijenjena na glavnom pretresu, navedeno je sukladno članku 295. stavak 1. ZKP, tako da nema povrede identiteta između presude i optužnice, niti je prvostupanjskom presudom prekoračena optužnica. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bitno za apelantovu kaznenu odgovornost je li znao ili je mogao znati da predmetno vozilo potječe iz kaznenog djela teške krađe, koje vozilo je nudio na prodaju svjedoku N.F. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je na nesporan način utvrdio da je apelant znao da predmetno vozilo potječe iz kaznenog djela teške krađe, tj. da su iskazi svjedoka A.P. i N.F. potvrdili navedeno. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da se ova odlučna činjenica mogla utvrditi samo saslušanjem svjedoka E.Ž. (drugi optuženi u odnosu na kojeg je optužba odbijena). Vezano za žalbene navode u svezi sa postojanjem dva vozila i to Mercedesa 300 D i Mercedesa 124, Kantonalni sud je naveo da nema nikakve sumnje da se radi o vozilu registarskih oznaka M ZV 1209 D koje se spominje u dijelu prvostupanjske presude koji se odnosi na optuženog E.Ž. i u dijelu koji se odnosi na apelanta, tako da nema sumnje da je riječ je o jednom istom vozilu, što potvrđuju potvrde o oduzimanju predmeta i vraćanju predmeta.

6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da Kantonalni sud nije donio pravilnu odluku kada nije prihvatio da je došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe i presude budući da je iz izreke presude vidljivo da je Kantonalno tužiteljstvo proširilo optužbu u odnosu na apelanta novim optužnim aktom, kojim je izmijenio činjenični opis djela i zakonski naziv kaznenog djela. Kako novu optužnicu nije potvrdio sudac za prethodno saslušanje, došlo je do prekoračenja optužnice. Apelant, dalje, navodi da u postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje jer se kazneno djelo prikrivanja moglo dokazati jedino saslušanjem E.Ž., koji dokaz nije izveden, da je iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta vidljivo da je od A.Z. oduzeto vozilo Mercedes 300 D, a ne Mercedes 124, a apelant je proglašen krivim za «proturanje» Mercedesa 124, da su iskazi optužbe, koje je sud prihvatio, a koji su promijenjeni na glavnom pretresu, nekategorični, neuvjerljivi i neobjektivni. S tim u svezi, apelant smatra da u postupku nije poštovan princip in dubio pro reo budući da činjenice koje idu na njegov teret moraju biti utvrđene sa sigurnošću.

7. U Kaznenom zakonu FBiH («Službene novine FBiH» br. 36/03, 69/04, 18/05 i 42/10) relevantne odredbe glase: Članak 300.

Prikrivanje (1) Tko stvar za koju zna da je pribavljena kaznenim djelom ili ono što je za nju dobiveno prodajom ili zamjenom, kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili proda, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka počini ne znajući da je stvar pribavljena kaznenim djelom, iako je to po okolnostima slučaja mogao znati, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

8. U Zakonu o kaznenom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 09/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Članak 290.

Izmjena optužbe

Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnoj raspravi izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja obrane, glavna se rasprava može odgoditi. U ovom se slučaju optužnica ne potvrđuje.

Članak 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge glede pravne ocjene djela.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud uočava da apelantovi navodi ukazuju na povredu objektivnog identiteta optužbe i presude, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer se kazneno djelo prikrivanja moglo dokazati jedino saslušanjem E.Ž., a koji dokaz nije izveden, te da je s tim u svezi povrijeđen princip in dubio pro reo, odnosno navodi ukazuju na povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.

12. Dakle, apelant smatra da je u postupku povrijeđen objektivni identitet između presude i optužbe tvrdeći da je Kantonalno tužiteljstvo proširilo optužbu u odnosu na apelanta novim optužnim aktom, kojim je izmijenio činjenični opis djela i zakonski naziv kaznenog djela. Ustavni sud, prije svega, nalazi da u praksi postoje dvije najčešće situacije u kojim sud može povrijediti objektivni identitet između presude i optužbe, i to kada prekorači optužbu i kada u cjelini ne riješi predmet optužbe. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo da je Kantonalno tužiteljstvo podnijelo optužnicu protiv M.Ž. i apelanta i optužilo ih da su počinili kazneno djelo teške krađe. Na glavnom pretresu održanom 12. lipnja 2008. godine Kantonalno tužiteljstvo je odustalo od daljnjeg kaznenog gonjenja E.Ž., a na glavnom pretresu održanom 27. lipnja 2008. godine Kantonalno tužiteljstvo je izmijenilo optužnicu tako što je apelantu stavilo na teret kazneno djelo prikrivanja iz članka 300. stavak 1. KZFBiH. Odgovarajući na žalbene navode u ovom dijelu, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 295. stavak 1. ZKPFBiH propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržano u potvrđenoj optužnici, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Budući da je optužba izmijenjena na glavnom pretresu, navedeno je sukladno članku 295. stavak 1. ZKP, tako da nema povrede identiteta između presude i optužnice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostupanjski sud presudu donio po izmijenjenoj optužnici, koja je u smislu članka 290. ZKP izmijenjena na glavnom pretresu, dakle niti je rješavao «više» od onoga što je predviđala optužba niti je izostalo rješavanje optužbe u cjelini tako da ne stoje apelantovi navodi da je u postupku povrijeđen objektivni identitet optužbe i presude, zbog čega je navodno prekoračena optužba. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje kao očito (prima facie) neutemeljene.

13. U svezi sa apelantovim navodima da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne.

14. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud izveo dokaze, da je izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu svezu, te zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da provedeni dokazi potvrđuju da je apelant znao da vozilo koje je nudio na prodaju potječe od kaznenog djela teške krađe. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostupanjski sud naveo, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju apelantovu kaznenu odgovornost, te zaključuje da su apelantovi navodi da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, također, očito (prima facie) neutemeljeni.

15. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i procjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud nalazi da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

17. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3763/08 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio