Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3789/08 (F. H.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3789/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-3789/08, rješavajući apelaciju Fikreta Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hadžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Su-08-001352 od 7. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 9. decembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Su-08-001352 od 7. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2316/05 od 25. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-07-000149 od 23. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv Rudnika "Kreka" d.o.o. u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, vsp. 977.900,00 KM, a kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime štete na nepokretnostima, pobliže opisanim u izreci prvostepene presude, isplati iznos od 977.900,00 KM. Stavom II izreke prvostepene presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, koje nije dovedeno u pitanje apelantovim žalbenim navodima, pa da je na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava i odbio apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete. S tim u vezi ukazano je da apelant, u vrijeme kada je gradio stambene objekte nije pribavio odobrenje za građenje u smislu člana 186. Zakona o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. 13/74) i člana 143. Zakona o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/91 i „Službeni list RBiH“ broj 13/94), kao i suglasnost tužene za gradnju na rudnom polju u smislu člana 58. stav 1. Zakona o rudarstvu. Pogrešnim su ocijenjeni i apelantovi navodi u odnosu na nalaz vještaka geologa, u vezi s čim je ukazano da je ovaj vještak isključio mogućnost oštećenja na apelantovim objektima uslijed rudarskih radova u periodu od 1946. godine do 1967. godine, kao i da su apealntovi objekti sagrađeni 1980. i 2000. godine u rizičnoj zoni uticaja starih rudarskih radova, za što odgovornost snosi sam apelant. Nadalje, u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog zatrpanog bunara, ukazano je da apelant nije obezbijedio dokaze po mjerodavnom vještaku šta je uzrok nestanka vode u bunaru koji je zatrpao 1995. godine, a u postupku nije dokazao, shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku, da je nestanak vode u uzročnoj vezi sa rudarskim radovima. Najzad, imajući u vidu da je vještak agronom u dopunjenom nalazu potvrdio da nije mogao utvrditi da je šteta na voćnim stablima koju je apelant potraživao u uzročnoj vezi sa rudarskim radovima, Kantonalni sud je zaključio da je materijalno pravo i u ovom dijelu pravilno primijenjeno.
4. Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti, broj AP-57/05 od 13. maja 2008. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda, zato što je bila preuranjena, jer je postupak po reviziji bio u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Su-08-001352 od 7. novembra 2008. godine koja se u konkretnom slučaju osporava apelacijom, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na stambenim objektima odbijen, s obzirom da su sagrađeni u vrijeme kada je bilo potrebno pribaviti odobrenje za gradnju shodno članu 186. Zakona o prostornom uređenju važećem u tom periodu („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) i član 143. Zakona o prostornom uređenju, („Službeni list SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90 i 14/91, „Službeni list RBiH“ broj 13/94) kao i saglasnost tužene za gradnju u rudnom polju shodno članu 58. stav 1. Zakona o rudarstvu („Službene novine FNRJ“ broj 26/59) odnosno članu 58. Zakona o rudarstvu („Službeni list SFRJ“ broj 9/66 – prečišćeni tekst). Nadalje, na temelju uvida u spis, ukazano je da su nižestepeni sudovi, putem provedenih dokaza i vještačenja po vještacima geološke i građevinske struke, te vještaka agronoma isključili mogućnost oštećenja na apelantovim objektima uslijed radova tužene na površinskom kopu, odnosno isključena je mogućnost da su oštećenja nastala zbog starih rudarskih radova. U pogledu zahtjeva za naknadu štete nastale na bunaru, a koji je apelant zatrpao 1995. godine Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iznesenim u nižestepenim presudama u pogledu ovog apelantovog navoda. Nadalje, ukazano je da je vještak agronom izričito naveo da nagib stabala voća nije nastao zbog pomjeranja zemljišta već udara vjetra između objekata na toj parceli, a na što ukazuje činjenica da nema promijene biocenoze i zabarenog zemljišta. S obzirom na navedeno činjenično stanje, kao i okolnost da apelant u toku postupka nije sporio da je znao da gradi na zemljištu koje predstavlja rudno polje i da mu je bilo poznato da je od 1968. godine bilo potrebno pribaviti dozvolu za gradnju kuće koju on nije pribavio, zaključeno je da se u reviziji neosnovano poziva na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom, te da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili citirane odredbe materijalnog prava na kojim su utemeljili svoje odluke kojim su apelantov tužbeni zahtjev odbili, pri tom dajući razloge koje u potpunosti kao pravilne i detaljno obrazložene prihvata i ovaj sud. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant znao da gradi u ekploatacionom rudnom polju, kao i da nije pribavio potrebne saglasnosti za sagrađene objekte a što je bilo neophodno, pa da zbog toga tužena ne odgovara za štetu. Ovakav zaključak Vrhovni sud je utemeljio na odredbama člana 154. stav 1. i člana 192. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03), te odredba Zakona o rudarstvu koji je bio u primjeni kada su objekti sagrađeni (član 74. „Službeni list FNRJ“ broj 28/159, član 71. „Službeni list SRBiH“ broj 35/77, član 40., „Službeni list SRBiH“ broj 13/80 i član 40. „Službeni list SRBiH“ broj 40/84), pa je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete jer ona nije prouzrokovana radovima tuženog, odnosno sve i da postoji šteta od radova tuženog (a ne postoji) tuženi ne bi bio obavezan da je nadoknadi zbog nedostatka potrebne dokumentacije. U pogledu apelantovog zahtjeva za preventivno izmiještanje njegovih stambenih objekata zbog bojazni da će ostati bez krova nad glavom, a što, po njegovom mišljenju, pokreće pitanje zaštite prava na imovinu, kao i navoda da je tuženi drugim vlasnicima, koji nisu imali potrebne dozvole, ipak isplaćivao pravične naknade, Vrhovni sud je zaključio da su bez značaja za pravilnost osporenih odluka. U vezi s tim istaknuto je da se u apelantovom slučaju konkretnim dokazima utvrđivala konkretna šteta i konkretni uzroci njenog nastanka, a koji su u svim tužbenim stavkama potpuno isključili odgovornost tužene. Najzad, neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje na odgovornost tužene u smislu člana 174. Zakona o obligacionim odnosima, te istaknuto da sve i da se tužena bavi opasnom djelatnošću, da i postoji njena objektivna odgovornost, to bi bilo bez uticaja na apelantova prava obzirom na nalaze i mišljenje vještaka, koji nisu dovedeni u pitanje bilo kakvim protivdokazima, odnosno da radovi tuženog nisu mogli izazvati štetu kod apelanta, s obzirom da se apelantovi objekti nalaze na udaljenosti od 800 metara od površinskog kopa, a na kom se radovi obavljaju bez upotrebe eksploziva.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži naknadu štete na njegovim nekretninama u iznosu od 1.000.000,00 eura, a koja šteta je nastala rudarskim radovima tuženog. Apelant navodi da njegova supruga i dvoje djece žive u strahu i da stambeni objekti pucaju uslijed slijeganja terena, te da se voće suši. U dopuni apelacije od 18. decembra 2008. godine apelant je priložio obimnu dokumentaciju koja se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva, zapisnik Civilne zaštite opštine Lukavac sačinjen na licu mjesta 2006. godine o oštećenju njegovih objekata, dokaz o obraćanjima Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine, dokaz o uloženom zahtjevu za legalizaciju sagrađenih objekata, nalaze i mišljenja vještaka građevinske i geodetske struke, te vještaka agronoma iz 2006. godine. U dopuni apelacije od 19. decembra 2008. godine apelant je iznio tvrdnje da na navedenom lokalitetu njegovi roditelji i on žive od 1950. odnosno 1959. godine, a da tu niko nikad nije imao građevinsku dozvolu, kao i da su njegove komšije, udaljene svega 100 metara, dobili naknadu materijalne štete, jer su platili advokatima 30% od dobijene vrijednosti. Također, apelant je istako da se sve moglo legalizovati do 1997. godine ali da tad nije imao novac za legalizaciju, a da to sad nije moguće učiniti „bez mita“. U dopunama apelacije podnesenim u periodu od 22. maja 2009. godine do 30. juna 2010. godine apelant je ponavljao navode da se „bez mita“ ne može ništa učiniti, da mu se nanosi nesaglediva šteta jer se stanje njegovih objekata pogoršava, te da su njegovi susjedi uspjeli naplatiti naknadu štete jer su pristali dati odgovarajući procenta advokatima. Najzad, apelant je priložio i Posebni izvještaj s preporukama u vezi eksproprijacije nekretnina Institucije Ombudsmana, Ured u Tuzli broj III:O-1/08-III od 1. januara 2008. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Vezano za dopune apelacije Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u dopunama apelacije koje je podnio u periodu od 22. maja 2009. do 30. juna 2010. godine u suštini isticao da se „bez mita“ ne može ništa učiniti, da mu se nanosi nesaglediva šteta jer se stanje njegovih objekata pogoršava, te da su njegovi susjedi uspjeli naplatiti naknadu štete jer su pristali dati odgovarajući procenta advokatima, te je podnio Posebni izvještaj s preporukama u vezi eksproprijacije nekretnina Institucije Ombudsmana, Ured u Tuzli broj III:O-1/08-III od 1. januara 2008. godine. S obzirom da su navedene dopune apelacije podnesene nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda u odnosu na datum podnošenja apelacije tj. 9. decembar 2008. godine, a ne odnose se na nove pravne okolnosti, nego se tiču istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud nema osnova da razmatra ove apelacione navode.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu a koji se, u suštini, svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. 12. . Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović