Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3829/08 (J. M. i N. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 17d
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 17d
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 219
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3829/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3829/08, rješavajući apelaciju Jelene Marković i Natalije Marković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Marković i Natalije Marković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014842 07 Rev od 25.
rujna 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o protutužbenom zahtjevu, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Marković i Natalije Marković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014842 07 Rev od 25.
rujna 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Marković i Natalija Marković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Beograda, koje zastupa Semir Guzin, odvjetnik Zajedničkog odvjetničkog ureda «Kebo & Guzin» Mostar, podnijele su 10. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014842 07 Rev od 25. rujna 2008. godine.
2. Mirsad Peco (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbeni zahtjev protiv apelantica radi utvrđenja prava vlasništva (koji je ranije pravosnažno odbijen), odnosno alternativni tužbeni zahtjev radi isplate uloženih novčanih sredstva (koji je nastavljen i koji je predmet ovog postupka). U obrazloženju tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da je na temeljima uništenog obiteljskog stambenog objekta, izgrađenog na k.č. broj 39/92, površine od 155 m², upisanog u zk. ul. br. 4088 k.o. Mostar, u zemljišnim knjigama upisano pravo suvlasništva sa po ½ dijela u korist apelantica (u daljnjem tekstu: stari objekat), izgradio novi stambeni objekat (u daljnjem tekstu: novi objekat) u koji je uložio iznos od 68.702,61 KM. Tužitelj je tijekom postupka više puta precizirao tužbeni zahtjev.
3. Apelantice su podnijele protutužbeni zahtjev kojim su tražile da im tužitelj isplati iznos od 48.800,00 KM na ime koristi koju je ostvario, te iznos od 20.000,00 KM na ime naknade štete. Tijekom postupka apelantice su precizirale protutužbeni zahtjev.
4. Presudom Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-488/01-II od 28. veljače 2005. godine obvezane su apelantice da tužitelju isplate iznos od 49.156,62 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 11.367,00 KM. Preko dosuđenog iznosa Općinski sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
5. Istom presudom obvezan je tužitelj da apelanticama isplati iznos od 10.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime korištenja novog objekta, te da im isplati troškove postupka. Preko dosuđenog iznosa Općinski sud je odbio dio protutužbenog zahtjeva apelantica kao neutemeljen, kao i dio protutužbenog zahtjeva na ime naknade štete.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da je tužitelj izgradio novi objekat na temeljima starog objekta koji je bio devastiran i požarom uništen, vlasništvo apelantica, ali da je sporno jesu li apelantice dužne isplatiti tužitelju naknadu na ime uloženog građevinskog materijala, te je li tužitelj dužan apelanticama isplatiti naknadu radi korištenja tuđe stvari za svoje potrebe i naknadu na ime štete.
7. Utvrđujući navedeno, Općinski sud je naveo da su se apelantice obraćale inspekcijskim organima i tražile obustavu radova 5. studenog 1997. godine, da je komisija izlazila na lice mjesta 13. studenog 1997. godine, ali da je konstatirala da su radovi završeni i da je tužitelj uselio u novi objekat. Dalje, da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke slijedi da je visina uloženih sredstva 60.413,62 KM, a da je tržišna vrijednost novog objekta 111.816,00 KM, da su apelantice prigovorile nalazu vještaka, te da je vještak u dopuni nalaza naveo da su izvršena neophodna ulaganja u iznosu od 58.868,62 KM, ali ako sud smatra da određeni radovi ne spadaju u neophodne troškove, tada su ukupna ulaganja 53.325,62 KM. Općinski sud je naveo da je prihvatio navedeni nalaz u cijelosti, s tim da troškove koji su se odnosili na fasadu i slične radove nije priznao tako da je obvezao apelantice da isplate tužitelju iznos od 49. 156,62 KM. Navedeno u smislu članka 17d. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 15/02; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene) kojim je propisano da ukoliko privremeni korisnik uloži sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na povrat tih sredstava.
8. Dalje, obrazlažući zašto je usvojio dio protutužbenog zahtjeva apelantica, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka financijske struke, te da, kako je tužitelj koristio novi objekat od 1997. godine do 2001. godine, to apelanticama pripada iznos od 10.500,00 KM (zakupnina po 300,00 KM mjesečno). Navedeno u smislu odredaba članka 219. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da kada neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, imatelj može, nezavisno od naknade štete, naknaditi korist koju je imao od upotrebe, te da je odbio preostali dio ovog dijela protutužbenog zahtjeva. U odnosu na dio protutužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete, Općinski sud je naveo da je neutemeljen jer je tužitelj porušio vanjsko stepenište i izmijenio izgled koji je bio dotrajao, a apelantice nisu objektivizirale da su pretrpjele štetu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj Gž.408/05 od 10. studenog 2005. godine žalba apelantica djelomično je uvažena, prvostupanjska presuda djelomično je preinačena tako da se apelantice obvezuju tužitelju na ime troškova postupka isplatiti iznos od 8.342,30 KM umjesto iznosa od 11.367,00 KM, a tužitelj se obvezuje apelanticama isplatiti iznos od 14.400,00 KM umjesto iznosa od 10.500,00 KM na ime korištenja novog objekta i troškove postupka u iznosu od 4.006,00 KM umjesto iznosa od 6.310,60 KM. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda. Obrazlažući zašto apelantice imaju pravo na veći iznos naknade za korištenje novog objekta, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj novi objekat koristio četiri godine, od studenog 1997. godine do 11. prosinca 2001. godine, da je sukladno nalazu i mišljenju vještaka prvostupanjski sud utvrdio iznos zakupnine od po 300,00 KM mjesečno, tako da apelanticama pripada iznos od 14.400,00 KM, a ne 10.500,00 KM po ovom osnovu. Vezano za žalbene navode u svezi sa naknadom štete, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni jer apelantice nisu dokazale da su pretrpjele štetu koja bi bila u uzročno-posljedičnoj vezi sa izvršenom adaptacijom.
10. Odlučujući o reviziji tužitelja povodom tužbenog zahtjeva, odnosno apelantica povodom protutužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 014842 07 Rev od 25. rujna 2008. godine kojom je uvažio tužiteljevu reviziju, ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužitelju odbijen zahtjev za isplatu naknade preko dosuđenog iznosa od 49.156,62 KM kao i dijelu odluke o troškovima postupka i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom Vrhovni sud je preinačio drugostupanjsku presudu tako što je tužiteljevu žalbu uvažio i odbio protutužbeni zahtjev apelantica u cijelosti. Također, istom presudom Vrhovni sud je odbio reviziju apelantica.
11. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da tužitelj utemeljeno prigovara da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da je tužitelj na ostacima objekta adaptacijom i rekonstrukcijom izgradio potpuno novi objekat i koji je on koristio, tako da se ne može tretirati kao privremeni korisnik, niti je u nekretninu ulagao neophodna sredstva kada je na ostacima objekta sagradio objekat koji je posjedovao kao graditelj, po kojem osnovu ima pravo potraživati naknadu za uložena sredstva. S tim u svezi, nema mjesta primjeni odredbi članka 17 d. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene. Dalje, da je u ponovnom postupku potrebno odlučiti o isplati naknade u smislu odredaba čl. 28. i 30. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
12. Obrazlažući zašto je u cijelosti odbio protutužbeni zahtjev apelantica, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe članka 219. ZOO-a budući da je pretpostavka za njegovu primjenu da neko koristi tuđu stvar: «Kada je neko tuđu stvar uporabio u svoju korist, imatelj može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe». Dakle, iz utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da tužitelj nije koristio stari objekat apelantica od kojeg je ostala ruševina, tj. da je 80% starog objekta oštećeno u ratu, i kao takvog ga nije mogao koristiti, nego je koristio novi objekat koji je on sagradio.
13. Apelantice navode da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice ističu da je odluka Vrhovnog suda nezakonita budući da su one suvlasnice nekretnine koja je predmet spora, da je tužitelj djelomično devastirani objekat uklonio i izvršio rekonstrukciju a da nije posjedovao bilo kakvu dokumentaciju. S tim u svezi, apelantice navode da je tužitelj bio nesavjestan i posjednik i graditelj zbog čega se moraju primijeniti odredbe članka 45. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, međutim, Vrhovni sud ukazuje na primjenu odredaba čl. 28. i 30. istog zakona. Vezano za naknadu na ime korištenja novog objekta, apelantice ističu da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda, tj. da zato što se radi o potpuno novom objektu, a ne starom njihovom objektu, nema mjesta naknadi po ovom osnovu. Naime, nesporno je da je odbijen tužiteljev zahtjev da se utvrdi da je on vlasnik novog objekta, čime je potvrđeno da su apelantice vlasnice, što znači da bez obzira na to ko je sagradio novi objekat, tužitelj ga je koristio 61 mjesec bez ikakvog pravnog osnova, te nije jasno zbog čega tužitelj ne bi bio dužan platiti naknadu na ime korištenja tuđe stvari. Dakle, samo u slučaju da je tužitelju utvrđeno pravo vlasništva na objektu, a što nije, apelantice ne bi mogle tražiti naknadu, u svakom drugom slučaju naknada im definitivno pripada.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
[…]
15. Vezano za dopustivost apelacije, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmet ovog postupka Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 014842 07 Rev od 25. rujna 2008. godine koja samo u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu predstavlja konačnu odluku, dok je u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu predmet vraćen na ponovni postupak, odnosno nije donesena konačna odluka.
Dopustivost prima facie
16. Osporenu presudu apelantice su primile 23. listopada 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. prosinca 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak
1. Pravila Ustavnog suda.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
Apelacija je preuranjena
20. Dakle, kako je već prethodno konstatirano, apelantice se žale i na dio presude Vrhovnog suda kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tako da je drugostupanjska presuda ukinuta u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu naknade preko dosuđenog iznosa i u dijelu troškova postupka, te predmet vraćen na ponovni postupak. Prema prethodno navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da postupak u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu naknade preko dosuđenog iznosa i u dijelu troškova postupka nije okončan pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
22. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović