Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3878/08 (S. K.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3878/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3878/08, rješavajući apelaciju Suade Kasum, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Kasum podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001298 od 21. listopada 2008.

godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Suada Kasum (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 17. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001298 od 21. listopada 2008. godine. Apelantica je 28. svibnja 2009. godine dostavila dopunu apelacije.

2. DD «Bihaćka trgovina» Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo je parnični postupak protiv apelantice radi predaje u posjed poslovnog prostora u Bihaću (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), koji je apelantica koristila za obavljanje odvjetničke djelatnosti, povrata stvari iz poslovnog prostora, te plaćanja zakupnine. Apelantica je podnijela protutužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je bio zaključen na određeno vrijeme prešutno obnovljen, te da je sada zaključen na neodređeno vrijeme. Osim toga, apelantica je tražila i da se utvrdi da je, uz tužiteljevo odobrenje i suglasnost, renovirala poslovni prostor, odnosno da je u poslovni prostor uložila iznos od 13.150,00 KM, tako da joj tužitelj duguje navedeni iznos.

3. Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj Ps- 142/04 od 24. veljače 2006. godine kojom je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, apelantica je obvezana da tužitelju preda u posjed poslovni prostor zajedno sa opremom, utvrđeno je da apelantica duguje tužitelju iznos od 11.550,00 KM na ime zakupnine poslovnog prostora. Istom presudom djelomično je usvojen apelantičin protutužbeni zahtjev tako da je utvrđeno da tužitelj duguje apelantici iznos od 6.867,00 KM na ime renoviranja poslovnog prostora. Također, istom presudom izvršena je kompenzacija međusobnih potraživanja, tako da je apelantica obvezana da tužitelju isplati iznos od 4.683,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. rujna 2005. godine pa do isplate. Višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva i višak apelantičinog protutužbenog zahtjeva je odbijen kao i njihov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

4. U postupku povodom žalbe, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 001-0-Pž-06-000 122 od 21. svibnja 2007. godine kojom je djelomično uvažio apelantičinu žalbu, preinačio prvostupanjsku presudu tako što je utvrdio tužiteljevo potraživanje na ime zakupnine u iznosu od 10.500 KM umjesto iznosa od 11.550 KM, te obvezao apelanticu da tužitelju na ime neisplaćene razlike zakupnine isplati iznos od 3.633 KM umjesto iznosa od 4.683 KM (nakon kompenzacije). U ostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

5. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji iste apelantice (apelacija podnesena 3. srpnja 2007. godine) protiv naprijed navedene presude Kantonalnog suda i presude Općinskog suda, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1996/07 od 11. veljače 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelaciju kao neutemeljenu. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u situaciji kada sud nije prihvatio apelantičin prijedlog da bude saslušana u svojstvu stranke u postupku u kojem se apelantica sama zastupala, a nesporno je da je apelantica bila prisutna suđenju i da je imala mogućnost da se izjasni o svim navodima suprotne strane. Ustavni sud je, također, zaključio da nisu utemeljeni apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje koji su se odnosili na netočno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava (npr., tužiteljev tužbeni zahtjev je bio nejasan, nije točno utvrđen stupanj njenog ulaganja u poslovni prostor, tužitelj nije imao legitimaciju i sl.).

6. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju 8. lipnja 2007. godine. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001298 od 21. listopada 2008. godine (predmet ovog apelacionog postupka) kojom je reviziju odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je točno da je apelantica predložila da se ona sasluša, te da je navedeni prijedlog ponovila na nastavku pripremnog ročišta, ali da nisu utemeljeni njeni navodi da je drugostupanjski sud, zato što je propustio sankcionirati prvostupanjski sud zbog navedenog, počinio bitnu povredu Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno zato što je apelantica predložila da se sasluša na okolnost stanja predmetnog poslovnog prostora u momentu kada je ona po ugovoru o zakupu stupila u njegov posjed, odnosno na okolnost vrijednosti izvođenja sanacijskih radova, međutim, ta je vrijednost utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, na koji apelantica nije imala primjedbi.

8. Vezano za apelantičine navode da izreka presude prvostupanjskog suda nije podobna za izvršenje, da je nerazumljiva, te da nije odlučeno o njenom protutužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da su ti navodi neutemeljeni jer je u presudi jasno naveden sadržaj i tužbenog i protutužbenog zahtjeva. Uostalom, navedeno se moglo isticati u žalbi, a ne tek u reviziji. Odgovarajući dalje na navode iz revizije, Vrhovni sud je istakao da ukoliko bi se apelantičini navodi shvatili kao prigovor nedostatka tužiteljeve stranačke sposobnosti, apelantica nije tijekom prvostupanjskog postupka niti uz reviziju ponudila dokaz da je tužitelj nakon privatizacije brisan iz registra gospodarskih društava i na taj način prestao postojati kao pravna osoba. Dalje, u obrazloženju se navodi da obveza zakupoprimatelja da po prestanku zakupa vrati zakupljenu stvar ne proizlazi iz prava vlasništva nego iz ugovora o zakupu. U odnosu na povredu odredaba članka 2. ZPP, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu za predaju poslovnog prostora sudio u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku, te da nije dosudio više od onoga što je traženo.

9. Vezano za apelantičine navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni. Obrazlažući navedeno, Vrhovni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da su apelantica i tužitelj 18. siječnja 1996. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora na period od dvije godine uz mjesečnu zakupninu od 300,00 KM, da su 1. veljače 1996. godine zaključili aneks ugovora o zakupu kojim su izmijenili odredbu o zakupnini tako da su utvrdili da će apelantica umjesto plaćanja zakupnine zastupati tužitelja u svim sporovima pred sudovima, da su aneksom ugovora o zakupa od 2. rujna 1999. godine izmijenili vrijeme trajanja zakupa, odnosno utvrdili da će ugovor o zakupu trajati do okončanja postupka privatizacije poslovnog prostora, da je privatizacija okončana 25. listopada 2002. godine, te da je tužitelj podneskom od 25. listopada 2002. godine opozvao punomoć za zastupanje koju je dao apelantici. I nakon toga apelantica je nastavila koristiti poslovni prostor, a tužitelj joj je ispostavljao fakture za zakupninu, koje je ona vraćala navodeći da se sa tužiteljem ne nalazi u zakupnom odnosu, tako da mu nije platila zakupninu od 1. studenog 2002. godine do 30. rujna 2005. godine. Dalje, da je prvostupanjski sud zaključio da je ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme u smislu članka 33. stavak 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 2/87, 30/90 i «Službeni list RBiH» broj 3/93), te da iako tužitelj nije apelantici dao otkaz preko nadležnog suda, to ne čini njegov zahtjev neutemeljenim jer se njegova tužba ima smatrati otkazom, pa kako je od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave protekao šestomjesečni otkazni rok, to je u smislu članka 29. u svezi sa člankom 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija njegov zahtjev utemeljen. Vrhovni sud je, dalje, naveo da sukladno članku 34. stavak 1. točka 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija zakupodavatelj može odustati od ugovora o zakupu u svako vrijeme ako zakupoprimatelj ne plati zakupninu niti u roku od dva mjeseca od dana kada je upućena opomena za neplaćanje, a kako se podnošenje tužbe smatra opomenom, to je utemeljen tužiteljev tužbeni zahtjev i u smislu članka 34. u svezi sa člankom 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Vrhovni sud je istakao da su zbog navedenog bespredmetni apelantičini navodi vezani za pravilnu primjenu odredaba članka 29. istog zakona (otkaz ugovora putem suda).

10. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1996/07, te ističe da je Vrhovni sud donoseći osporenu presudu pogrešno odgovorio na njene navode, jer je ona tražila da se sasluša na okolnost tužbenog i protutužbenog zahtjeva, od čega nije nikada odustala, čime je prekršio odredbe ZPP. Apelantica, dalje, ističe da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njene navode, da nije točno da su ulaganja u poslovni prostor utvrđena prema nalazu i mišljenju vještaka, budući da priznati iznos nije niti 50% iznosa, da je čitava zgrada prodana u postupku privatizacije, da ugovor o zakupu nikada nije raskinut, zbog čega je ona ugrožena i u pravu na korištenju imovine, da je u smislu odredbi čl. 591. i 592. Zakona o obveznim odnosima i čl. 32. i 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija potpuno jasno da u trenutku prodaje predmeta zakupa na mjesto zakupodavatelja stupa treća osoba, tako da se u ovom postupku kao stranka nije mogao pojaviti tužitelj. Dalje, da nije riješen njen protutužbeni zahtjev, te da u spisu ne postoji dokaz da je primila otkaz punomoći, odnosno da joj je tužitelj otkazao punomoć za zastupanje.

11. U dopuni apelacije apelantica se očitovala na odgovore sudova, te ponovila navode iz apelacije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

14. Ustavni sud uočava da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije zato što u postupku nije riješen njen protutužbeni zahtjev, da nije saslušana na okolnost tužbenog i protutužbenog zahtjeva, te da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

15. U odnosu na apelantičine navode da u postupku nije riješen njen protutužbeni zahtjev, odnosno da nije saslušana, Ustavni sud nalazi da se Vrhovni sud očitovao o navedenom, tj. da je konstatirao da su ovi apelantičini navodi neutemeljeni jer je u prvostupanjskoj presudi (kako u dispozitivu, tako i u obrazloženju) jasno naveden sadržaj i tužbenog i protutužbenog zahtjeva, što znači da je riješeno o apelantičinom protutužbenom zahtjevu. Ustavni sud u navedenom stavu Vrhovnog suda ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost jer predočeni dispozitiv i obrazloženje prvostupanjske presude potvrđuju navedeno. Vezano za apelantičine navode da nije saslušana na okolnost tužbenog i protutužbenog zahtjeva, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud odgovorio i na te navode. Naime, Vrhovni sud smatra da nisu utemeljeni njeni navodi zato što je apelantica predložila da se sasluša na okolnost vrijednosti izvođenja sanacijskih radova, međutim, ta je vrijednost utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, na koji apelantica nije imala primjedbi. Uostalom, Ustavni sud još jednom podsjeća da je ove apelantičine navode već razmatrao u citiranoj Odluci broj AP 1996/07 od 11. veljače 2010. godine, te zaključio da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u situaciji kada sud nije prihvatio apelantičin prijedlog da bude saslušana u svojstvu stranke u postupku u kojem se apelantica sama zastupala, a nesporno je da je apelantica bila prisutna suđenju i da je imala mogućnost da se izjasni o svim navodima suprotne strane. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantičini navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

16. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje i na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na imovinu

18. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već ove svoje navode zasniva na povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje je Ustavni sud već razmotrio i zaključio da su očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3878/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio