Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3937/08 („BIHAĆKA PIVOVARNA)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3937/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-3937/08, rješavajući apelaciju „BIHAĆKE PIVOVARNE“ d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „BIHAĆKE PIVOVARNE“ d.d. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-08-000 279 od 26. novembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-P-07-000721 od 22.

novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BIHAĆKA PIVOVARNA“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koju zastupaju Edin Hergić i Salih Hožić advokati iz Bihaća, podnio je, 25. decembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-08-000 279 od 26. novembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-07- 000721 od 22. novembra 2007. godine.

2. Općinski sud je rješenjem broj 017-0-P-07-000721 od 22. novembra 2007. godine utvrdio da je apelant smetao tužioce R.S. i Ri.S. (u daljnjem tekstu: tužioci) u zadnjem mirnom posjedu nekretnina upisanih u Pl. broj 5564 KO Bihać, k.č. broj 3003/2 (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), na način što je 4. maja 2007. godine dovezao veći broj kamiona raznog građevinskog otpada koji je zakopao na ovom zemljištu i posjekao nekoliko stabala oraha i jabuka, te apelantu naložio da sa ovakvim i sličnim smetanjem prestane pod prijetnjom novčane kazne, kao i da uspostavi pređašnje posjedovno stanje, tako što će građevinski otpad otkopati i odvesti sa spornog zemljišta, te tužiocima nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da se raspravljanje po tužbi zbog smetanja posjeda, u smislu člana 425. Zakona o parničnom postupku odnosno člana 83. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, ograničava samo na raspravljanje dokazivanja činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, odnosno isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, pravnoj osnovi, savjesnosti i nesavjesnosti posjeda, pa kako su tužioci dokazali da su posljednji mirni posjednici spornog zemljišta, a apelant uopšte nije dokazivao da je posjednik, odnosno na koji način je posjed stekao, te da nije bilo sporno da je apelant 4. maja 2007. godine „preduzeo radnje radi postavljanja ograde“ tj. smetao tužioce u posljednjem mirnom posjedu, tužbeni zahtjev je usvojen na osnovu člana 80. do 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Najzad, Općinski sud je ukazao da se o pravnom osnovu u posjedovnim sporovima ne može raspravljati, kao i da do iznošenja završne riječi parničnih stranaka na glavnoj raspravi nije bila sporna katastarska oznaka parcele na kojoj je izvršeno smetanje posjeda, a zbog čega tužioci i nisu ni imali potrebu da predlažu vještačenje od strane vještaka geometra, koji bi izvršio identifikaciju sporne parcele po katastarskim i zemljišno-knjižnim oznakama.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 001-0-Gž-08-000 279 od 26. novembra 2008. godine apelantovu žalbu na rješenje Općinskog suda odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da utvrđivanje odlučne činjenice da su tužioci posljednji mirni posjednici, na temelju iskaza svjedoka koji su srodnici tužioca ne umanjuje vrijednost iskaza ovih svjedoka, jer se radi o činjenicama koje upravo i mogu biti poznate bliskim licima koja žive i stanuju na istom području, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao suprotno. Kantonalni sud je ukazao da u parnici zbog smetanja posjeda nije bitno ko je upisan u katastarskom operatu kao posjednik nekretnine, s obzirom da je članom 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se nesporne činjenice ne dokazuju kako je to propisano članom 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pa da u skladu s tim, nije bilo potrebno izvoditi dokaz vještačenja po vještaku geometru radi identifikovanja sporne nekretnine, a na čemu je apelant u žalbi insistirao.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer su mu, po njegovom mišljenju, uskraćene garancije na pravično saslušanje u građanskim stvarima, te garanicije u odnosu na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Apelant prije svega ističe da je Kantonalni sud u drugom predmetu (Gž-611/05 od 6. februara 2007. godine), odlučujući po tužbi zbog smetanja posjeda zauzeo stav da tužioci nisu dokazali na kom dijelu parcele su bili u posjedu jer na tu okolnost nisu pružili dokaz tj. uviđaj i identifikaciju nekretnine po vještaku geometru. Apelant smatra da je ne primjenjivanjem ovog stava i u osporenom rješenju, Kantonalni sud povrijedio član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odnosno da se na osnovu iskaza svjedoka, koji ne mogu potvrditi da se radi o nekretninama sa navedenim katastarskim i zemljišno-knjižnim oznakama, nije moglo utvrditi da su tužioci baš u njihovom posjedu. Nadalje, apelant ističe da je pred prvostepenim sudom osporio u cijelosti tužbeni zahtjev, da nije priznao posljednji mirni posjed i čin smetanja posjeda, te da u toku postupka niti jednom nije izjavio da su činjenice na kojim se tužbeni zahtjev temeljio nesporne, pa da je zbog toga konstatacija o nespornim činjenicama iznesena u rješenju Kantonalnog suda netačna. Najzad, apelant smatra da mu je uskraćeno suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom zbog, po njegovom mišljenju, pogrešnog tumačenja odredbi člana 7. i člana

125. Zakona o parničnom postupku, te činjenice da Kantonalni sud i u njegovom slučaju nije primijenio ranije zauzeti stav da su tužioci vještačenjem po vještaku geodetske struke morali dolaziti na kom djelu parcele su bili u posjedu. U vezi s tim, apelant ukazuje i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-2141/05 od 20. oktobra 2006. godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Po mišljenju Ustavnog suda, navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje, iako se apelant formalno poziva na segmente ovog prava koji se odnose na nezavisnost i nepristrasnost suda, svode se isključivo na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja te na primjenu materijalnog prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3937/08 („BIHAĆKA PIVOVARNA) | Sudska praksa | Aktio