Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3947/08 (D. V.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3947/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine, u predmetu broj AP 3947/08, rješavajući apelaciju Dragića Vukeljića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragića Vukeljića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-GŽ-
08-001 480 od 30. rujna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-343/03 od 6. lipnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragić Vukeljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Passaua, Njemačka, kojeg zastupa Zlatko Šehović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 25. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-08-001 480 od 30. rujna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-343/03 od 6. lipnja 2008. godine.
2. Na području općine Modriča 20. rujna 2002. godine dogodila se prometna nezgoda u kojoj je Ž.A. vozilom osiguranim kod AD za osiguranje «Krajina Kopaonik» Banjaluka izvršio pretjecanje teretnog vozila i prešao na suprotnu stranu tako da je došlo do izravnog sudara sa vozilom koje je vozio apelant. Apelant je 13. veljače 2003. godine pokrenuo parnični postupak protiv AD za osiguranje «Krajina Kopaonik» Banjaluka radi naknade štete u visini od 8.486,52 KM.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-343/03 od 6. lipnja 2008. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev, te obvezan tuženi AD za osiguranje «Krajina Kopaonik» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 2.117,34 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.892,50 KM. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva Osnovni sud je odbio. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant tijekom postupka precizirao tužbeni zahtjev tako da je tražio iznos od 7.627,74 KM sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknadu za troškove postupka, te da je tuženi 24. studenog 2003. godine apelantu isplatio iznos od 5.510,40 KM i troškove zastupanja u iznosu od 300,00 KM.
4. Obrazlažući zašto apelant ima pravo na isplatu dosuđenog iznosa, Osnovni sud je istakao da, sukladno nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, koji je suglasan sa izvršenim vještačenjem u inozemstvu (vještačenje izvršilo njemačko društvo «Dekra»), visina štete iznosi 7.627,74 KM, pa kako je isplaćen iznos od 5.510,40 KM, to apelantu pripada iznos od 2.117,34 KM, što je u smislu odredaba članka 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan je štetu naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, te odredaba članka 178. stavak 1. istog zakona kojim je propisano da u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivo krivnjom jednog imatelja, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivnje.
5. Obrazlažući odluku o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da je, u smislu članka 386. st. 1. i 2. i članka 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obvezao tuženog da apelantu isplati iznos od 3.892,50 KM (troškovi takse na tužbu koju apelant nije platio, sastava tužbe, pristupa na ročišta, te takse na presudu).
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 480 od 30. rujna 2008. godine žalba tuženog djelomično je usvojena, preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na visinu štete tako da se nalaže tuženom da isplati apelantu naknadu materijalne štete u iznosu od 703,32 KM umjesto iznosa od 2.117,34 KM i u odnosu na troškove postupka tako što su dosuđeni troškovi smanjeni sa iznosa od 3.892,00 KM na iznos od 383,00 KM. Istom presudom Okružni sud je djelomično uvažio apelantovu žalbu u dijelu odluke o zateznim kamatama tako da je naloženo tuženom da isplati apelantu zakonske zatezne kamate na iznos od 703,32 KM počevši od 13. veljače 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. U preostalom dijelu žalbe tuženog i apelanta su odbijene.
7. Okružni sud je konstatirao da je predmet ovog postupka apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi materijalnu štetu u iznosu od 7.627,24 KM sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe sudu, tj. od 13. veljače 2003. godine pa do isplate i troškove postupka.
8. Okružni sud je istakao da su se apelantovi žalbeni navodi odnosili na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog čega je tražio da se žalba usvoji, pobijani dio presude preinači tako što će se obvezati tuženi da apelantu isplati dosuđeni iznos duga, zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka štete do isplate, te da mu naknadi troškove postupka.
9. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se apelantu šteta treba naknaditi prema cijenama u Njemačkoj (prema nalazu njemačkog društva «Dekra»), jer apelantu pripada pravo na naknadu štete u visini troškova koje bi imao da je štetu otklonio u BiH. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke slijedi da je popravak vozila iznosio 3.806,91 KM, da troškovi nastali nekorištenjem vozila za vrijeme popravke, za odlazak u Njemačku i troškovi rent-a-car vozila za deset dana iznose 1.340,00 KM, a da izgubljena zarada iznosi 1.066,81 KM, dakle da ukupna šteta iznosi 6.213,72 KM. Kako je tuženi isplatio iznos od 5.510,40 KM, to apelantu pripada iznos od 703,32 KM.
10. Očitujući se na dosuđene zakonske kamate, Okružni sud je istakao da je člankom 186. ZOO-a propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, da je odredbama članka 277. istog zakona propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze dužan je pored glavnice platiti i zateznu kamatu. Dakle, navedenim člancima nije eksplicitno navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje kod materijalne štete, međutim, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06 izrazio stav da se zatezna kamata kod materijalne štete računa od dana nastanka štete. Budući da sud u parničnom postupku u smislu odredaba članka 2. ZPP odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a kako je apelant tužbeni zahtjev postavio tako da je tražio zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, a ne od dana nastanka štete, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zateznu kamatu dosudio od dana donošenja presude.
11. Obrazlažući zašto je preinačio odluku o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je ocjenjujući apelantov uspjeh u parnici (8%), u smislu odredaba članka 386. stavak 2. ZPP, odnosno odredaba članka 235. stavak 1. točka 3. istog zakona, obvezao tuženog da apelantu izmiri iznos od 383,00 KM (sastav tužbe, naknade za zastupanje, odsustva iz ureda, paušala, naknade za vještačenje, sudske takse na presudu, te troškovi žalbenog postupka). Dalje, da je troškove obračunao prema prvobitno određenoj vrijednost spora (8.684,52 KM) i dosudio apelantu samo one troškove koji su bili potrebni, prema postignutom uspjehu u parnici, sukladno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, s tim što mu nije dosudio troškove za sudsku taksu na tužbu koju apelant nije platio, jer je navedeno zastarjelo u smislu članka 8. Zakona o sudskim taksama, troškove za poduzete radnje koje nisu obvezne procesne radnje, troškove vještačenja u inozemstvu, kao niti troškove u izvansudskom postupku, koji su mu isplaćeni.
12. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, propušteno je odlučiti o dijelu zahtjeva sadržanog u žalbi, a koji se odnosi na zateznu kamatu koju je potraživao od dana nastanka štete na isplaćeni iznos od 5.497,68 KM po izvansudskom poravnanju, koji mu je isplaćen 24. studenog 2003. godine. Vezano za troškove postupka, apelant navodi da je u postupku pogrešno označena vrijednost spora od 8.684,52 KM jer je nesporno da je plaćeni iznos 5.510,40 KM, tako da je vrijednost spora 2.988,84 KM. Zbog navedene greške Okružni sud je pogrešno zaključio da je apelant uspio u parnici sa 8%, u kojem procentu mu je dosudio troškove, zbog čega je oštećen. Dalje, da je pogrešno naveo da on nije platio taksu jer je navodno zastarjela, pa je nije računao u parnične troškove. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i zato što mu je na iznos od 703,32 KM dosudio zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, a ne dana nastanka štete, iako je u tužbi navedeno da se kamata potražuje od dana nastanka štete.
13. Apelant je uz apelaciju dostavio dokumentaciju, između ostalog, tužbu, podnesak, te žalbu (navedeno bez prijemnog pečata suda), iz koje proizlazi da je tražena zatezna kamata od dana nastanka štete, da je preciziran tužbeni zahtjev na iznos od 2.988,84 KM, te da je tražena zatezna kamata na iznos od 5.510,40 KM za period od dana nastanka štete do isplate ovog iznosa. Apelant je dostavio i kopiju uplatnice iz koje je vidljivo da je 8. svibnja 2003. godine izvršena uplata sudske takse u iznosu od 500,00 KM.
14. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 386. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
15. U Zakonu o sudskim taksama («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99) relevantne odredbe glase: Član 8.
Naplata takse zastareva u roku od tri godine po isteku kalendarske godine u kojoj je nastala taksena obaveza.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz predočenog je vidljivo da je Okružni sud odgovorio na sve bitne apelantove žalbene navode, te da apelant nije pobijao stav Osnovnog suda u svezi sa plaćanjem sudske takse na tužbu. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodne stavove, tj. da Ustavni sud nije nadležan utvrđivati činjenično stanje u postupku, Ustavni sud ne može konstatirati da obrazloženje Okružnog suda ukazuje na povredu prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, tim prije što apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršena ova prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
20. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović