Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5744/10 (M. P.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
  • Habeas corpus – postupak
  • Pritvor
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5744/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 5744/10, rješavajući apelaciju Milana Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Perića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 4. novembra 2010. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 15. oktobra 2010. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Perića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 4. novembra 2010. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 15. oktobra 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalinovika, kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 17. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 4. novembra 2010. godine i rješenja Suda BiH broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 15. oktobra 2010. godine. Apelant je 12. januara 2011. godine u skladu sa članom 20. stav 1. Pravila Ustavnog suda dostavljanjem tražene dokumentacije otklonio nedostatke podnesene apelacije.

2. Sud BiH je rješenjem broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 15. oktobra 2010. godine koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 4. novembra 2010. godine prema optuženom apelantu, produžio pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), tako da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa u konkretnom predmetu, a najduže tri godine (do 15. oktobra 2013. godine) ili nove odluke suda. Istim rješenjem je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora prema optuženom apelantu vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, a da žalba protiv navedenog rješenja ne zadržava izvršenje istog. U odnosu na ostale optužene u ovom predmetu sud je izrekao mjere zabrane precizirane u tački 2. izreke prvostepenog rješenja.

3. Sud BiH je u obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, naveo da je rješenjem sudije za prethodni postupak 20. maja 2010. godine određen pritvor prema apelantu iz posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP BiH. Dalje je navedeno da je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) 7. oktobra 2010. godine Sudu BiH podnijelo optužnicu kojom se apelant i još tri osobe terete za krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) sve u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a), e) i f), sve u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. KZ BiH, a koja je od strane Suda BiH potvrđena 12. oktobra 2010. godine. U prilogu optužnice se nalazio i prijedlog za produženje pritvora prema apelantu, a tokom ročišta održanog 15. oktobra 2010. godine Tužiteljstvo BiH je istaklo da ostaje kod pisanog prijedloga za produženje pritvora u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH u kojem su detaljno obrazložili razloge zbog kojih se traži produženje pritvora te je navelo da je apelant u svom dosadašnjem postupanju poduzimao određene radnje ometanja krivičnog postupka i radnje sklanjanja dokumentacije i drugih dokaza bitnih za konkretan krivični postupak.

4. Sud BiH je ispitujući postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova za produženje pritvora, istakao da je 12.oktobra 2010. godine potvrdio optužnicu Tužiteljstva BiH, utvrđujući da na osnovu izjava svjedoka i objektivne dokumentacije proizlazi postojanje osnovane sumnje da su optužni tj. i apelant počinili krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), d), e) i k) KZ BiH, na način kako je to opisano u činjeničnom opisu optužnice. Sud BiH je ukazao na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, u kojoj je, između ostalog, navedeno da je conditio sine qua non za određivanje ili produženje mjere pritvora postojanje osnovane sumnje da je optuženi počinio konkretno krivično djelo, a što je u ovom konkretnom slučaju i utvrđeno potvrđivanjem optužnice.

5. Sud BiH je zaključio da je osnovana sumnja prema optuženom apelantu utvrđena iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu na osnovu kojih je optužnica i potvrđena, naglašavajući da će konkretne radnje izvršenja i odgovornost optuženog apelanta biti predmet dokazivanja na glavnom pretresu. U skladu sa navedenim zaključkom, Sud BiH je naveo da je u ovoj fazi postupka nedvojbeno utvrdio postojanje općeg uslova za produženje mjere pritvora prema apelantu kao prvooptuženom, ističući u odnosu na apelanta da je članom 137. stav 2. tačka d) ZKP BiH propisano da «nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora». Dalje je obrazloženo da se apelant tereti za počinjenje krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZ BiH, te imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo, kao i okolnosti koje postoje u ovom konkretnom slučaju, a u skladu sa mogućnošću koju propisuje navedena zakonska odredba, Sud BiH je pritvor produžio do okončanja glavnog pretresa, odnosno najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice ili do drugačije odluke suda.

6. Sud BiH je ispitao postojanje posebnih pritvorskih razloga na strani apelanta, te je ocijenio da je prijedlog Tužiteljstva BiH u potpunosti osnovan. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, Sud BiH je istakao da je imao u vidu niz činjenica i okolnosti u konkretnom predmetu, te je u tom smislu naglasio da je članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH propisano da se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače». Obrazloženo je da je za ispunjenje ovog zakonskog razloga za pritvor, dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do takvog zabranjenog utjecaja doći. U tom smislu Sud BiH je imao u vidu navode i dokumentaciju na koju je ukazalo Tužiteljstvo BiH, tj. da je optuženi apelant aktivno učestvovao u skrivanju dokumentacije SJB Kalinovik, kao i da je učestvovao u prijetnjama koje su upućene svjedoku «A». Nakon što je Sud BiH izvršio uvid u službenu zabilješku Državne agencije za istrage i zaštitu od 6. januara 2010. godine kao i zabilješku Tužiteljstva BiH broj KT-RZ-90/07 od 18. marta 2010. godine u kojoj je navedeno «kako se u Kalinoviku provodi strašan pritisak na svjedoke koje poziva Tužiteljstvo, te da time rukovodi apelant», te da je apelant prijetio svjedoku «A» riječima «provjeri ću da li si mene spominjao, a ako jesi vidjećeš», Sud BiH je ocijenio da postoje uslovi za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu prema optuženom apelantu.

7. Sud BiH je ocijenio, da naprijed navedeno posmatrano u vezi sa činjenicom da je kod optuženog apelanta pronađena dokumentacija bitna za krivični postupak koji se vodi protiv njega, upućuje i na to da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi apelant uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, ukoliko bi boravio na slobodi. Naime, Sud BiH je imajući u vidu sve navedeno ocijenio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju zaključak da će optuženi apelant, «ukoliko se nađe na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, te da bi isti mogao ponovo uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, i da je produženje pritvora opravdano po ovom zakonskom osnovu».

8. Dalje je obrazloženo da u sklopu navedenog, priroda krivičnih djela za čije se počinjenje apelant tereti ukazuje na potpuno nepoštivanje ljudskog dostojanstva i ljudskog života. Sud BiH je istakao da su zločini trajali dugotrajan vremenski period i da su ponavljani kontinuirano, što sigurno govori o upornosti i riješenosti počinitelja istih, te da navedeno samo po sebi ukazuje na povećanu opasnost od zastrašivanja svjedoka koji su bili direktne žrtve ili očevici stravičnih pogubljenja osoba bošnjačke nacionalnosti. U skladu sa navedenim, zaključeno je da je bez sumnje potrebno u konkretnom slučaju obezbijediti adekvatnu zaštitu od utjecaja na svjedoke, kako žrtve tako i bivše kolege optuženog apelanta.

9. Sud BiH se u navedenom smislu pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine u kojoj je navedeno: «pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koja mu se stavlja na teret, svakako, je relevantan element za odlučivanje». Iako težina krivičnog djela nije parametar koji ima odlučujući značaj kada se raspravlja o produženju pritvora, ovaj element svakako može predstavljati dodatnu okolnost koju treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o lišavanju slobode pojedinca. Sud BiH je ukazao i na odluku Evropskog sud za ljudska prava, Kreps protiv Poljske, aplikacija 34097/96 u kojoj je utvrđeno da su dva osnovna razloga koja opravdavaju trajanje pritvora prema optuženom. «ozbiljna priroda krivičnog djela za koje se optuženi tereti i potreba da se omogući neometano vođenje postupka».

10. Sud BiH je naglasio da se u konkretnom slučaju, apelant tereti za počinjenje krivičnog djela koje spada u najteža krivična djela protiv čovječnosti, koja su zaštićena međunarodnim pravom i za koje je predviđena kazna dugotrajnog zatvora, te da je žalbeno vijeće utvrdilo da postoji ozbiljan rizik da će optuženi apelant ometati postupak vršenjem uticaja na svjedoke i saučesnike, (kako je naprijed navedeno) Sud BiH je ocijenio da oba standarda- «ozbiljna priroda krivičnog djela i neometano vođenje postupka» nesumnjivo egzistiraju u odnosu na optužene tj i apelanta u konkretnom predmetu. Prema mišljenju Suda BiH, sve navedene činjenice i okolnosti, zajedno sa prirodom i težinom krivičnog djela za čije se počinjenje apelant tereti, zatim okolnosti pod kojim je predmetno djelo navodno izvršeno, visina zaprijećene kazne kao i uloga koju je optuženi apelant obavljao, predstavljaju okolnosti koje ukazuju da apelant ima jak motiv da utiče na tok krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike. Sud BiH je zaključio da je ispunjen je pritvorski uslov propisan članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

11. Sud BiH je, imajući u vidu član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te imperativne norme iz čl.123. stav 2., 126.tačka b) stav 2. i 131. stav 1. ZKP, analizom svih postojećih okolnosti koje su konstatirane, zaključio da je mjera pritvora u odnosu na optuženog apelanta jedino adekvatna da bi se osiguralo uspješno vođenje krivičnog postupka i očuvao javni red, te je u skladu sa navedenim razlozima, na osnovu člana 137. st. 1. i 2. u vezi sa članom 132. stav 1.b) ZKP BiH u odnosu na optuženog apelanta donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

12. Sud BiH je rješenjem broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-KRO-08/618) od 4. novembra 2010. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta protiv rješenja Suda BiH broj S 11 K00 2798 10 Kro (X-

KRO-08/618) od 15. oktobra 2010. godine kojim mu je produžen pritvor, nakon potvrđene optužnice.

13. Sud BiH je u obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, naveo da postojanje osnovane sumnje, koju apelant pobija, proizlazi iz samog čina potvrđivanja optužnice protiv apelanta, zbog krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. točka h) u vezi sa tač. a), d), e) i k) KZ BIH, na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu optužnice. Dalje je navedeno, da se žalbeno vijeće u konkretnoj fazi postupka nije upuštalo u njeno preispitivanje niti analiziranje iskaza svjedoka i dostavljene materijalne dokumentacije, jer je to učinio sudija za prethodno saslušanje prije potvrđivanja optužnice. Međutim, u pogledu svjedoka pod pseudonimom «A», kojeg apelantov branilac smatra nepostojećim, žalbeno vijeće je ocijenilo da je potrebno ukazati da se radi o svjedoku kojem su u drugom postupku pred Sudom BiH dodijeljene mjere zaštite, povodom istog događaja, te da Tužiteljstvo BiH navedeni pseudonim koristi zbog obaveze čuvanja službene tajne odnosno neotkrivanja identiteta ovog svjedoka.

14. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, istaknuto je «da je vijeće imalo u vidu sve činjenice i okolnosti koje postoje na strani optuženog apelanta, te nalazi da je opravdano njegovo dalje zadržavanje u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, kojom je propisano da se pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače». Naglašeno je, da je uvidom u službenu zabilješku Državne agencije za istrage i zaštitu od 6. januara 2010. godine, kao i službenu zabilješku Tužiteljstva BiH broj KT-RZ-90/07 od 18. marta 2010. godine, Sud BiH utvrdio da postoje uslovi za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu prema apelantu, jer je iz istih vidljivo «da je apelant prijetio svjedoku «A» riječima «provjeriću da li si mene spominjao, a ako jesi vidjećeš». Žalbeno vijeće je istaklo da se u službenoj zabilješci Tužiteljstva BiH navodi «kako se u Kalinoviku provodi strašan pritisak na svjedoke koje poziva Tužiteljstvo, te da time rukovodi apelant i još jedna osoba». Sud BiH je zaključio da je iz navedenog jasno da se predmetni podaci mogu tretirati kao konkretan primjer vršenja utjecaja na svjedoke.

15. Dalje je navedeno da je žalbeno vijeće uvidom u spis ustanovilo da dokumentacija, koju u žalbi spominje apelantov branilac («izvještaj Sime Simića, milicionara SJB Kalinovik od 31. decembra 1992. godine i naređenje za prikupljanje stočnog fonda iz ratnog plijena koje je izdao komandant Ratko Bundalo 28. novembra 1992. godine»), jeste pronađena u službenim prostorijama PS Kalinovik, ali u ormaru kancelarije koju koristi optuženi apelant. Žalbeno vijeće je ocijenilo, imajući u vidu da dokumenti datiraju iz 1992. godine, da zasigurno kao lokacije njihove pohrane nije predviđeno mjesto na kojem su pronađeni, pa se na temelju istog osnovano zaključuje da je apelant iste sakrivao. Međutim, naglašeno je da značaj navedenih dokumenata za predmetni postupak, žalbeno vijeće nije u ovom postupku preispitivalo, te shodno tome u tom trenutku nije prihvatilo navode apelantovog branioca o njihovoj irelevantnosti.

16. Imajući u vidu da je navedena odredba člana 132. stav 1. tačka b) alternativne prirode, Vijeće je ocijenilo da je opravdano apelanta zadržati u pritvoru po navedenom pritvorskom osnovu, kako bi se spriječio njegov dalji utjecaj na svjedoke, kojima je neophodno omogućiti da svoj iskaz daju slobodno, bez straha od pritiska, prijetnji ili odmazde. Vijeće je naglasilo da čak «i da nije ostvaren konkretan utjecaj na svjedoke, vijeće je mišljenja da su zločini koji su počinjeni teški i ozbiljni, trajali su duži vremenski period u kontinuitetu, što sasvim sigurno govori o upornosti počinilaca, i samo po sebi opravdava zaključak da bi oni svoj boravak na slobodi koristili za prikrivanje ili uništenje tragova krivičnog djela ili zastrašivanja svjedoka u cilju izmjene njihovog iskaza“.

17. Sud BiH je zaključio da je bez sumnje potrebno obezbijediti adekvatnu zaštitu svjedocima, među kojima su žrtve počinjenih zločina ali i bivše kolege optuženog, zbog čega je žalbeno vijeće ocijenilo ispravnim zadržavanje optuženog apelanta u pritvoru po osnovu tačke b) stav 1. čl. 132. ZPK BiH, iz kojih razloga je odbijena kao neosnovana žalba apelantovog branioca.

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant je naveo redoslijed događanja u konkretnom slučaju, te naglasio da je «Sud BiH odredio-produžavao pritvor na osnovu čl. 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, zbog bojazni da će utjecajem na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan», po mišljenju apelanta, «nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazali da je apelant pokušao, ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati utjecati na svjedoke». Apelant smatra da se «odluka zasniva na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje mu se stavlja na teret, tj. bez jasnih razloga, čime su povrijeđena njegova prava kao optuženog iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije». Apelant je naveo da je Sud BiH propustio da preciznije i konkretnije obrazloži na čemu zasniva svoj zaključak da će apelant u narednoj fazi postupka utjecati ili pokušati da utječe na svjedoke i eventualne saizvršioce, a naročito na svjedoke pod zaštitom, i koje konkretne okolnosti na takvu mogućnost upućuju, te da je samo mjerom pritvora, kao procesnom mjerom koja najteže pogađa optuženog, moguće ostvariti cilj, smatrajući da Sud BiH nije ispitao mogućnost izricanja altrenativnih mjera kojima bi zamijenio mjeru pritvora.

19. Apelant povredu prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije vidi u tome što je su osporene odluke «u osnovi nepotpune i protivrječne dokazima», naglašavajući da se osumnjičena osoba prema čl. 6. st. 2. smatra nevinom dok se ne dokaže krivnja. Apelant je naglasio da se ova pretpostavka nevinosti treba poštivati ne samo tokom sudske rasprave, već i van suda a «osumnjičeni se ne smije se tretirati kao da je njegova krivica već utvrđena, jer je glavni princip prava na pretpostavku nevinosti, da osoba koja je osumnjičena, ima pravo na privilegij principa in dubio pro reo. Apelant smatra da je jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti izričita zakonska odredba, prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela, rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Dopustivost prima facie

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP BiH, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

23. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje, kao općeg uslova za produženje pritvora, budući da je 12. oktobra 2010. godine Sud BiH potvrdio optužnicu Tužiteljstva BiH (utvrđujući postojanje osnovane sumnje da je optuženi apelant sa još tri osobe počinio krivično djelo-Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZ BiH, koje mu se stavlja na teret), imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo i okolnosti koje egzistiraju u konkretnom slučaju, kao i zbog posebnih pritvorskih razloga. Osim toga Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom produžavanja pritvora određenog prema apelanta imao u vidu član 137. stav 2. tačka d) ZKP BiH kojim je propisano da «nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora».

25. Dalje, u odnosu na poseban pritvorski osnov naveden je član 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH prema kojem se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače». U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imajući u vidu da je za ispunjenje navedenog zakonskog razloga za pritvor dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na mogućnost navedenog utjecaja, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do zabranjenog utjecaja doći, u osporenim rješenjima detaljno obrazložio postojanje ovih posebnih okolnosti u apelantovom slučaju (skrivanje dokumentacije SJB u Kalinoviku, prijetnje svjedoku «A» i provođenju pritiska na druge svjedoke, te okolnost da je kod apelanta pronađena dokumentacija bitna za konkretan krivični postupak kao i dokument koji teretu saoptuženog P.T.). Nadalje Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučivanja o produženju pritvora osim navedenog cijenio i činjenicu da se apelant tereti za počinjenje krivičnog djela koje spada u najteža krivična djela protiv čovječnosti, koja su zaštićena međunarodnim pravom i za koje je predviđena kazna dugotrajnog zatvora.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKP BiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Sud BiH dao ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni na pretresu održanom povodom razmatranja prijedloga Tužiteljstva BiH za produženje pritvora.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

28. Nadalje vezano za navode apelanta o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je tim članom garantirano da „Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo na žalbu sudu kako bi sud, u konkretnom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje“. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je, apelant je imao mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, te da je žalbeno vijeće Suda BiH ispitalo sve apelantove žalbene navode i svoje zaključke obrazložilo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. S obzirom na nevedeno Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost apelacije

29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i2. Evropske konvencije preuranjena.

31. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5744/10 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio