Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/09 (S. S., M. G., Ž. G., B. M., M. S., R. P., D. J. i B. Š.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1407/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-1407/09, rješavajući apelaciju Steve Stupara i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Stupara, Mirka Gajića, Željka Grajića, Branka Milekića, Milovana Savanovića, Radomira Pavlovića, Dušana Jovandića i Borislava Šaina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 114 od 19. februara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-221/05 od 29. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevo Stupar, Mirko Gajić, Željko Grajić, Branko Milekić, Milovan Savanović, Radomir Pavlović, Dušan Jovandić i Borislav Šain (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 114 od 19. februara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-221/05 od 29. novembra 2006. godine.

2. Apelanti su u periodu od 6. aprila do 14. juna 2004. godine podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske-Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete zbog neisplaćenih plata, regresa, toplog obroka i boračkog dodatka.

3. Osnovni sud je Presudom broj Rs.34/04 od 22. aprila 2005. godine obavezao tuženu da apelantima na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata i drugih naknada isplati određene novčane iznose pobliže navedene u te izreci presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana presuđenja pa do isplate, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Osnovni sud utvrdio da su apelanti bili u radnom odnosu kod tužene i da im je na osnovu sporazuma koji su zaključili sa tuženom prestala profesionalna vojna služba-radni odnos kod tužene. Takođe, konstatovao je da je tim sporazumom utvrđeno da apelanti imaju pravo na platu do dana razrješenja sa dužnosti. S obzirom da prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke apelantima nije isplaćeno pola plate za juni 2001. godine, Sud im je dosudio naknadu po tom osnovu. Nadalje, Osnovni sud obrazloženju presude je naveo da je odredbom člana 20. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 11/94), predviđeno da zaposleni u tim organima imaju pravo naknadu materijalnih troškova, odnosno naknadu za ishranu u toku rada i naknadu za odvojen život. U vezi sa tim, konstatovao je da, prema nalazu i mišljenju vještaka, tužena nije apelantima isplatila topli obrok za 2001. godinu, te nije isplatila naknadu za prevoz apelantu Mirku Gajiću, a apelantu Željku Grajiću naknadu za odvojen život. Osim toga, konstatovao je da je tužena svim apelantima izdala rješenja kojim im je priznala pravo na borački dodatak, saglasno čl. 20., 21.,92., i 103. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 35/99; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). Shodno tome, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Odlučujući o žalbi koju je tužena podnijela protiv Presude Osnovnog suda broj Rs.34/04 od 22. aprila 2005. godine, Okružni sud je donio Presudu broj Ž-221/05 od 29. novembra 2006. godine, kojom je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužena obavezana da po osnovu boračkog dodatka apelantima isplati određene novčane iznose pobliže navedene u izreci te presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu je odbacio tužbe apelanata. Nadalje, Okružni sud je ukinuo presudu u preostalom dosuđujućem dijelu (koji se odnosi na isplatu plata i regresa iz 2001. godine, toplog obroka iz 2001. i 2002. godine, te troškove prevoza iz 2002. godine za apelanta Mirka Gajića i troškove odvojenog života do 28. februara 2003. godine za apelanta Željka Grajića) i u tom dijelu je tužbu odbacio kao neblagovremenu. Pored toga, Okružni sud je predmetnom presudom odbio žalbu tužene i potvrdio je prvostepenu presudu u dijelu odluke kojim je tužena obavezana da apelantu Željku Grajiću isplati iznos od 2.314,61 KM po osnovu odvojenog života za period od 1. marta 2003. godine od 31. oktobra 2003. godine, dok je preinačio u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka na način pobliže naveden u izreci presude Okružnog suda.

6. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o blagovremenosti tužbi. Naime, zaključio je da za rješenje spora u predmetnoj pravnoj stvari treba primjeniti Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) s obzirom da je odredbama čl. 66.-

76. Zakona vojsci („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon o vojsci) propisano pravo na platu i druga novčana primanja vojnih lica, ali da predmetni zakon ne sadrži odredbe koje regulišu postupak zaštite tih prava. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da je tužba u dijelu koji se odnosi na potraživanje apelanata na ime plata i regresa iz 2001. godine, toplog obroka iz 2001. i 2002. godine, te troškova prevoza iz 2002. godine za apelanta Mirka Gajića i troškove odvojenog života do 28. februara 2003. godine za apelanta Željka Grajića, podnesena po proteku subjektivnog zakonskog roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa predviđenog članom 105. stav 2. Zakona o radu. Takođe, konstatovao je da je pravo na borački dodatak jedno od prava ustanovljenih Zakonom o pravima boraca, koje se ostvaruje u upravnom postupku i da, shodno tome, odlučivanje o tom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 114 od 19. februara 2009. godine odbio reviziju koju su apelanti izjavili protiv Presude Okružnog suda broj Ž-221/05 od 29. novembra 2006. godine.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je presuda Okružnog suda pravilna, ali ne iz razloga koje je u obrazloženju te presude dao taj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prema odrebi člana 121. stav 1. Zakona o vojsci za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske određena upravna nadležnost i da akti doneseni od strane vojnih organa iz osnova radno pravnih odnosa predstavljaju upravne akte u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/94), koji je bio na snazi u spornom periodu, te da identičnu odrebu sadrži važeći i Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnig Republike Srpske“, broj 109/05). Dakle, Vrhovni sud je zaključio da potraživanja po osnovu radnih odnosa radnika na službi u vojsci, kakvo svojstvo imaju apelanti u predmetnom sporu, ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Vojske Republike Srpske, te čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akata i protiv kojih se nakon konačnosti, odnosno donošenja drugostepene odluke po žalbi, može ostvarivati sudska zaštita u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu, shodno odredbama člana čl 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 114/04 do 37/06). Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je pravilna primjena člana 16. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), zahtjevala da se sud oglasi nenadležnim u konkretnom slučaju ukine sprovedene radnje i odbaci tužbu, ali da su pravne posljedice iste, s obzirom da su apelanti izjavili reviziju pa nije bila uslova za preinačenje pobijane presude na njihovu štetu.

9. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti smatraju da je pogrešan stav Vrhovnog suda da svoja prava mogu ostvariti u upravnom postupku i upravnom sporu, zbog toga što posjeduju odgovarajuće akte kojima im je utvrđena plata i druga primanja iz radnog odnosa, kao i pravo na borački dodataki, Nadalje, navode da protiv tih akata nisu imali potrebe izjavljivati žalbu niti pokretati upravni spor, već da su podnijeli tužbu upravo zbog toga što je tužena prestala da vrši isplate prema tim aktima čime im je pričinila štetu, te da je za odlučivanje o tužbenim zahtjevima za naknadu štete upravo nadležan redovni sud.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom Presudom broj 118-0-Rev-07-000 114 od 19. februara 2009. godine Vrhovni sud, pozivajući se na odredbu člana 121. Zakona o vojsci, utvrdio da predmet spora ne spada u sudsku nadležnost već u nadležnost vojnih organa Republike Srpske, čiji akti u tim pravnim stvarima imaju karakter upravnog akta.

13. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

14. U takvoj situaciji, apelanti su morali podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. morali su prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu iscrpiti raspoložive pravne lijekove i doći do konačne odluke (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1332/09 od 11. februara 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/09 (S. S., M. G., Ž. G., B. M., M… | Sudska praksa | Aktio