Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2297/08 (M. S.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2297/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine u predmetu broj AP 2297/08, rješavajući apelaciju Milenka Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Stanića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-

000 510 od 15. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 510 od 15. maja 2008. godine.

2. Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik), broj 32790 od 30. juna 2004. godine apelant je smjenjen sa funkcije člana Glavnog odbora Srpske Demokratske Stranke i poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, a istovremeno mu je zabranjeno obavljanje svake službene, izborne ili imenovane funkcije. Na osnovu navedene odluke Telekomunikacije RS a.d. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: poslodavac) su rješenjem broj 1-01-5567/04 od 15. jula 2004. godine, utvrdile da apelantu prestaje ugovor o radu i radni odnos sa danom 30. juni 2004. godine, te da prestanak ugovora o radu traje privremeno, dok traju mjere prema apelantu, izrečene odlukom Visokog predstavnika. Nakon što je apelant protiv rješenja poslodavca izjavio žalbu, poslodavac je rješenjem, broj 1-01-5567-2/04 od 27. augusta 2004. godine, njegovu žalbu odbio kao neosnovanu.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1436/04 od 4. juna 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, poništena su kao nezakonita rješenja poslodavca kojima je prestao radni odnos apelantu uz obavezu poslodavca da apelanta vrati na rad, te je obavezan je poslodavac da apelantu isplati plate i ostala lična primanja po osnovu radnog odnosa za 2004., 2005. i 2006. godinu sa pripadajućim doprinosima. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu nematerijalne štete, naknadu štete zbog neostvarenih ličnih primanja iznad dosuđenih iznosa i troškova postupka.

4. Odlučujući o žalbi apelanta i poslodavca protiv navedene presude, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Ž-07-000 510 od 15. maja 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu. Okružni sud je žalbu poslodavca uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelantu radni odnos prestao Odlukom Visokog predstavnika broj 32790 od 30. juna 2004. godine. Sud je naveo da je odluka donesena na osnovu ovlaštenja iz člana 5. Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rješenja. Nadalje, sud navodi da je odluka poslodavca deklaratornog karaktera jer samo konstatira činjenicu prestanka radnog odnosa, budući da poslodavac kao ni sud nisu ovlašteni preispitivati odluku Visokog predstavnika već su je dužni provesti. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu da sud nije nadležan da u parničnom postupku preispituje odluke Visokog predstavnika, Okružni sud je zaključio da nije bilo osnova da prvostepeni sud djelimično usvoji tužbeni zahtjev apelanta, te je na osnovu čl. 226. i 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz «čl. I/2, II/2, II/3. b), II/3. e), II/4, III/3. b) i II/6 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 1., 3., 6., 7., 9., 10., 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čl. 2., 3., 4., 5., 14., 15., 17., 18., 19., 25. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čl. 2., 4., 5., 6. i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao i čl. 1., 5. i

16. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka». Apelant navodi da su osporenom presudom povrijeđena njegova naprijed nabrojana prava iz razloga što je Okružni sud svoju odluku zasnovao na odluci Visokog predstavnika i uputstvima pravnog odjela OHR-a, te što je odbio da preispituje njihovu usklađenost sa odredbama unutrašnjeg prava u Bosni i Hercegovini.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu koje je donesena na osnovu odluke Visokog predstavnika, broj 32790 od 30. juna 2004. godine, te smatra da su mu tom odlukom povrijeđena ustavna prava.

9. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda broj AP-

680/07 od 13. maja 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, s obzirom da su osporene odluke donesene isključivo na temelju odluke Visokog predstavnika, u odnosu na koje je Europski sud zaključio da Bosna i Hercegovina nema odgovornost, zaključio da je apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Isti stav je Ustavni sud zauzeo i u ostalim sličnim odlukama (vidi AP-3879/08 od 15. aprila 2009. godine, AP-1276/07 od 10. juna 2009. godine, AP-1424/07 od 16. jula 2009. godine, AP-3692/08 od 17. septembra 2009. godine, AP-1002/09 od 14. oktobra 2009. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-680/07 od 13. maja 2009. godine u cijelosti odnose i na predmetni slučaj , pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2297/08 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio