Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-310/11 (Goran Pranjić-M-Lukić iz Potoka)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-310/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 310/11, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića-M-Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Pranjića-M- Lukića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004691 10 U od 19. novembra 2010. godine i rješenja Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta Mostar broj Up-II-08-05-49 od 4. septembra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Pranjić-M-Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Potoka, podnio je 22. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004691 10 U od 19. novembra 2010. godine i rješenja Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj Up-II-08-05-49 od 4. septembra 2010. godine.
2. Ministarstvo je 4. septembra 2010. godine donijelo rješenje broj Up-II-08-05-49 kojim je odbijen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem ovoga organa broj Up-II-08- 05-29 od 23. aprila 2010. godine.
3. Kantonalni sud je 19. novembra 2010. godine donio rješenje broj 07 0 U 004691 10 U kojim je odbačen apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse u predmetu po tužbi izjavljenoj protiv rješenja Ministarstva broj Up-II-08-05-49 od 4. septembra 2010. godine.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantu 4. novembra 2010. godine dostavio nalog za plaćanje sudske takse za tužbu, u ukupnom iznosu od 162,00 KM, koji je apelant prema originalnoj dostavnici koja se nalazi u spisu uredno primio 8. novembra 2010. godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant podneskom od 12. novembra 2010. godine zatražio da ga sud oslobodi plaćanja troškova postupka-sudske takse. Kantonalni sud je naglasio da je članom 3. stav
2. Zakona o sudskim taksama s tarifom („Službene novine HNK“, broj 2/09; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da ukoliko stranka smatra da ispunjava zakonom propisane uslove da bude oslobođena plaćanja takse, mora uz podnesak podnijeti i zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da ukoliko je apelant smatrao da ispunjava propisane uslove da bude oslobođen plaćanja takse, morao je u tužbi zatražiti da ga sud oslobodi od obaveze plaćanja takse ili je to mogao zatražiti eventualno posebnim podneskom, koji je bio dužan priložiti uz tužbu. Kantonalni sud je naglasio da apelant u tužbi nije zatražio da ga sud oslobodi od plaćanja sudske takse, nego je to učinio posebnim podneskom 12. novembra 2010. godine, a nakon što mu je sud 8. novembra 2010. godine dostavio nalog za plaćanje sudske takse, zbog čega je prema mišljenju Kantonalnog suda apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse neblagovremen.
5. Apelant je naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP 1946/08 od 24. juna 2009. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304).. Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, u koje nesporno spada i obaveza plaćanja sudske takse kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati sudsku taksu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Obzirom da se u konkretnom slučaju dakle ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o sudskim taksama, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se u apelantovom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant se takođe, žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
9. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović