Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-793/11 (S. S.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Izuzeće
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-793/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-793/11, rješavajući apelaciju Saše Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Stjepanovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Su-10- 612/10 od 21. decembra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Su-10-612/10 od 21. decembra 2010. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim će odrediti da se apelant pusti na slobodu iz pritvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Opće sjednice Suda BiH broj Su-10-612/10 od 21. decembra 2010.

godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće članova Vanpretresnog vijeća Suda BiH u krivičnom predmetu Suda BiH broj S1 2K 002720 10 Kv9.

3. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da je predsjednica Suda BiH 20. decembra 2010. godine zaprimila obavijest o zahtjevu za izuzeće članova Vanpretresnog vijeća Suda BiH u krivičnom predmetu Suda BiH broj S1 2K 002720 10 Kv9. U obrazloženju zahtjeva navedeno je da je navedeni zahtjev podnesen iz razloga propisanih odredbom člana 29. tač. e) i f) Zakona o Krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09, u daljnjem tekstu: ZKP), u vezi s odlukom Vanpretresnog vijeća Suda BiH o tome da li će odbrani dozvoliti uvid u dokaze i dokumente kojima raspolaže Tužilac, te navodima da je vijeće u istom sastavu već ranije odlučivalo u navedenom predmetu, tako da ima formirano mišljenje i zauzet stav o predmetu.

4. Opća sjednica Suda BiH je, na osnovu člana 32. stav 2. ZKP, pribavila pismeno izjašnjenje sudija čije se izuzeće traži. Sudije su u izjašnjenju istakli da u konkretnom slučaju zastupnik apelanta, iako je Sud to od njega tražio, nije naveo okolnosti koje bi predstavljale osnov za izuzeće u smislu člana. 29. tačke f) ZKP. Dalje, u izjašnjenju je ukazano da je vijeće u navedenom sastavu sudjelovalo u donošenju odluke po žalbi apelanta protiv rješenja sudije za prethodni postupak, ali ne i po žalbama protiv odluka koje je samo donosilo, tako da smatraju da apelantov zahtjev treba odbiti.

5. Na sjednici Suda Bosne i Hercegovine 21. decembra 2010. godine održanoj povodom navedenog zahtjeva za izuzeće, sudija izvjestitelj je detaljno iznijela uvodne napomene u vezi postavljenog zahtjeva; navela je da zatupnik apelanta nije ukazao na bilo kakve objektivne pokazatelje sumnje u nepristrasnost sudija čije se izuzeće traži, posebno zato što odluka koja bude donesena od strane Vanraspravnog vijeća može biti predmet preispitivanja pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Sudija izvjestitelj je ukazala napomenu da nijedan član vijeća čije se izuzeće traži nije odlučivao po žalbama na odluke koje je donio u prvom stepenu.

6. Opća sjednica Suda Bosne i Hercegovine je razmotrila apelantov zahtjev, nakon čega je utvrdila da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za izuzeće članova Vanpretresnog vijeća. Navedeno je da je očito da se, kada je u pitanju osnov za izuzeće iz člana 29. tačka e) ZKP, kojim je propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, situacija koju je punomoćnik apelanta istakao kao osnov za izuzeće, ne može podvesti pod navedenu zakonsku odredbu. Zakon je u tom pravcu jasan jer je u pitanju razlog za izuzeće koje svoje opravdanje nalazi u nedopustivosti da sudija sam sebe kontroliše u radu, odnosno da sudjeluje u donošenju odluke u prvom stepenu, a potom da u postupku po pravnom lijeku ispituje tu odluku. Opća sjednica Suda BiH je, na temelju stanja u spisu utvrdila da nijedan od sudija čije se izuzeće traži, nije odlučivao po žalbama na odluke koje je donio u prvom stepenu, niti će biti u prilici odlučivati o eventualnim žalbama na odluku koja u konkretnom slučaju bude donesena.

7. Kada je u pitanju odredba člana 29. tačka f) ZKP kojom je propisan osnov za izuzeće u slučaju postojanja okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije, Opća sjednica Suda BiH je ukazala da su za postojanje sumnje u pristrasnost, kao osnova za izuzeće, odlučujuća konkretna činjenična i procesno-pravna pitanja. Subjektivni element pristrasnosti se odnosi na ispitivanje da li osobni stav sudije pjema strankama daje konkretan povod za postojanje osnovane sumnje u njegovu nepristrasnost, dok se objektivna pristrasnost svodi na pitanje da li sud, odnosno ponašanje sudije, nudi dovoljno garancija koje su neophodne za isključivanje sumnje u njegovu pristrasnost. Lično osjećanje stranaka u pogledu postojanja pristrasnosti nije odlučujuće, nego je potrebno postojanje realnog osnova kao argumenta za sumnju u pristrasnost sudije. U konkretnom slučaju, punomoćnik apelanta, po ocjeni Opće sjednice Suda BiH, nije naveo nikakve opravdane okolnosti i/ili argumente koji bi doveli u pitanje nepristrasnost sudija čije se izuzeće traži, tako da je Opća sjednica Suda BiH navode o pristrasnosti članova Vansrspravnog vijeća, ocijenila paušalnim i neargumentovanim. Opća sjednica Suda BiH je istakla da odluka Vanraspravnog vijeća, koja će biti donesena povodom prijedloga tužioca za produženje mjere pritvora, može biti predmet preispitivanja pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda, što dodatno isključuje postojanje razumne sumnje u objektivnu nepristrasnost predsjednika i članova vijeća, jer će apelant, imati mogućnost žalbom osporavati bilo kakvu ocjenu ili pravni zaključak Vanraspravnog vijeća.

8. Apelant smatra da je osporenom odlikom povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu osporenim rješenjem Suda BiH odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće članova Vanraspravnog vijeća Suda BiH u krivičnom predmetu Suda BiH broj S1 2K 002720 10 Kv9 iz razloga propisanih odredbom člana 29. tač. e) i f) ZKP. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantovom zahtjevu nije udovoljeno jer je Opća sjednica Suda BiH nakon uvida u spis utvrdila da ne postoje razlozi za izuzeće navedeni u citiranim odredbama.

11. Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenjljivosti člana 5. Europske konvencije na konkretan slučaj. U navedenom članu Europske konvencije propisano je da „Svako ima pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Niko ne smije biti lišen slobode osim [...] u skladu sa zakonom propisanom postupku [...]“. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije podnio apelaciju protiv rješenja kojim mu je određen odnosno produžen pritvor, nego protiv rješenja Suda BiH kojim je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za izuzeće članova Vanraspravnog vijeća. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojem je odlučivanoo apelantovoj ličnoj slobodi i sigurnosti, proizilazi da član 5. Europske konvencije u konkretnom predmetu nije primjenjiv. Budući da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana

5. Europske konvencije, slijedi da su apelacioni navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-793/11 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio