Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1019/10 (L. T.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1019/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-1019/10, rješavajući zahtjev Ljubice Tošić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubice Tošić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Tošić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijela je 22. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 930 od 2. februara 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 431 od 12. marta 2008. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti Eparhiji Zahumsko-
Hercegovačkoj i Primorskoj (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) da raspolaže sa stanom u Trebinju, u ulici Atanasija Popovića broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kom stanu je ona nosilac stanarskog prava. Apelantica je dopunila apelaciju 21. marta 2011. godine.
2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je rješenjem broj 095-0-V-000 135 od 4. septembra 2007. godine usvojio apelanticin prijedlog te utvrdio da je apelantica kao nosilac stanarskog prava kupac, a protivnik predlagača prodavac predmetnog stana. Nadalje, u izreci je konstatovano da će rješenje služiti apelantici kao osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu, a po uplati ugovorene cijene na osnovu odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS), te da ovo rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Na temelju dokaza provedenih u postupku utvrđeno je da je protivnik predlagača vlasnik predmetnog stana i da je kao takav upisan u zemljišnim knjigama od 1996. godine. Nadalje, utvrđeno je da apelantica stanuje u predmetnom stanu i isti koristi po osnovu ugovora o korištenju stana koji je njen suprug zaključio sa stambenim preduzećem 1967. godine, odnosno da je apelantica, nakon njegove smrti 1999. godine zaključila novi ugovor sa SIZ-om iz stambene oblasti i time postala nosilac stanarskog prava. S obzirom da je stanarsko pravo stečeno prije 30. aprila 1991. godine, to je, shodno odredbama ZPDS-a (član 10. i član 73. stav 1. navedenog zakona) zaključeno da apelantici pripada pravo na otkup predmetnog stana. Nadalje, pošto je utvrđeno da je predmetni stan u privatnom vlasništvu protivnika predlagača, shodno članu 55. ZPDS isti se može vratiti protivniku predlagača u roku od 8 godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, s tim da apelantici grad odnosno opština moraju omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana ali ne veći od stana koji je koristila. S tim u vezi ukazano je da protivnik predlagača ne može tražiti vraćanje predmetnog stana navodeći da je njegov vlasnik sve dok opština Trebinje ne obezbijedi drugi stan u skladu sa odredbama člana 55. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, odnosno nakon proteka roka od 8 godina od dana stupanja na snagu ovog zakona. Osnovni sud je konstatovao da je opština Trebinje ugovorom o poklonu koji je zaključila sa protivnikom predlagača 1996. godine, a po kom je protivnik predlagača postao vlasnik cijele zgrade u kojoj se nalazi i predmetni stan, te izvršio uknjižbu, na protivnika predlagača prenijela više prava nego što ih je i sama imala. Po ocijeni Osnovnog suda opština nije mogla pokloniti predmetni stan jer je na njemu konstituisano stanarsko pravo u korist apelantice, a stanarsko pravo se ne može poklanjati dok se bivšem nosiocu stanarskog prava ne obezbijedi drugi odgovarajući stan. Najzad, Osnovni sud je konstatovao da apelantici pripada pravo na otkup predmetnog stana jer joj opština Trebinje nije obezbijedila drugi odgovarajući stan i ako je to bila obavezna učiniti shodno ZPDS-a, kao i da ugovor o poklonu koji je opština Trebinje zaključila sa protivnikom predlagača ne može proizvoditi dejstvo i ako je proveden u zemljišnim knjigama iz razloga što se tuđe stanarsko pravo ne može poklanjati bez saglasnosti nosioca stanarskog prava, a što se u ovom slučaju nije desilo. S obzirom da je apelantica nosilac stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine, te da se stanarsko pravo ne može oduzeti, Osnovni sud je zaključio da joj se mora omogućiti otkup predmetnog stana ili drugog odgovarajućeg stana a shodno ZPDS-a i Zakonu o stambenim odnosima.
3. Okružni sud je rješenjem broj 015-0-Gž-07-000 431 od 12. marta 2008. godine uvažio žalbu protivnika predlagača i rješenje Osnovnog suda preinačio tako da se apelantica odbija sa zahtjevom radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. U obrazloženju rješenja je konstatovano da među strankama nije bilo sporno da je protivnik predlagača u zemljišnim knjigama upisan kao titular prava svojine na predmetnom stanu, da je riječ o stanu u privatnoj svojini, a ne o stanu iz člana 9. stav 1. ZPDS-a, pa zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo moguće donijeti rješenje iz člana 13. stav 3. navedenog zakona, kao i da osporeno rješenje ne sadrži sve zakonske pretpostavke sadržane u odredbama člana 17. stav 1. istog zakona. Nadalje, Okružni sud je zaključio da navodi Osnovnog suda da ugovor o poklonu zaključen između opštine Trebinje i protivnika predlagača ne proizvodi dejstvo nisu bili predmet ovog vanparničnog postupka, već eventualno nekog drugog odnosa između navedenih pravnih lica i po drugom osnovu.
4. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 930 od 2. februara 2010. godine apelanticinu reviziju izjavljenu na rješenje Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se predmetni stan ne može otkupiti shodno članu 9. stav 1. i članu 13. st.1. i 2. ZPDS-a na način kako je to apelantica tražila. U prilog ovog zaključka istaknuto je da predmetni stan u vrijeme stupanja na snagu navedenog zakona (28. jul 2001. godine) nije bio u državnoj već u privatnoj svojini, pa da je apelanticin zahtjev da sud, u skladu sa članom 13. stav 3. ZPDS-a donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana neosnovan. Neosnovanim su ocijenjeni i apelanticini revizioni navodi da protivnik predlagača nije stekao svojinu na predmetnom stanu. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je protivnik predlagača upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan i to na osnovu ugovora o poklonu koji je 1996. godine zaključen sa opštinom Trebinje, na koji je suglasnost dala Vlada Republike Srpske, u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ broj 29/94). Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je protivnik predlagača zakonito stekao pravo svojine na predmetnom stanu upisom u zemljišnu knjigu, ali da je to njegovo pravo opterećeno apelanticinim stanarskim pravom. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelanticu niko ne može lišiti predmetnog stana, a da joj prethodno ne obezbijedi otkup ili zakup drugog odgovarajućeg stana, shodno članu 53. stav 2. i članu 55. stav 1. ZPDS-a, a pod uslovima utvrđenim članom 53. st. 3. i 4. istog zakona apelantica može steći i pravo na otkup tog stana. Najzad, ukazano je da se u vanparničnom postupku kao prethodno pitanje ne može utvrđivati valjanost pravnih poslova i valjanost uknjižbe u javnim knjigama, već to može biti predmet odlučivanja u parničnom postupku, kao i da je Okružni sud pravilno konstatovao da apelanticin prijedlog nije sadržao sve elemente propisane članom 17. stav 1. ZPDS-a a zbog čega se i nije mogao usvojiti.
5. Osnovni sud je presudom broj 95 0 P 000585 08 P od 14. marta 2011. godine uvažio tužbeni zahtjev protivnika predlagača i apelanticu obavezao da mu preda u posjed predmetni stan, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je na temelju uvida u zemljišno-knjižni izvadak broj Nar. 095-0-10-003344 od 13. septembra 2010. godine protivnik predlagača upisan kao vlasnik nekretnine označene kao k.č. 2580, upisane u zemljišno-knjižni uložak broj 3680 K.O. Trebinje, u naravi kućište sa kućom. Također, u postupku je utvrđeno je da je opština Trebinje ugovorom o poklonu zaključenim u maju 1996. godine prenijela na protivnika predlagača, između ostalog i imovinu koja je predmet ovog spora. Osnovni sud je ukazao na član 55. ZPDS-a kojim je regulisano da ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, takav stan se vraća u posjed vlasniku stana u roku od 8 godina od dana stupanja na snagu zakona, a nosiocu stanarskog prava, grad odnosno opština je dužna u istom roku omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od onog koji je koristio. S obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 2. marta 2000. godine, zaključeno je d aje protekao rok od 8 godina, pa da je apelantica dužna predmetni stan predati u posjed protivniku predlagača. Neosnovanim su ocijenjeni apelanticini navodi da je tužba preuranjena jer joj opština Trebinje nije omogućila otkup drugog odgovarajućeg stana, te je istaknuto da ova činjenica ne sprečava protivnika predlagača da u ovom postupku ostvari vraćanje predmetnog stana.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica iznosi hronologiju postupka koji je vodila pred redovnim sudovima na način kako je to već izloženo u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tom, apelantica posebno naglašava da je, i ako je u rješenju Vrhovnog suda konstatovano da je „niko ne može lišiti spornog stana, a da joj prethodno ne omogući otkup ili zakup drugog stana“ protivnik predlagača Osnovnom sudu podnio tužbu koja je zavedena pod brojem 95 0 P 000585 08 P kojom traži da mu ona preda u posjed sporni stan. Također, apelantica je istakla i uz apelaciju priložila odgovarajuće odluke, da je njen komšija R.V. na stanu u istoj zgradi, odnosno stanu istog vlasnika kao i u njenom slučaju, bez problema ostvario svoja prava a na temelju rješenje Osnovnog suda broj R-33/03 od 19. juna 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Gž-439/03 od 15. maja 2004. godine. Najzad, apelantica smatra da bi Ustavni sud trebao obavezati Republiku Srpsku da joj isplati iznos od 10.000,00 KM jer postupak traje neopravdano dugo, te zbog činjenice da su joj povrijeđena osnovna ljudska prava.
7. Pošto je u toku postupak radi predaje u posjed predmetnog stana protivniku predlagača po tužbi kojom je pokrenuo parnicu, apelantica ističe da bi joj usvajanjem ovog tužbenog zahtjeva nastala šteta čije se posljedice ne bi kasnije mogle otkloniti, a zbog čega smatra da su se stekli uslovi da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi protivniku predlagača bilo zabranjeno da raspolaže predmetnim stanom na kom ona ima stanarsko pravo, do okončanja ovog postupka.
8. U dopuni apelacije od 21. marta 2011. godine apelantica je obavijestila Ustavni sud da Osnovni sud, odlučujući po tužbenom zahtjevu protivnika predalgača za predaju u posjed predmetnog stana donio presudu broj 95 0 P 000585 08 P od 14. marta 2001. godine kojom je obavezana na predaju u posjed predmetnog stana protivniku predlagača.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o privremenoj mjeri broj AP-3748/10 od 9. februara 2011. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrajući slično činjenično i pravno pitanje usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, te nadležnom sudu naložio da ne provodi postupak izvršenja rješenja broj 95 0 I 008707 10 I od 16. septembra 2010. godine, kojim je određeno izvršenje presuda nadležnog suda prinudnim iseljenjem apelanta. Ustavni sud je konstatovao da okolnosti konkretnog predmeta pokreću ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanta, koja je neophodno meritorno ispitati, te je imao u vidu činjenicu da apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja kojim se određuje izvršenje nema za posljedicu odlaganje prinudnog iseljenja apelanta iz predmetnog stana, pa je zaključio da je u interesu postupka kao i apelanta da se privremeno, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji zastane sa postupkom prinudnog iseljenja apelanta iz predmetnog stana.
13. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica je zatražila donošenje privremene mjere, s obzirom da je protivnik predlagača tužbom kod nadležnog suda pokrenuo postupak predaje u posjed predmetnog stana, pa je zatražila da se „zabrani protivniku predlagača raspolaganje sa predmetnim stanom na kom ona ima stanarsko pravo do okončanja ovog postupka“. Iz dopune apelacije od 21. marta 2011. godine proizilazi da je u ovom postupku donijeta prvostepena presuda kojom je apelantica obavezana da protivniku predlagača preda u posjed predmetni stan.
14. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ovaj postupak još uvijek nije pravosnažno okončan jer protiv prvostepene presude apelantica ima pravo uložiti žalbu drugostepenom sudu, te da je situacija u kojoj se ona nalazi, u bitnom različita od situacije u predmetu AP-3748/10 u kom je postupak pravosnažno okončan i donijeto rješenje o izvršenju prinudnim iseljenjem. Također, apelantica ne navodi da li je i koje radnje preduzeo protivnik predlagača izvan sudskog postupka predaje u posjed stana koji još uvijek nije pravosnažno okončan, a kojim je ograničena ili spriječena u korištenju predmetnog stana. Pri tom, Ustavni sud naglašava i da se odluke koje su predmet osporavanja apelacijom tiču odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o otkupu stana kom nije udovoljeno ali se ovim odlukama apelantici ne nameće bilo kakva obaveza u odnosu na protivnika predlagača na čijem izvršenju bi on mogao insistirati, posebno imajući u vidu stanovište iz rješenja Vrhovnog suda da je niko ne može lišiti spornog stana, a da joj prethodno ne omogući otkup ili zakup drugog stana u skladu sa ZPDS-a. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović