Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1301/09 (Dž.S.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1301/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1301/09, rješavajući zahtjev Dž.S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dž.S. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž.S. (u daljnjem tekstu: apelantica), advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 114-0-Gž-08-000 360 od 13. marta 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-1-P-07-000 175 od 23. septembra 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio «izvršenje novčane kazne do okončanja postupka pred Ustavnim sudom BiH». Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 6. maja 2009. godine traženo da dopuni apelaciju, što je apelantica učinila 14. maja 2009. godine.

2. Osnovni sud je, na ročištu za glavnu raspravu, koje se održavalo povodom tužbe S.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojeg je zastupala apelantica, protiv RS-Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, donio Rješenje broj 089-1-P-07-000 175 od 23. septembra 2008. godine. Donesenim rješenjem je određeno da se apelantica udaljava iz sudnice, a na zahtjev tužitelja ročište je odloženo za 31. oktobar 2008. godine te je sud apelanticu kaznio novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, koju treba da plati u roku od 15 dana i odredio da će u protivnom tu kaznu zamijeniti kaznom zatvora u trajanju od deset dana. Osnovni sud je odredio i da će o izrečenoj novčanoj kazni obavijestiti Advokatsku komoru FBiH.

3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je apelantica na održanom ročištu ometala rad suda stalnim upadicama, te da je, između ostalog, na upit sud u koji spis treba da izvrši uvid izjavila „u spis Karadžića i Mladića“. Nakon toga je apelantica od sudije bila opomenuta da sud onemogućava da diktira na zapisnik tok postupka i da postavlja pitanja tužitelju u pravcu konačnog razjašnjenja na koje okolnosti i u koju dokumentaciju vještak tužitelja treba da izvrši uvid kako bi izradio svoj nalaz i mišljenje, te je opomenuo apelanticu da treba da prestane sa takvim ponašanjem i ometanjem rada suda. Budući da je opomena bila bezuspješna, Osnovni sud je udaljio apelanticu iz sudnice te joj, u skladu sa odredbom člana 407. st. 2 i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM,.

4. Okružni sud je Rješenjem broj 114-0-Gž-08-000 360 od 13. marta 2009. godine žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 407. stav 1. ZPP-a, između ostalog, predviđeno kažnjavanje lica koje u postupku vrijeđa sud, dok je drugim stavom istog člana predviđeno sankcionisanje učesnika u postupku ukoliko ono vrijeđa sud, ometa rad suda ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda. Dalje je Okružni sud naveo da je, Osnovni sud, cijenio ponašanje apelantice na ročištu održanom 23. septembra 2008. godine i zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnov za kažnjavanje apelantice zbog ometanja rada suda. Okružni sud je naveo da je donesena odluka Osnovnog suda pravilna i da nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima apelantice. Okružni sud je naglasio da iz obrazloženja pobijanog rješenja te sadržaja raspravnog zapisnika od 23. septembra 2008. godine, proizilazi da je u konkretnom slučaju ponašanje apelantice bilo očigledno suprotno opće prihvaćenim normama uobičajenog jezika u korespondenciji između stranaka i suda, te da je Osnovni sud pravilnom primjenom odredbe člana 407. stav 2. ZPP-a donio rješenje o kažnjavanju apelantice.

5. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na slobodu izražavanja jer su redovni sudovi izricanjem novčane kazne, apelanticino izražavanje u korist zastupanja njenog klijenta, na raspravi održanoj kod Osnovnog suda okvalificirali kao „vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta“, što je „apsolutno netačno“, jer je apelantica samo zastupala stranku na raspravi. Osim toga, Apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer odluke redovnih sudova ne sadrže valjano obrazloženje i u njima nisu navedeni razlozi koji opravdavaju i jednu od odluka sudova, jer se iz njih ne može zaključiti kako je to apelantica ometala rad suda. Apelantica smatra da Okružni sud nije u dovoljnoj mjeri objektivno analizirao sadržaj njenih navoda iz žalbe. Prema navodima iz apelacije, evidentno je da su sudovi ispoljili subjektivno i lično stanovište te da su se kažnjavanjem apelantice, stavili na jednu od strana u sporu čime je i stranka koju je apelantica zastupala stavljena u nepovoljan položaj. Stoga apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na slobodu izražavanja, te da ukine osporene odluke.

6. Apelantica je predložila da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će „zabraniti izvršenje novčane kazne“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom BiH po podnijetoj apelaciji. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije na bilo koji način obrazložila.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da apelantica, osim navoda koji se tiču merituma rješavanja ove apelacione stvari, nije ponudila nikakve razloge niti dokaze koji bi rukovodili Ustavni sud da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1301/09 (Dž.S.) | Sudska praksa | Aktio