Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1506/10 («Šipad komerc» d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1506/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1506/10, rješavajući zahtjev «Šipad komerc» d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Šipad komerc» d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. «Šipad komerc» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Rev-09-000017 od 9. februara 2010. godine, presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000260 od 9. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-376/03 I od 24. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «obustavio od izvršenja» osporene presude i zabranio «otuđenje i opterećenje poslovnog objekta «Salon namještaja» u Brčkom, Bulevar mira bb» (u daljnjem tekstu: sporni objekat) do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-376/03 I od 24. februara 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed sporni objekat pobliže određen u dispozitivu prvostepene presude. Osnovni sud je, nakon izvođenja brojnih dokaza uključujući i vrlo detaljan nalaz vještaka koji je sadržavao i istorijat kretanja vlasništva na spornim nekretninama, utvrdio da su sporne nekretnine, zemljište i objekat «koje u naravi i predstavljaju predmetni poslovni objekat Salon namještaja», upisane kao društvena svojina na kojoj je pravo korištenja upisano u korist RO «Šipad Inžinjering» iz Zvornika te da drugi upisi nisu evidentirani. Uvidom u spis Opštinskog zavoda za urbanizam, geodetske i imovinsko-pravne poslove Brčko (u daljnjem tekstu: Opštinski zavod) broj 06-360-103/79, utvrđeno je da je dato odobrenje za građenje pod istim brojem od 21. novembra 1979. godine kojim je «Šipadu Sarajevo Inžinjering RO Građevinarstva potpuna odgovornost Zvornik» (u daljnjem tekstu: Šipad Zvornik) dozvoljeno građenje izložbenog paviljona namještaja sa upravom, po zahtjevu od 19. novembra 1979. godine.
3. Također je utvrđeno da je izdata urbanistička saglasnost od 14. novembra 1979. godine na ime «Šipad Sarajevo RO Građevinarstva solidarna odgovornost Zvornik – Majevica Brčko» (u daljnjem tekstu: Šipad Zvornik-Majevica) iz Brčkog za izgradnju izložbenog paviljona na spornom zemljištu. Dalje, utvrđeno je da je Šipadu Zvornik sporno zemljište dato na korištenje uz naknadu, kao i da je naknada za dodijeljeno zemljište utvrđena ugovorom od 17. februara 1978. godine, te da je «naložen otpis prava raspolaganja u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama sa dodadašnjeg korisnika i upis prava raspolaganja u korist [Šipada Zvornik] sa 1/1».
4. Dalje, uvidom u spis Opštinskog zavoda broj 06-364-45/79 utvrđeno je da je pod tim brojem, 26. februara 1979. godine, izdata urbanistička saglasnost RO „Šipad komerc“ (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) za lokaciju salona namještaja u Brčkom po zahtjevu od 10. novembra 1978. godine. Zatim, iz spisa Opštinskog sekretarijata za urbanističke i geodetske poslove SO Brčko (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat) broj 06-364-591 utvrđeno je da je rješenjem od 18. oktobra 1977. godine izdata urbanistička saglasnost Šipadu Zvornik-Majevica za lokaciju i izradu idejnog projekta prodajnog salona namještaja sa upravom i četiri stana, po zahtjevu od 7. juna 1977. godine. Apleant je također dostavio rješenje broj 06-364591 od 18. oktobra 1977. godine kojim je izdata urbanistička saglasnost predniku apelanta za lokaciju i izradu idejnog projekta prodajnog salona namještaja sa upravom. Sud je također utvrdio da je odlukom Opštinskog zavoda broj od 29. septembra 1982. godine odbijen zahtjev Šipada Zvornik-Majevica za izdavanje odobrenja za upotrebu izložbeno-prodajnog salona izgrađenog u Brčkom zbog određenih nedostataka čije je otlanjanje naloženo, nakon čega je rješenjem od 29. decembra 1983. godine Šipadu Zvornik-Majevica izdato odborenje za upotrebu tog investicionog objekta «administrativnog dijela koji se nalazi u sastavu Šipadovog paviljona namještaja u Brčkom».
5. Sud je naveo da je apelant uz tužbu priložio ugovor koji je njegov pravni prednik, 19. oktobra 1978. godine, zaključio putem Šipada Zvornik sa SIZ-om komunalnih djelatnosti Brčko (u daljnjem tekstu: SIZ) o ustupanju na korištenje spornog zemljišta i kojim se davalac ovog građevinskog zemljišta obavezao da će regulisati imovinske odnose i izdati rješenje o dodjeli na korištenje građevinskog zemljišta «na osnovu koga će korisnik biti upisan u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu. Sud je također naveo da je ovaj ugovor zaključen pod istim brojm 08-475-918 kao i ugovor koji je SIZ zaključio 17. februara 1978. godine sa Šipadom Zvornik. Međutim, kako je sud utvrdio, nakon što je nadležni organ SO Brčko zaključio ugovor, nije izdato rješenje o dodjeli zemljišta na korištenje na ime prednika apelanta, nego na ime Šipada Zvornik koji je u zemljišnoj knjizi upisan kao korisnik sporne nekretnine na osnovu rješenja broj 08-475-918/78 od 10. jula 1979. godine.
6. Iz navedenih dokaza kao i iz druge dokumentacije (o dobijanju sanitarne saglasnosti, saglasnosti na mjere i normative od požara, elektroenergetske saglasnosti itd.), Osnovni sud je utvrdio da su SIZ i Šipad Zvornkik, 17. februara 1978. godine, zaključili ugovor kojim je sporno zemljište ustupljeno radi izgradnje prodajnog salona namještaja sa upravom, nakon čega je sporno zemljište dato Šipadu Zvornik na korištenje uz naknadu i pod uslovima iz ugovora. Također je utvrđeno da je na osnovu tog ugovora Šipad Zvornik uknjižen u zemljišnim knjigama sa pravom korištenja 1/1, dok je zemljište i dalje ostalo uknjiženo kao društvena svojina. Sud je obrazložio da apelant nije pružio pouzdane dokaze da je doneseno rješenje kojim je i njegovom predniku dodijeljeno sporno zemljište na korištenje. Osnovni sud je naveo da postoji ugovor između prednika apelanta i SIZ-a od 19. oktobra 1978. godine, ali da tom ugovoru nije slijedilo rješenje o dodjeli spornog zemljišta na korištenje predniku apelanta, već Šipadu Zvornik «koji je samostalan privredni subjekt». Apelant je, kako je sud naveo, tokom postupka i sâm istakao da on nije pravni sljednik Šipada Zvornik, već da se radi o različitim pravnim licima.
7. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant dostavio fotokopiju rješenja kojim je izdato odobrenje za upotrebu objekta Salon namještaja na ime prednika apelanta od 19. jula 1982. godine pod brojem 06-360-35. Međutim, kako je dalje naveo sud, predmetni spis «prema podacima nadležnih odjeljenja Vlade Brčko Distrikta ne nalazi se u Arhivi [...] a uvidom u internu knjigu Odjeljenja za javni registar utvrđeno je da isti nije potraživan od službe arhive, niti je bilo ko zaduživan sa istim predmetom u periodu od 1998. do 2005. godine». Sud je također naveo da nedostaje kompletan spis broj 08-475-918/78, ali da postoji rješenje sa istim brojem kojim su Šipadu Zvornik dodijeljene sporne nekretnine na korištenje, kao i ostale ranije navedene saglasnosti. Sud je naveo da je vještak utvrdio da drugih upisa izuzev po navedenom rješenju nije bilo, te da je irelevantan navod apelanta da se radi o grešci pri upisu u zemljišnu knjigu kao i da apelant nije ni postavljao zahtjev za utvrđivanje ništavosti upisa i brisanje, nego je tražio predaju spornih nekretnina u posjed. Da bi takav zahtjev bio usvojen, obrazložio je dalje Osnovni sud, apelant je morao dokazati da je vlasnik spornih nekretnina i da tuženi drže te nekretnine u posjedu. Kako je sporna nekretnina upisana kao društvena, odnosno svojina tuženog onda, po shvatanju suda, «važi pretpostavka da je nekretnina vlasništvo tuženog», a apelant je morao dokazati «svoj titulus i modus, te vlasništvo prednika» što nije učinio.
8. Također, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao ni da je sporni objekat gradio zajedno sa Šipadom Zvornik ili da je gradio dio tog objekta za svoje potrebe, a tužbom nije ni tražio dio već cijeli sporni objekat čiji nije ni korisnik ni vlasnik. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana
41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Bčrko Distkrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta» br. 11/01 i 8/03, u daljenjem tekstu: Zakon o vlasništvu), kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, da vlasnik mora dokazati da ima pravo vlasništva na toj stvari i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Identična odredba je, kako je naveo Osnovni sud, postojala i u Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je važio do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu. Međutim, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina niti da je upisan kao njihov korisnik, već je vlasnik tuženi, a korisnik je Šipad Zvornik. Osim toga, čak i da apelant ima upisano pravo korištenja, kako je dalje naveo sud, to se ne bi moglo poistovjetiti sa pravom vlasništva niti korisnik koji je upisan u zemljišnim knjigama ima prava koja ima vlasnik.
9. Dalje je navedeno da je Konačnom arbitražnom odlukom za spor oko međuentitetske granice u oblasti Bčrko i Aneksom konačne odluke od 18. augusta 1999. godine (u daljnjem tekstu: Konačna arbitražna odluka) određeno da vlasti tuženog upravljaju svom društvenom – javnom imovinom unutar Brčko Distrikta BiH i da imaju ovlaštenje da, uz odobrenje Supervizora, vrše privatizaciju takve imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Također, članom 12. Konačne arbitražne odluke je propisano da tom imovinom ne smiju raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i odobrenjem Supervizora. Sud je također ukazao da je status društvene imovine u Brčko Distkriktu BiH regulisan nalozima Supervizora za Brčko od 14. augusta i 19. oktobra 2001. godine kojima je određeno da sva javna, državna i ostala takva imovina koja se nalazi na tom području ostaje imovina Brčko Distrikta BiH, a da se prenos prava vlasništva na toj imovini ne može vršiti bez izričitog pismenog odobrenja Supervizora. Tom imovinom upravljaju vlasti Brčko Distrikta BiH shodno Statutu Brčko Distrikta BiH i odlučuju kome će se takva imovina dodijeliti na korištenje. Stoga, kako je zaključio Osnovni sud, nije od uticaja ko je prije donošenja navedenih naloga bio korisnik te imovine, jer ona prema spomenutim nalozima pripada tuženom a ne ranijim korisnicima.
10. Osnovni sud je također utvrdio da je apelant upisan u sudski registar rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu od 17. juna 2002. godine kao dioničko društvo, te da je privatizacija apelanta izvršena za sjedišta koja se nalaze van sjedišta tuženog, u skladu sa Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. Stoga takva privatizacija, kako je naveo sud, ne obuhvata i dijelove tog preduzeća koji se nalaze na teritoriji tuženog, pa je zaključio da nije od uticaja navod apelanta da se radi o imovini dioničkog društva koja se ne može tretirati kao javna imovina, zato što je predmet konkretnog spora upravo imovina čiji je vlasnik tuženi.
11. Žalba koju je apelant izjavio protiv prvostepene presude bila je odbijena odlukom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000151 od 15. maja 2006. godine. Apelant je protiv ove presude izjavio reviziju koju je Apelacioni sud, rješenjem broj 097-0-Rev-07-000022 od 19. maja 2008. godine usvojio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio istom žalbenom vijeću na ponovno odlučivanje, zbog bitnih povreda parničnog postupka.
12. U ponovnom postupku, Apelacioni sud je donio presudu broj broj 097-0-Gž-08-
000260 od 9. septembra 2009. godine, kojom je odbio žalbu apelanta protiv prvostepene presude, zaključivši da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Apelacioni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da je «potraživanje apelanta bez pravnog osnova», a naročito je naglasio da se dokazi na koje se apelant u toku postupka pozvao i koje je priložio i uz žalbu «odnose na drugog pravnog subjekta – «Šipad – Komerc» Sarajevo kao državnu/društvenu firmu i imovinu, a ne na [apelanta] DD «Šipad Komerc» Sarajevo koji je privatni kapital i kao pravni subjekt nastao je u postupku privatizacije državne imovine u [FBiH]». Apelacioni sud je također ukazao da privatizacijom društvene/državne imovine u FBiH nije obuhvaćena privatizacija dijelova preduzeća koji se nalaze u Brčko Distriktu BiH, prihvatajući u cijelosti obrazloženje koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud. Apelacioni sud je također detaljno razmotrio i Konačnu arbitražnu odluku i njen obavezujući karakter, te je naveo da je tom odlukom propisano «da vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom (javnom) imovinom unutar Distrikta i imaju ovlašćenje da, uz odobrenje Supervizora, vrše privatizaciju društvene – javne imovine u skladu sa zakonima BiH».
13. Odlučujući o reviziji apelanta, Apelacioni sud je osporenom odlukom reviziju odbio zaključivši da je iz svih dokaza nesporno utvđeno da apelant nikada nije bio uknjižen ni kao vlasnik ni kao korisnik spornih nekretnina, pa nije ni ovlašten tražiti predaju tih nekretnina u posjed. Apelacioni sud je također naveo da to što je izdato odobrenje za upotrebu objekta koje glasi na prednika apelanta i što zahtjev za dodjelu zemljišta i urbanistička saglasnost također glase na prednika apelanta nisu pravno relevantne činjenice za rješavanje konkretnog spora. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je apelant nastao u postupku privatizacije i pravni je sljednik samo državnog preduzeća «Šipad Komerc» iz Sarajeva, čija je imovina privatizovana u Federaciji BiH. Također, Apelacioni sud je prihvatio i zaključak drugostepenog i prvostepenog suda o tome da apelant nije dokazao da je predmet privatizacije bila i imovina koja se nalazi na teritoriji tuženog niti da je postao ili bio vlasnik ili korisnik te imovine.
14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sudu pružio dokaze da je on sa OOUR-ima koji su poslovali u njegovom sastavu bio investitor izgradnje spornog objekta, da je «jedan od dijelova tadašnjeg zajedničkog organizacionog oblika rada preduzeća», Šipad Zvornik, potpisao ugovor sa SIZ-om u ime i za račun prednika apelanta kao investitora, te da je prednik apelanta platio Šipadu Zvornik ugovorenu naknadu. Također navodi da je sva ostala dokumentacija bila na ime pravnog prednika apelanta, kao i da je sudu pružio dokaze da je još u martu 1991. godine bio registrovan kao dioničko društvo sa dijelom državnog kapitala, a da je u svim poslovnim evidencijama sporni prostor bio evidentiran kao njegovo vlasništvo. Dalje, apelant ističe da je u postupku privatizacije dijela državnog kapitala izvršena revizija prethodne privatizacije i privatizovan je ostatak dioničkog kapitala koji je bio u vlasništvu države, «a ne imovina» kako to apelant navodi. Apelant zato smatra da je nesumnjivo da je na taj način izvršena i privatizacija objekata koji su bili vlasništvo apelanta. Apelant ističe da se privatizacija vrši nad imovinom koja nije privatna, a s obzirom na vrijeme registracije dioničkog kapitala, «nesumnjivo je da su mali dioničari koji su bili vlasnici 43,94% dionica u tom procentu bili i vlasnici cjelokupne imovine «Šipad Komerc» Sarajevo u 1991. godini, pa nadalje, sve do danas». Apelant smatra i da nije bio ravnopravno tretiran u postupku «s obzirom da je suprotna strana bila Vlada Brčko Distrikta», te da dio dokaza «nije bilo moguće pribaviti redovnim putem od pratećih službi Vlade», a ti dokazi su «govorili o načinu na koji je apelant stekao vlasništvo nad predmetnim poslovnim prostorom, legalnom izgradnjom objekta». Apelant smatra da mu na ovaj način nije data «razumna prilika da prezentira dokaze» što ga je stavilo u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženog.
15. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je naveo da se sporni objekat nalazi na lokaciji koja je u samom centru grada, te da predstavlja izuzetno veliku vrijednost, a da bi štetu koja bi nastala ukoliko bi se taj prostor prodao trećem licu za tržišnu cijenu bilo teško nadoknaditi. Stoga apelant smatra da je opravdano da Ustavni sud donese predloženu privremenu mjeru kako bi se spriječila šteta koja bi mogla nastati prodajom ili stavljanjem prostora pod hipoteku. Apelant također navodi da tuženi za svo vrijeme trajanja sudskog postupka o konkretnom pitanju koristi predmetni prostor kao svoj, «te bi treća lica mogla steći utisak da se radi i o stvarnom vlasništvu, a samim tim postoji i mogućnost da se dovedu i u stvarnu i u pravnu zabludu».
16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
19. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
20. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su paušalni apelantovi navodi o tome da bi eventualnom prodajom ili stavljanjem spornog prostora pod hipoteku za apelanta nastupile štetne posljedice koje se ne bi mogle otkloniti. Naime, Ustavni sud zapaža da su i prodaja i stavljanje spornog prostora pod hipoteku samo apelantove pretpostavke o tome da bi tuženi to eventualno mogao učiniti, pa takve pretpostavke ne mogu dovesti do zaključka da za apelanta može zaista nastati neotklonjiva šteta ako ne bude donesena privremena mjera koju traži. Apelant nije naveo bilo kakve druge razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je osnovan zahtjev za privremenu mjeru kojom bi se tuženom zabranila prodaja ili opterećenje spornog objekta na neki drugi način, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje takve privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
21. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović