Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1702/09 (N. K.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1702/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1702/09, rješavajući zahtjev Nenada Kovačevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nenada Kovačevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Darko Vidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039 515 09 Gž od 23. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039515 06 P od 2. decembra 2008. godine. Apelant je 3. jula 2009. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „zabraniti otkup i svaki drugi vid raspolaganja sa četiri stana pojedinačno navedena u zahtjevu i kojom će zabraniti izvršenje presude Osnovnog suda u pogledu odluke o troškovima postupka“.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039 515 06 P od 2. decembra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, da sud poništi odluke Komisije za stambena pitanja radnika MDD „Hotel Bosna“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: I-tuženi) br. 123-2/08 od 25. februara 2008. godine, 146-1/08 od 6. marta 2008. godine te 129/08 od 21. marta 2008. godine, kao i zahtjev da sud naloži I-tuženom, kao davaocu stana, da izvrši ponovno bodovanje učesnika u raspodjeli stanova i da se obavežu I-tuženi, Stana Cvijetić, Jovo Metlar, Biljana Orašanin i Stana Savatić (u daljnjem tekstu: II-tužena, III-tuženi, IV-tužena i V-tužena) da apelantu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Stavom II dispozitiva presude, Osnovni sud je obavezao apelanta da II-tuženoj, III-tuženom, IV-tuženoj nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 4.412,15 KM, u iznosima pojedinačno navedenim u dispozitivu, sve sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostepene presude pa do konačne isplate.

3. Osnovni sud je naveo da je, nakon ocjene dokaza provedenih u predmetnom parničnom postupka, utvrdio da je I-tuženi Rješenjem broj 123/95 od 10. jula 1995. godine, apelantu dodijelio stan u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Rješenjem je određeno da se predmetni stan daje na privremeno korištenje do konačne raspodjele, a ukoliko u konačnoj raspodjeli davalac stana utvrdi drugačiju raspodjelu, apelantu će prestati pravo na korištenje stana. Navedeno je da je nakon toga, Osnovni sud Presudom broj Rs 376/89 od 14. decembra 2000. godine, poništio listu prioriteta za dodjelu stanova radnicima I-tuženog, koje dodjele su vršene nakon 11. jula 1993. godine i naložio I-tuženom da, u zakonom provedenom postupku, izvrši ponovnu raspodjelu [četiri] raspoloživa stana. Sud je naveo da je, u skladu sa Pravilnikom o dodjeli stanova u zakup, u ponovnom postupku izvršena nova raspodjela stanova, među kojima je bio i predmetni stan koji je koristio apelant, te su stanove dobili II-tužena, III-tuženi, IV-tužena i V-tužena.

4. Sud je dalje naveo da je, Rješenjem gradske uprave-odjeljenje za stambeno komunalne poslove od 15. maja 2003. godine broj 05-372-1985/2003, a obzirom da mu nije dodijeljen stan, naloženo iseljenje apelanta iz predmetnog stana u roku od tri dana iz razloga što stan koristi bez pravnog osnova. Navedeno je da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine bila Nada Sedlaček koja je umrla 19. juna 1995. godine te da prema podacima Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica odsjek Banjaluka na predmetnom stanu nije bilo zahtjeva za povrat tog stana. Dalje je navedeno da je I-tuženi, postupajući po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Banjaluci, a na osnovu raspisanog konkursa za dodjelu raspoloživih stanova u zakup na osnovu utvrđene konačne liste prioriteta, predmetni stan dodijelio IV-tuženoj. Također je Osnovni sud utvrdio da je I-tuženi raspolagao sa četiri stana na način određen Pravilnikom o raspodjeli stanova a koji Pravilnik je prilagođen odluci Ustavnog suda RS broj U-100/02 od 30. maja 2005. godine i pozitivnim propisima. Osnovni sud je utvrdio da je I-tuženi proveo postupak ponovne dodjele stanova u zakup i da je apelant zajedno sa ostalim prijavljenim radnicima bodovan prema istim kriterijima te da je svrstan na šesto mjesto liste za dodjelu stanova na koji način nije ostvario svoje pravo da mu se dodijeli stan u zakup. Obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije u skladu sa odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 039 515 09 Gž od 23. aprila 2009. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je, ponovio činjenična i pravna utvrđenja Osnovnog suda te je istakao da je osporena odluka zakonita. Naročito je Okružni sud naveo da je utvrdio da je I-tuženi, proveo postupak raspodjele stanova u skladu sa zakonom i općim aktima i da su apsolutno neosnovani žalbeni navodi apelanta koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

6. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zato što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da je I-tuženi postupak dodjele stanova u zakup proveo prema odredbama Pravilnika o dodjeli stanova u zakup koji je donesen 25. marta 2002. godine, mada je u to vrijeme (3. maja 2000. godine) već bio stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova, te da je u skladu sa članom 59. navedenog zakona postupak dodjeljivanja stanova u zakup trebao biti proveden po opštem aktu koji je postojao u vrijeme stupanja na snagu zakona a nikako po opštem aktu koji je donesen nakon stupanja na snagu tog zakona. Stoga apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, te da ukine osporenu odluku i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno suđenje.

7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je obaviješten da su II-tužena, III-tuženi, IV-tužena i V-tužena pokrenuli proceduru otkupa četiri stana, precizno označenim u podnesenom zahtjevu, koji su bili predmet „sporne raspodjele“. Dalje je apelant istakao da će, ukoliko se sporni stanovi otkupe, „on biti onemogućen da ostvari svoja prava“. Osim toga, apelant je naveo da II-tužena, III-tuženi i IV-tužena zahtijevaju od njega da im plati troškove postupka i to prinudnim putem, „čime bi apelant bio doveden u tešku materijalnu situaciju“. Zbog toga, traži da Ustavni sud zabrani izvršenje Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 039 515 06 P od 2. decembra 2008. godine, do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Međutim, apelant osim navoda da će, u slučaju da se izvrši otkup spornih stanova, on biti onemogućen da ostvari „svoja prava“, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Ovo osobito imajući u vidu da okolnost da će lica kojim su predmetni stanovi dodijeljeni otkupiti te stanove sama po sebi nema karakter okolnosti koja ukazuje na nastanak „nenadoknadivih štetnih posljedica". Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije..

12. Osim toga, u pogledu navoda apelanta da bi u slučaju prinudne naplate troškova postupka, on bio doveden u“tešku materijalnu situaciju“, Ustavni sud ističe da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464-04od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudo takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazao da bi donošenjem tražene privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1702/09 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio