Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-175/11 (G. K.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-175/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-175/11, rješavajući zahtjev Gorana Kostića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Kostića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Kostić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banjaluke, podnio je, 12. januara 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002326 10 Kž od 9. novembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002326 09 K od 8. marta 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje izrečene kazne zatvora apelantu do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002326 09 K od 8. marta 2010. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj 11 0 K 002326 10 Kž od 9. novembra 2010. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i člana 23. KZ RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 2. novembra 2009. godine do 1. decembra 2009. godine. Od apelanta su oduzeti predmeti pribavljeni izvršenjem krivičnog djela. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka dok je oštećeni upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. Istom presudom, na osnovu člana 298. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant je oslobođen optužbe da je izvršio i krivično djelo protivpravnog lišenja slobode iz člana 166. stav 1. KZ RS.
3. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da nema mjesta žalbenim tvrdnjama apelantovih branilaca da je povrijeđeno pravo na odbranu apelanta time što su na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom pročitani iskazi svjedoka-oštećenog S.K. datog organima unutrašnjih poslova RS bez prisustva prevodioca na kome se po navodima žalbe bazira prvostepena presuda, te svjedoka Dž.K koja je također dala svoj iskaz organima unutrašnjih poslova RS bez prisustva prevodioca. Navedeno iz razloga što je saslušanje svjedoka obavljeno u skladu sa odredbama člana 146. do 156. ZKP RS kojima su regulisani pozivanje, način saslušanja i tok saslušanja svjedoka. Nadalje je navedeno da pomenutim odredbama nije predviđeno da svjedok ima pravo na usluge prevodioca, te da je čitanje navedenih iskaza u skladu sa odredbama člana 288. stav 2. ZKP RS o čemu je na strani 5. presude Okružnog suda dato argumentovano obrazloženje koje kao takvo prihvata i Vrhovni sud.
4. Istaknuto je da s druge strane iz iskaza svjedoka P.V., ovlaštenog službenog lica CJB Banjaluka koji je saslušavan kao svjedok na glavnom pretresu na okolnosti saslušanja oštećenog proizlazi da oštećeni razumije srpski jezik koji je korišten prilikom ispitivanja, da je sa oštećenim ostvarena potpuna komunikacija prilikom sačinjavanja njegovog iskaza u službenim prostorijama i da je iskaz sačinjen po kazivanju svjedoka-oštećenog S.K.. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda neosnovan svaki prigovor da je ovakvim načinom pribavljanja i sprovođenja ovog dokaza povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
5. Nadalje je Vrhovni sud naveo da su na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom utvrđene sve činjenice od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, te da nema mjesta žalbenom prigovoru da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Po mišljenju Vrhovnog suda argumentima žalbe okružnog tužioca i branioca apelanta nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja osporene presude, te da žalbene tvrdnje o nedostacima činjenične osnove nemaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza na glavnom pretresu niti se kao osnovani mogu prihvatiti prigovori žalbe o manjkavosti datih razloga u obrazloženju presude za odlučne činjenice. Po mišljenju Vrhovnog suda prvostepena presuda je ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, a posebno oštećenog S.K., zapisnike o prepoznavanju lica i predmeta, zapisnike o pretresu stana, drugih prostorija i vozila, zapisnike o dobrovoljnoj predaji predmeta, potvrde o privremeno oduzetim predmetima, fotodokumentacije i druge dokaze, izvela pravilan zaključak da je apelant izvršio krivično djelo za koje je oglašen krivim tom presudom, preduzimanjem radnji izvršenja opisanih u izreci presude. Vrhovni sud je naveo da je za takav zaključak presuda Okružnog suda dala uvjerljive razloge uz sadržajnu analizu provedenih dokaza koje razloge je kao mjerodavno obrazloženje prihvatio i Vrhovni sud.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjeničnom stanju i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da oštećeni S.K. i svjedok Dž. K. nisu saslušani u istrazi niti na glavnom pretresu već je od istih od strane policajca u policijskoj stanici Banjaluka uzeta izjava bez prevodioca, a Okružni sud oštećenog i svjedoka nije saslušao na glavnom pretresu već je postupio u smislu člana 288. stav 2. ZKP RS i pročitao njihove iskaze. Smatra da je time došlo do povrede apelatovog prava na pravično suđenje u odnosu na ispitivanje svjedoka optužbe, koje on i njegov branilac nisu imali mogućnosti da ispitaju ni u jendoj fazi postupka. Ističe da je Okružni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao isključivo na iskazu oštećenog koji nije dat na glavnom pretresu. Smatra da su navedeni dokazi pribavljeni na nezakonit način prema domaćem pravu i pozvao se na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Schenk protiv Švajcarske od 12. jula 1998. godine. Također se pozvao i na odluku Evropskog suda Orson protiv Holandije od 26. aprila 1996. godine. Smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela kontradiktornosti. Nadalje se apelant poziva i na odluku Ustavnog suda broj AP-2238/05 od 17. novembra 2006. godine prema kojoj se optuženom mora omogućiti da bar u jednoj fazi postupka direktno ispituje svjedoke, a ukoliko to nije moguće presuda se ne može zasnovati na takvom iskazu. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Okružnog suda od 8. marta 2010. godine. Ističe da je pozvan na izdržavanje kazne ali je Osnovni sud po njegovoj molbi odložio izvršenje kazne za dva mjeseca, te da više nema mogućnosti da podnese molbu za odgodu.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
10. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović