Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2810/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2810/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-2810/09, rješavajući zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 9. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 016305 09 Gž od 8. avgusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016305 06 od 26. novembra 2008. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se privremeno obustavio postupak izvršenja pravomoćne presude Opštinskog suda broj 07 58 P 016305 06 od 26. novembra 2008. godine, koja je djelimično preinačena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 016305 09 Gž od 8. avgusta 2009. godine, određen rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-016305 09 od 5. oktobra 2009. godine.
3. Općinski sud je presudom broj 07 58 P 016305 06 od 26. novembra 2008. godine obavezao apelanta da tužiocu O.T. (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 12.350,00 KM, i to na ime umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 7.500,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.150,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 700,00 KM, na ime naruženosti iznos od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U obrazloženju presude je istaknuto da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji su istakli prvotužena (Federacija Bosne i Hercegovine) i Grad Mostar (u daljnjem tekstu: trećetužena) pa je s tim u vezi ukazano na član 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kom je za štetu nastalu od akata nasilja ili terora odgovorna društvenopolitička zajednica, i to ona čiji su organi prema važećim propisima bili obavezni spriječiti štetu, odnosno da je njena odgovornost objektivna bez obzira da li su krivi što je došlo do nasilja jer su ga bili dužni spriječiti. Općinski sud je istakao da u skladu sa odredbama Ustava Federacije BiH (član III/4.a) - u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) i Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ustav HNK) uspostavljanjne i nadziranje policijskih snaga je u isključivoj nadležnosti kantona. Nadalje, ukazano je da nadležnost opštinskih tijela u spriječavanju akata nasilja i terora nije zasnovana na Ustavu FBiH, ni Zakonu o unutrašnjim poslovima FBiH (član 2.), a ni Zakonu o unutrašnjim poslovima HNK, zbog čega prvotužena i trećetužena nisu pasivno legitimisane, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o aktima odnosno krivičnom djelu terorizma usmjerenog na rušenje državnog uređenja FBiH, a u kom slučaju bi postojala odgovornost prvotužene. Neosnovanim je ocijenjen apelantov prigovor zastare potraživanja u vezi s čim je ukazano na član 377. stav 1. ZOO. Također odbijen je i apelantov prigovor preuranjenosti tužbe. Nadalje, na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je u noći 13./14. jun 2006. godine, nakon završetka utakmice između Brazila i Hrvatske došlo do masovnog narušavanja javnog reda i mira između dvije suprostavljene navijačke grupe, kojom prilikom su intervenisale snage policije i Specijalne policije, da bi kod lokaliteta šuma „Herceg Bosne“ došlo do pucanja iz vatrenog oružja od strane nepoznate osobe, a kojom prilikom je pogođen tužilac usljed čega je zadobio teške tjelesne povrede, te je prebačen u bolnicu i zadržan na liječenju. Na temelju provedenih dokaza, kao i izjave svjedoka E.J. utvrđeno je da tužilac nije učestvovao u narušavanju javnog reda i mira, kao i da se radilo o nasilju grupe navijača kojom prilikom je došlo, pored nanošenja teških tjelesnih povreda tužiocu i do uništenja imovine trećih lica, povrijeđeno je 6 policajaca i oštećena 3 policijska vozila. Općinski sud je odluku o visini nakande pojedinih vidova nematerijalne štete utemeljio na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te članu 200. ZOO i Orijentacionim kriterijima koje je odredio Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnejm tekstu: Vrhovni sud) od 20. februara 2006. godine. Najzad, apelant je obavezan na dosuđene iznose platiti zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe pa do isplate u skladu sa članom 277. ZOO.
4. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 016305 09 Gž od 8. jula 2009. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i žalbu tužioca pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o troškovima postupka, dok su u ostalom dijelu žalbe odbijene kao nesonovane i provstepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je za štetu koju je tužilac pretrpio odgovoran apelant. U vezi s tim ukazano je na član 180. ZOO te je istaknuto da su apelantovi policijski organi bili dužni da zaštite javni red i mir i spriječe sukobe navijača, a koji su se, s obzirom i na ranija događanja u Gradu Mostaru mogli očekivati nakon navedene utakcmice, a zbog čega postoji uzročna veza između apelantvoih policijskih organa i nastale štete. Ukazano je i da je ovakvo pravno stanovište zauzeto i u odluci Vrhovnog suda koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda broj AP-
1981/06 od 13. septembra 2007. godine. Neosnovanim su ocijenjene apelantove žalbene tvrdnje da se radilo o krivičnom djelu terorizma i da u tom pravcu postoji i sudska praksa, jer apelant nije dostavio niti jednu presudu, odnosno nije ukazao o kojoj presudi se radi. Na temelju uvida u spis neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje o tužiočevom doprinosu nastaloj šteti, jer je utvrđeno da on nije učestvovao u nemirima. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno utvrđena i visina tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a polazeći od kriterija utvrđenih u članu 200. ZOO, te sudske prakse i orijentacionih kriterija koje je utvrdio Vrhovni sud. Najzad, zaključeno je da su kamate pravilno dosuđene od dana podnošenja tužbe jer se radi o neimovinskoj šteti, a u vezi s čim je ukazano i na stnovište Vrhovnog suda (Bilten sudske prakse boj 2002/2003).
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na prvično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primjenili i tumačili član 180. ZOO prilikom utvrđivanja njegove odgovornosti, te da su propustili da utvrde uzročno-posljedičnu vezu između akata nasilja i njegove eventualne odgovornosti. Postupak nepoznatog počinioca koji je tužiocu nanio tjelesne povrede po apelantovom mišljenju može se podvesti pod definiciju terorizma, odnosno kao namjerno ugrožavanje bezbijednosti građana, pa smatra da su nastupanje štete bili dužni spriječiti organi prvotužene, a u skaldu sa članom III/1.g) Ustava FBiH, te članom 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH. Apelant tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice ocijenjujući pasivnu legitimaciju prvotužene. Apelant smatra da su sudovi propustili cijeniti doprinos tužioca nastaloj šteti, kao i da su neosnovano odbili prigovor zastare potraživanja i prigovor preuranjenosti tužbe. Nadalje, apelant osporava i visinu dosuđene štete jer smatra da je pogrešno primjenjen član
200. ZOO, te ističe da je nalaz sudskog vještaka u cijelosti osporio i za to dao valjano obrazloženje. Najzad, apelant smatra da je pri odluci o zakonskim zateznim kamatama sud trebao primjeniti Zakon o visini stope zakonske zatezne kamate.
6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, a kojim bi bio privremeno obustavljen postupak izvršenja po rješenju broj I-016305 09 apelant je istakao da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju pravosnažne presude kojom je dosuđena naknada nematerijalne štete, čije plaćanje se, u skladu sa članom 216. ZOO ne može tražiti nazad ako je isplata izvršena savjesnom primaocu, pa u slučaju da Ustvani sud zaključi da je apelacija osnovana, on neće moći povratiti isplaćeni iznos, a što će rezultirati povredom njegovog prava na imovinu.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja koje je određeno na temelju pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim te da usvajanje privremene mjere, u konkretnom slučaju, ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović