Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2934/10 (S. K.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2934/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2934/10, rješavajući zahtjev Seada Krese za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Seada Krese za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Kreso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-000312 od 16. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1682/05 od 12. jula 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje navedene presude Kantonalnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Općinski sud je, presudom broj P-1682/05 od 12. jula 2006. godine, obavezao apelanta i Bosansko-njemačko osiguranje d.d. u likvidaciji Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da Dervišu Jahiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate iznos od 5.112,00 KM na ime naknade štete, sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe i troškovima postupka pobliže navedenim u izreci prvostepene presude. Nakon što je proveo predložene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj pretrpio štetu u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je učestvovao i apelant koji je osiguranik prvotuženog. Iz nalaza vještaka saobraćajne struke kojem parnične strane nisu prigovarale, Općinski sud je utvrdio da do saobraćajne nezgode nije došlo zbog bilo kakvog propusta tužitelja, te da je za tu nezgodu isključivo kriv apelant, jer je prednjom stranom svog vozila udario u zadnju stranu tužiteljevog vozila koje je stajalo ispred njega. Dalje, vještak mašinske struke je utvrdio da troškovi popravke vozila iznose 76,22% od utvrđene vrijednosti vozila, odnosno 5.112,00 KM, te da se ne radi o totalnoj šteti «jer je vozilo osposobljeno za korištenje». Apelant nije imao primjedbi na ovaj nalaz i mišljenje vještaka.
3. Kantonalni sud je, zbog apelantovog žalbenog prigovora da je visina štete utvrđena protivno članu 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zakazao raspravu pred drugostepenim vijećem, nakon čega je donio presudu broj 009-0-Gž-08-000312 od 16. maja 2010. godine, kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je dosuđeni iznos na ime naknade štete smanjio na 5.017,20 KM sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostepene presude. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda sadrži ocjenu dokaza «mada je ocjena data kratko», ali da sud prihvata nalaze vejštaka i saobraćajne i mašinske struke. Kantonalni sud je dalje naveo da je vještak mašinske struke ostao kod svog nalaza i na raspravi pred drugostepenim vijećem i da je pojasnio da je visinu štete utvrdio «ne samo na osnovu predračuna [...] već i na osnovu EURO testa za Audi koji prihvataju sva osiguravajuća društva». Kantonalni sud je dalje izvršio uvid u predračun i obrazložio je da je apelant taj predračun primio i da je imao mogućnost da o tom dokazu raspravlja, kao što je imao mogućnost i da ospori nalaz vještaka koji je utvrdio visinu štete, što nije učinio. Sud je istakao da se ne može prihvatiti apelantov žalbeni navod da je tužitelj popravio vozilo, jer je vještak izjavio «da nije utvrdio da je izvršena popravka vozila», a da je tužitelj tek na raspravi pred drugostepenim sudom izjavio da je vozilo popravio «ali je odbio da kaže koliki su troškovi popravke i nije naveo kada je izvršio popravku». Budući da je tužitelj potvrdio da je popravio vozilo, Kantonalni sud je zaključio da je «bespredmetno utvrđivati visinu štete na vozilu u smsilu člana 189. ZOO» po cijeni u vrijeme donošenja odluke, kao i prigovore o totalnoj šteti. Sud je uvažio žalbeni prigovor koji se odnosio na početak toka zatezne kamate i zaključio je da kamate ne teku od dana podnošenja tužbe «jer u tužbi nije navedeno da je izvršena popravka vozila, kao ni u toku prvostepenog postupka, pa nema osnova da se dosude prije donošenja prvostepene presude».
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant navodi da je za zakonitu odluku od iznimne važnosti bilo utvrditi da li je vozilo popravljeno ili nije, te da li se radi o totalnoj šteti ili ne. Apelant smatra da Kantonalni sud nije uzeo u obzir njegove žalbene navode zbog čega je proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je povrijedio i pravilo o teretu dokazivanja. Obrazlažući ove navode, apelant ističe da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je tužitelj popravio svoje vozilo ali da je odbio dostaviti račune «jer je šteta sigurno mnogo manja od traženog iznosa». Kada je oštećeni popravio svoje vozilo onda prema ZOO, kako navodi apelant, ima pravo na naknadu štete samo u iznosu novčanih jedinica koji su mu trebali za popravku vozila, a u tom pravcu tužitelj je samo trebao dostaviti račune popravke. Apelant smatra da nije jasno na osnovu kojih dokaza je sud u takvoj situaciji utvrdio visinu štete u dosuđenom iznosu. Dalje, apelant navodi da Kantonalni sud osporenom presudom «daje pravnu zaštitu očitovanjima tužitelja koja su protivna odredbi člana 9. ZPP kojom je propisano da su stranke pred sudom dužne govoriti istinu i savjesno se koristii pravima koja su im priznata zakonom», a da je tužitelj očigledno, odbijajući pružiti dokaz o tome koliko je stvarno koštala popravka vozila, zloupotrijebio procesno pravo. U takvim okolnostima, Kantonalni sud «isključivo na temelju predviđanja (pretpostavljanja) utvrđuje da je vozilo popravljeno na dan presuđenja» što je, po ocjeni apelanta, proizvoljan zaključak. Apelant također navodi da je sud morao primijeniti princip obračuna štete po osnovu tzv. «totalne štete», jer se iz nalaza vještaka vidi da cijena popravke vozila prelazi visinu tržišne vrijednosti vozila na dan presuđenja «u kojem slučaju bi se od visine totalne štete morao dobiti ostatak spašenih dijelova vozila». Osim toga, apelant navodi da je tužitelj odbio reći i za koji je iznos prodao vozilo, a taj je iznos također trebalo odbiti od utvrđene vrijednosti vozila. Na taj način, smatra apelant, Kantonalni sud je «uspostavio princip da se na naknadi štete oštećeni još može i obogatiti» jer je dobio naknadu štete «gotovo u cijeloj vrijednosti vozila prije nezgode» i novac od prodaje popravljenog vozila. Budući da obrazloženje osporene presude ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je, kako apelant navodi, obrazloženje kontradiktorno i nejasno, apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, a shodno tome i pravo na imovinu te pravo na djelotvoran pravni lijek.
5. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant navodi da bi izvršenjem presude Kantonalnog suda apelantu bila pričinjena šteta «koju bi bilo teško, gotovo i nemoguće nadoknaditi protivizvršenjem od osobe koja je i sud dovodila u zabludu, odbijala dati podatke o cijeni i vremenu izvršene opravke, iznosu cijene po kojoj je vozilo prodato, pa je za očekivati da će odbiti dati podatke o svojoj imovini u slučaju da dođe do protivizvršenja».
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke ili obustavu već započetog izvršenog postupka radi namirenja tražilaca izvršenja mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nije naveo bilo kakve opravdane razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru koju apelant traži osnovan. Naime, Ustavni sud ima u vidu da je presudom utvrđena solidarna odgovornost prvotuženog i apelanta, te zapaža da apelant i ne tvrdi da je izvršni postupak u vrijeme podnošenja apleacije započet ni protiv njega ni protiv prvotuženog. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović