Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3011/10 (D.Š.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3011/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine, u predmetu broj AP-3011/10, rješavajući zahtjev D.Š. za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev D.Š. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. D.Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 13. srpnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 203 od 3. lipnja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1542/04 od 30. travnja 2008. godine.

2. Apelant je 14. rujna 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tuženoj Robnoj kući „Boska“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da do donošenja odluke po podnesenoj apelaciji, poduzima radnje izvršenja, odnosno protuizvršenja po presudi Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 203 od 3. lipnja 2010. godine.

3. Presudom, Osnovnog suda broj P-1542/04 od 30. travnja 2008. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena da mu na ime povrata sredstava koja je platio tuženoj radi kupovine dvosobnog stana u Banjaluci (u daljnjem tekstu: stan), isplati iznos od 52.012,13 KM, te zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 52.012,13 KM, sve ukupno 104.024,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom na osnovni dug, te troškove postupka.

4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev zastario u smislu odredbe članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO) kojom je propisan je opći rok zastare od deset godina , jer je tužba podnesena 29. prosinca 2004. godine, a apelant je 8. ožujka 1991. godine u potpunosti isplatio cijenu stana, odnosno da je nastupila zastara 8. ožujka 2001. godine. Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev osim što je zastario i neutemeljen. Navedeno iz razloga što tužena uplaćeni novac za kupovinu stana nije zadržala za sebe, već je navedeni iznos uplatila SIZ-u stanovanja, da je apelant na stanu stekao stanarsko pravo i otkupio stan za iznos od 5.000,00 KM, da sukladno Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SR BIH“, br. 14/84 i 12/87 – prečišćeni tekst) koji se primjenjivao u sporno vrijeme, apelant nije mogao steći pravo vlasništva, odnosno da ovaj zakon nije predviđao institut prijenosa prava vlasništva na stanu.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-

08 001 168 od 12. rujna 2008. godine, djelomično je uvažena apelantova žalba, preinačena prvostupanjska presuda tako što je obvezana tužena da apelantu na ime povrata sredstava isplati iznos od 52.012,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu isplati troškove postupka, dok je u preostalom odbijajućem dijelu za isplatu zateznih kamata u iznosu od 52.012,13 KM prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da apelantov tužbeni zahtjev nije zastario, jer 15. travnja 1992. u Republici Srpskoj proglašeno ratno stanje, da je zastara prekinuta do ukidanja ratnog stanja, tj. do 19. lipnja 1996. godine, tako da nije nastupila zastara od deset godina budući da je apelant tužbu podnio u propisanom roku.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 203 od 3. lipnja 2010. godine uvažena je revizija tužene, preinačena presuda Okružnog suda, tako što je žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, te obvezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. Vrhovni sud se u pretežnom dijelu pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na rad. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju Osnovnog i Vrhovnog suda koji su donijeli nezakonite odluke.

8. U Zahtjevu za usvajanje privremene mjere apelant ističe da je presuda Okružnog suda izvršena, a razloge za usvajanje privremene mjere apelant nalazi u tome što je „saznao“ da je tužena podnijela prijedlog za protuizvršenje, pa ukoliko bi došlo do protuizvršenja za njega bi nastupile nesagledive posljedice, te da je jedini način da se izbjegne prijeteća opasnost za protuizvršenje presude Vrhovnog suda, usvajanje zahtjeva za privremenu mjeru.

9. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud podsjeća da je članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na temelju razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice, tj. da je privremenu mjeru potrebno donijeti u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi protuizvršenje proizvelo nesagledive štetne posljedice za njega, te da je jedini način da se izbjegne prijeteća opasnost za protuizvršenje presude Vrhovnog suda, usvajanje zahtjeva za privremenu mjeru. Ustavni sud nalazi da apelant nije dostavio nikakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica.

12. S tim u svezi Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, u konkretnom slučaju izvršenje odnosno protuizvršenje po presudi Vrhovnog suda, čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju donošenje privremene mjere ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka sukladno odredbama članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda da bi izvršenjem po presudi Vrhovnog suda nastupile za apelanta nesagledive štetne posljedice, apelant nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3011/10 (D.Š.) | Sudska praksa | Aktio