Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3537/09 (E. D.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3537/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3537/09, rješavajući zahtjev Emira Dizdarevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Emira Dizdarevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnio je 11. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine. Apelant je, također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 007451 03 P od 5. jula 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev «SOKO» Zrakoplovstvo d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je tražio da se raskine ugovor o zakupu službenog stana zaključen između prednika tužitelja i apelanta 13. decembra 1989. godine, a koji se nalazi u Mostaru u ul. Akademika Ivana Zovke br. 15 (ranije ul. Braće Bošnjića) sprat III, stan broj 7, lamela A, po strukturi dvosoban površine 83 m², evidencijski broj stana 520807 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) te ispražnjen od ljudi i stvari preda tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.400,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su prednik tužitelja i apelant zaključili ugovor o zakupu predmetnog stana 13. decembra 1989. godine na osnovu kojeg je izdao u zakup apelantu predmetni stan koji je evidentiran na listi namjenskih službenih stanova tužitelja. Nije sporno da je apelant koristio predmetni stan do 1993. godine, kada je usljed ratnih okolnosti napustio predmetni stan, te da mu je odlukom CRPC-a broj 103-2424-1/1 od 8 oktobra 2002. godine vraćen u posjed predmetni stan, te da je u postupku izvršenja navedene odluke CRPC-a apelant ušao u posjed predmetnog stana 24. marta 2003. godine. Općinski sud je dalje naveo da je, apelantu na lični zahtjev prestao radni odnos kod tužitelja na osnovu odluke tužitelja od 27. februara 1995. godine, te da je apelant podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana Općini Mostar Jugozapad (u daljnjem tekstu: Općina) koji je rješenjem Općine od 8. septembra 2003. godine odbijen. Apelant, je protiv rješenja Općine kojim je odbijen njegov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana izjavljivao žalbu drugostepenom organu, i vodio upravni spor u kojem je Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U.1373/05 od 18. aprila 2006. godine tužba odbijena kao neosnovana.

3. Sud je dalje naveo da se kao sporno pitanje među strankama postavilo pitanje da li sporni stan ima status službenog ili kadrovskog stana, te da li tužitelj ima pravo da traži raskid ugovora o zakupu stana i predaju posjed istog. Sud je dalje naveo da se prema članu 4. stav 4. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS) ne smatraju stanom u smislu navedenog zakona stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, koji se utvrde Samoupravnim sporazumom odnosno Opštim aktom davaoca stana na korištenje. Prema ovoj zakonskoj odredbi da bi stan mogao biti dodijeljen kao službeni stan treba biti kao takav utvrđen općim aktom davaoca stana na korištenje. Prema odredbama člana 59. citiranog zakona vlasnik stana na kome nema stanarskog prava može takav stan ugovorom dati u zakup shodno odredbama ZOS-a i u skladu sa propisima skupštine Općine. Općinski sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja za raskid ugovora i predaju u posjed stana neosnovan iz razloga što je predmetni stan apelantu dodijeljen kao kadrovski, ali ne na trajno korištenje, u skladu sa odredbama čl. 56.a i 56.b. Pravilnika o stambenim odnosima tužitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, navedenim odredbama je propisano da se na takvim stanovima nije moglo sticati stanarsko pravo već samo prava utvrđena ugovorom o zakupu, izuzev radnika korisnika kadrovskih stanova koji ostvare 25 godina radnog staža u preduzeću ili pravo na penziju sa kojima bi se zaključio ugovor o korištenju stanova.

4. Općinski sud je dalje naveo da je apelantu odlukom generalnog direktora dodijeljen stan kao kadru, u smislu odredbe člana 54. Pravilnika koji je kod tužitelja bio u stalnom radnom odnosu i obavljao poslove i radne zadatke razvoja, projektovanja i održavanja automatskih sistema pa se ne može smatrati da se radi o poslovnim vezama za vršenje određene funkcije dok ta funkcija traje ili obavljanje specifičnih poslova, za koje se dodjeljuju službeni stanovi ili drugi stanovi, odnosno prostorije za smještaj kako je to utvrđeno članom 4. st. 1. do 4. ZOS-a. Općinski sud je zaključio da se na takvom stanu može sticati stanarsko pravo, a ovo i zbog toga što su odredbe citiranih čl. 56.a i 56. b Pravilnika ukinute Odlukom Ustavnog suda SR BiH broj U.47/90 od 13. septembra 1990. godine, jer nisu bile u saglasnosti sa Ustavom i ZOS-a tako da se analogno tome na kadrovskim stanovima može sticati stanarsko pravo. Općinski sud je dalje naveo da prema odredbama člana 24. stav 4. ZOS-a davaoc stana na korištenje može davati radnicima kadrovske stanove pod uvjetima utvrđenim zakonom radi zadovoljenja ličnih i porodičnih potreba, koje pravo se ne može vremenski ograničiti. Isto tako ne može se širiti kategorija službenog stana obzirom da je članom 4. ZOS-a tačno određeno koji stanovi se ne smatraju stanom u smislu navedene zakonske odredbe. Međutim, predmetni stan nije proglašen službenim stanom niti je kao službeni stan utvrđen općim aktom davaoca stana na korištenja [tužitelja], kako to predviđa ZOS jer tužitelj nije donio samoupravni opći akt kojim je određene stanove pa i sporni proglasio službenim. Prema tome tužitelj ne može tražiti raskid ugovora o zakupu stana u smislu odredbe člana 61. ZOS-a, jer nije dokazao da se radi o službenom stanu niti da postoje razlozi za raskid ugovora predviđeni odredbama člana 44. stav 1. tačka 1. do 4. ZOS-a. Na kraju Općinski sud je zaključio da kako je tužitelj odbijen sa zahtjevom za raskid ugovora o zakupu stana, to mu ne pripada ni pravo da traži predaju u posjed stana u smislu odredbi člana 62. ZOS-a, iz kojih razloga je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan.

5. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-001 320 od 14. decembra 2007. godine kojom je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se radi o kadrovskom stanu, a ne službenom stanu pa kako se na takvom stanu može sticati stanarsko pravo i kako je stan dat apelantu kao kadru, što proizilazi iz odluke Generalnog direktora tužitelja od 21. oktobra 1989. godine, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Također, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju obzirom na činjenično utvrđenje i relevantne odredbe ZOS-a ne može tražiti raskid ugovora i predaja stana u posjed ocjenjujući pogrešnim zaključak tužitelja da se radi o službenom stanu.

6. Odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio, tako da se raskida ugovor o zakupu predmetnog stana zaključen 13. decembra 1989. godine između tužitelja i apelanta, te se nalaže apelantu da preda tužitelju stan ispražnjen od stvari i trećih osoba i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.282,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje odnosi na uvjete za raskidanje ugovora o zakupu stana za službene potrebe, u okviru kojeg su sudovi rješavali kao prethodno pitanje status spornog stana tj. da li isti spada u stan za službene potrebe ili je kadrovski stan. Sud je dalje naveo da je članom 4. stav 4. ZOS propisano da se stanom ne smatraju stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje. Također, je naveo da je članom 91. stav 1. i 2. Pravilnika propisano da se pod stanom u smislu Pravilnika ne smatra stan namijenjen za službene potrebe, te da se stanom za službene potrebe smatraju stanovi čije je korištenje vezano za vršenje određene službene dužnosti ili funkcije. Nadalje, član 92. Pravilnika razrađuje koji je to konkretan rad na koji se odnosi vršenje službene dužnosti, te navodi poslove razvoja proizvodnje (projektiranje strukture, projektiranje oopreme i sistema, dijagnostički sistemi), razvoja tehnologije (projektiranje i razvoj idr.), programiranje i planiranje razvoja (tehnološkog razvoja i dr), organizacija i informatika (razvoj softvera i dr.), marketing, poslovi organa bezbjednosti SSNO pri preduzeću.

7. Vrhovni sud je dalje naveo da iz odredbi Pravilnika jasno proizilazi da je navedenim općim aktom kao podzakonskim aktom bio regulisan status stanova koji se dodjeljuju, način dodjele i međusobnih odnosa. Nadalje, pod stanom su se smatrali samo stanovi za dodjelu radnicima i kadrovski stanovi kao posebne kategorije, a stanovi za potrebe službe nisu se smatrali stanom. U tom smislu je odredbama člana 93. stav 1. Pravilnika propisano da se na stanu za službene potrebe ne stiče stanarsko pravo nego samo prava utvrđena ugovorom o zakupu. Vrhovni sud je istakao da iz nespornih činjenica da je na osnovu Odluke Radničkog savjeta tužitelja od 15. februara 1989. godine, generalni direktor sa utvrđene liste prioriteta, 27. oktobra 1989. godine za grupu poslova i radnih zadataka-razvoj, projektovanje i održavanje automatskih sistema, apelantu dodijelio predmetni stan u službene u službene potrebe, te činjenice da je apelant 13. decembra 1989. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana, a posebno člana 10. ugovora jasno proizilazi da je apelant bio korisnik stana za službene potrebe, a ne kadrovskog stana, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. U tom smislu pogrešan je stav Kantonalnog suda da je predmetni stan dodijeljen apelantu kao kadru, kao i stav da njegov posao nije bio vezan za funkciju i obavljanje specifičnih poslova. Naime, apelant je predmetni stan dobio upravo za obavljanje konkretnog (po navodima drugostepenog suda –specifičnog) rada kao istraživač IV u sektoru IVT, na poslovima Razvoja, projektiranja i održavanja automatskih sistema a što je vidljivo iz Odluke tužitelja od 23. oktobra 1989. godine i člana 11. predmetnog ugovora.

8. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i stav nižestepenih sudova da predmetni stan nije proglašen namjenski kao stan za službene potrebe, jer je tužitelj donosio više Odluka o utvrđivanju liste namjenskih stanova (Odluka donesena 15. novembra 1989. godine), a Odluka o utvrđivanju liste namjenskih stanova na kojoj se nalazio stan apelanta je donesena 28. maja 1990. godine. Po ocjeni Vrhovnog suda činjenica da je Odluka o utvrđivanju liste namjenskih službenih stanova donesena nakon što je apelant dobio predmetni stan i zaključio ugovor o zakupu, nije odlučujuća za rješavanje ovog spora, jer je moguće da je praksa preduzeća bila da se liste prave periodično ovisno o prilikama i potrebi za ovakvim stanovima. Stoga, je Vrhovni sud ocijenio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada su predmetni stan koji je bio stan za službene potrebe, a što nesporno proizilazi iz ugovora o zakupu stana kojeg su tužitelj i apelant zaključili, tretiran kao kadrovski stan, u postupku prethodnog rješavanja ovog pravnog pitanja. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelj i apelant su u ugovorenom odnosu po osnovu ugovora o zakupu iz člana 567. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na stanu za službene potrebe, pa se osnovanost tužbenog zahtjeva za raskid ugovora treba promatrti kroz opće uvjete za raskid predmetnog ugovora iz člana 124. stav 1. ZOO.

9. Vrhovni sud je također obrazložio da je jedan od uvjeta propisanih predmetnim ugovorom o zakupu u član 3. ugovora kojim je regulirano «korisnik stana se obavezuje da će obavljeti službene dužnosti poslova i radnih zadataka Razvoj projektovanje i održavanje automatskih sistema, zbog kojih mu preduzeće i daje na korištenje stan». Nadalje, apelant je na svoj zahtjev raskinuo radni odnos sa tužiteljem 27. februara 1995. godine, pa je stoga ispunjen uvjet propisan članom 124. ZOO da tužitelj kao zakupodavac traži raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja, jer je apelant kao zakupac prekinuo obavljanje službene dužnosti kod tužitelja. Vrhovni sud je istakao da raskidom ugovora po članu 132. ZOO prestaje pravni osnov obavezivanja, a pravna posljedica raskidanja ugovora je da se obje strane oslobađaju svojih obaveza, a u slučaju da je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Stoga, je Vrhovni sud ocijenio da je osnovan zahtjev tužitelja da traži i predaju u posjed predmetnog staana, budući da je tužitelj nosilac prava raspolaganja na istom, te da je apelantu, raskidom ugovora, prestao pravni osnov korištenja predmetnog stana.

10. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je osporena presuda Vrhovnog suda pravosnažna i izvršna te da bi njenim izvršenjem došlo do njegovog iselenja iz predmetnog stana, što bi moglo dovesti do nenadoknadive štete za njega. Stoga, je zatražio da Ustavni sud u njegovom interesu i zbog pravilnog postupka donese privremenu mjeru u cilju zabrane iselenja i deložacije po presudi Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3537/09 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio