Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-406/10 (Ž. Č.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-406/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 406/10, rješavajući zahtjev Željke Čulić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Željke Čulić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Željka Čulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 28. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 07 0 P 044106 09 P od 10. februara 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. st. 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanice je 11. marta 2011. godine zatraženo da apelaciju dopuni, što je ona učinila 18. marta 2011. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 07 0 P 044106 09 P od 10. februara 2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Branke Maksić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o korištenju stana u Banja Luci pobliže naznačen u dispozitivu te presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je, 18. oktobra 1999. godine, tužiteljica zaključila sa Zavodom za izgradnju Grada Banja Luke (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i kojim je utvrđeno da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništava odluka JF PIO Repbulike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) broj 01-178/99 od 7. oktobra 1999. godine o davanju na korištenje spornog stana tužiteljici, te da se utvrdi da je ništav i ugovor o korištenju spornog stana koji je tužiteljica zaključila sa trećetuženim i da se obaveže tužiteljica da sporni stan preda apelantici u posjed.
3. Osnovni sud je u postupku utvrdio da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio Rade Čulić, apelanticin otac (u daljnjem tekstu: raniji NSP), koji je ugovor o korištenju stana zaključio 1970. godine, i u kojem je živio sve do smrti 1994. godine. Dalje, sud je utvrdio da se apelantica udala 1975. godine i odselila iz spornog stana u kojem su ostali živjeti raniji NSP, njena majka koja je umrla 1984. godine i njen brat, Gabrijel Čulić, koji je stan napustio 1992. godine i otišao u Italiju kod apelantice. Dalje, utvrđeno je i da je drugotužena, odlukom broj 01-178/99 od 7. oktobra 1999. godine, tužiteljici dodijelila sporni stan na korištenje, nakon čega je tužiteljica sa trećetuženim zaključila ugovor o korištenju stana broj 0303-3098 od 18. oktobra 1999. godine. Osnovni sud je također nesporno utvrdio da ni apelantica ni njen brat nisu do 19. aprila 2000. godine podnijeli zahtjev za povrat spornog stana kao članovi porodičnog domaćinstva ni nadležnom organu uprave, ni sudu, niti Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih i izbjeglic lica (u daljnjem tekstu: CRPC).
4. Apelantica je, kako je sud dalje utvrdio, 16. januara 2001. godine, podnijela nadležnom sudu prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu u vanparničnom postupku, pa je rješenjem suda broj R-II-170/01 od 10. augusta 2001. godine, apelantica određena za nositeljicu stanarskog prava na spornom stanu. Međutim, rješenjem istog suda od 15. maja 2008. godine, ukinuta je klauzula pravosnažnosti na navedenom rješenju. Kako proizlazi iz dokumentacije u spisu ovo rješenje je preinačio drugostepeni sud koji je svojim rješenjem broj 011-0-Gž-08-002 050 od 30. januara 2009. godine, kratko prije nego što je donesena predmetna prvostepena presuda, odbacio zahtjev tužiteljice i drugotuženog kao umješača u taj vanparnični postupak kao nedozvoljen. Drugostepeni sud je obrazložio da tužiteljica i drugotuženi nisu učestvovali u prvostepenom vanparničnom postupku do donošenja prvostepenog rješenja, a žalbu protiv tog rješenja mogu izjaviti samo stranke. Međutim, kako je naveo drugostepeni sud, pravosnažno rješenje u vanparničnom postupku vezuje samo učesnike u postupku, tako da tužiteljica i drugotuženi imaju mogućnost da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku.
5. Osnovni sud je, nakon ovako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da apelantica nije u predmetnom parničnom postupku dokazala da je u vrijeme smrti ranijeg NSP bila član njegovog porodičnog domaćinstva, zbog čega je valjan ugovor o korištenju stana koji je tužiteljica zaključila sa trećetuženim. Što se tiče rješenja iz vanparničnog postupka kojim je apelantica određena za nositeljicu stanarskog prava na spornom stanu, Osnovni sud je zaključio da je «ukidanjem klauzule pravosnažnosti i dozvoljavanjem učešća u postupku tužiteljici i drugotuženom, postalo neizvjesno da li će zahtjev prvotužene za određivanje nosioca stanarskog prava biti usvojen». Osnovni sud je također utvrdio da je apelantica 30. oktobra 2001. godine, podnijela tužbu protiv tužiteljice radi predaje u posjed spornog stana.
6. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, presudom broj 71 0 P 044106 09 Gž od 18. juna 2009. godine, uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, dok je apelanticin protivtužbeni zahtjev u cijelosti usvojio i utvrdio da je ništava odluka drugotuženog kojim je sporni stan dodijeljen tužiteljici na korištenje, te da je ništav i ugovor o korištenju spornog stana koji je tužiteljica zaključila sa trećetuženim. Ovakvu odluku, drugostepeni sud je donio na osnovu svog zaključka da je apelantica, pravosnažnim rješenjem u vanparničnom postupku od 10. augusta 2001. godine, određena za jedinog nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Imajući u vidu odredbu člana 23. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 12/99 i 31 /99), Okružni sud je zaključio da se stan može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava. Kako je drugotuženi, prema stavu Okružnog suda, isti stan dodijelio na korištenje i tužiteljici «a da ranije stanarsko pravo nije prestalo», Okružni sud je zaključio da je ta odluka ništava, pa slijedom toga da je ništav i ugovor o korištenju spornog stana.
7. Osim toga, Okružni sud je naveo da je rješenjem donesenim u vanparničnom postupku utvrđeno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva ranijeg NSP na spornom stanu zbog čega joj je, u smislu odredaba čl. 14. i 15. u vezi sa članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), pripadalo pravo na vraćanje spornog stana u posjed. Okružni sud je zaključio da je apelantica prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava podnijela u roku koji predviđa Zakon o prestanku primjene, te da je taj zahtjev isto što i zahtjev za povrat stana u smislu tog zakona.
8. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine, uvažio reviziju tužiteljice i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelanticinu žalbu protiv prvostepene presude odbio i tu presudu potvrdio. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužiteljicin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je raniji NSP umro 1994. godine a da je tužiteljici sporni stan dodijeljen na korištenje tokom 1999. godine, dakle u vrijeme kada je ranijem NSP to pravo prestalo njegovom smrću. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, u takvom slučaju, članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju pravo da nastave koristiti stan nakon što se sporazumiju ko će biti nosilac stanarskog prava, odnosno kome to svojstvo bude utvrđeno u vanparničnom postupku. Vrhovni sud je istakao da je pred prvostepenim sudom nesporno dokazano da je sa umrlim ranijim NSP u spornom stanu ostao trajno da živi njegov sin, dok se apelantica ranije udala i odselila iz spornog stana. Stoga se, kako je dalje naveo Vrhovni sud, moraju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene koji se primjenjuje na sve nekretnine napuštene u periodu od 30. aprila 1991. pa do 19. decembra 1998. godine, što uključuje i stanove na kojima postoji stanarsko pravo, bez obzira jesu li formalno proglašeni napuštenim.
9. Vrhovni sud je zatim naveo da je apelanticin brat, odnosno sin ranijeg NSP kao član njegovog porodičnog domaćinstva, zahtjev za povrat spornog stana morao podnijeti nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili CRPC-u u roklu koji je propisao Zakon o prestanku primjene, a taj rok je materijalno-prekluzivni rok i istekao je 19. aprila 2000. godine. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da ni apelantica nije u navedenom roku podnijela zahtjev za povrat spornog stana te da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se podnošenje prijedloga u vanparničnom postupku za određivanje nosioca stanarskog prava ima izjednačiti sa podnošenjem zahtjeva za povrat stana po Zakonu o prestanku primjene. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je i taj prijedlog apelantica podnijela 16. januara 2001. godine, a da je tužbu za povrat stana «što se može izjednačiti sa prijedlogom za povrat stana» iz Zakona o prestanku primjene podnijela tek 30. oktobra 2001. godine, dakle opet nakon proteka prekluzivnog roka iz navedenog zakona. Vrhovni sud je također obrazložio da se, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, na stanovima u državnoj svojini više ne može steći stanarko pravo, a budući da je taj zakon stupio na snagu 28. jula 2001. godine, dakle prije donošenja rješenja u vanparničnom postupku kojim je apelantica određena za nosioca stanarskog prava na spronom stanu, takvo rješenje je u suprotnosti i sa tim zakonom.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelantica iskljčivo vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naročito, apelantica osporava tačnost presude Vrhovnog suda koji je u svojoj odluci naveo da je samo njen brat kao član porodičnog domaćinstva ranijeg NSP morao u određenom roku podnijeti zahtjev a da nigdje nije navedeno da je i njoj to pravo pripadalo «kao da ona nije kćerka Čulić Rade». Apelantica naročito smatra da Vrhovni sud nije mogao ulaziti u pitanje zakonitosti rješenja donesenog u vanparničnom postupku jer to nije bilo pitanje ovog pravnog spora, a rješenje je pravosnažno. Apelantica je također ukazala da sporni stan nikada nije bio proglašen napuštenim, pa se stoga nije ni morala, kako smatra, obraćati sa zahtjevom za povrat tog stana organima nadležnim za upravljanje napuštenim stanovima niti se na taj stan mogu primijeniti propisi o napuštenoj imovini. U prilog tome, navodi da je trećetuženi tim stanom raspolagao odmah nakon smrti ranijeg NSP i nekoliko puta ga dodjeljivao raznim licima, a tek 1999. tužiteljici. Također, apelantica navodi da je Vrhovni sud morao reviziju odbaciti, jer je tužiteljica kao vrijednost spora označila iznos od 500 KM, a istu vrijednost spora je označila i apelantica u protivtužbi. Apelantica navodi i to da trećetuženi kao vlasnik stana nikada nije otkazao ugovor o korišenju stana ni njoj ni njenom bratu «kao članovima porodičnog domaćinstva», što je trebao uraditi prema Zakonu o stambenim odnosima ako je smatrao da su ispunjeni uslovi.
11. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije posebno obrazložila osim što je navela da ovaj zahtjev postavlja «zbog dužine trajanja postupka» pred Ustavnim sudom.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, nisti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović