Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-415/10 (V. R.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-415/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 415/10, rješavajući zahtjev Veljka Ratkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Veljka Ratkovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Ratković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 1. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Rev-08-000 677 od 11. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gžć-07-001298 od 29. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1264/04 od 7. maja 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio sudu u Banja Luci uklanjanje skrivenih video i audio uređaja iz zidova porodične kuće Ratkovića, iz poslovnog prostora i vozila porodice Ratković». Apelant je, 7. jula 2010. godine, dostavio dopunu apelacije uz koju je priložio zaključak Osnovnog sdua o prodaji imovine apelanta broj 071-0-1-07-011 743 od 18. juna 2010. godine, te ponovio isti zahtjev za donošenje privremene mjere uz traženje da se zabrani prodaja imovine apelanta.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1264/04 od 7. maja 2008. godine, utvrđeno je da je raskinut usmeni ugovor o kupoprodaji putničkog vozila koji je apelant zaključio sa Zoranom Đukićem (u daljnjem tekstu: tužitelj) u augustu 2004. godine, pa je naloženo apelantu da tužitelju vrati iznos od 17.500,00 KM koji je primio na ime kupoprodajne cijene, kao i da mu naknadi štetu za uložena sredstva za servisiranje vozila u iznosu od 3.491,16 KM, sa zateznim kamatama i troškovima postupka pobliže navedenim u dispozitivu prvostepene presude. Zahtjev tužitelja za izdavanje mjere obezbjeđenja, te višak zahtjeva preko dosuđenog iznosa, Osnovni sud je istom presudom odbio.Osnovni sud je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je vozilo koje je bilo predmetom kupoprodaje, imalo pravne nedostatke, jer se radilo o ukradenom vozilu na kojem je krivotvoren broj šasije i saobraćajna dozvola, zbog čega je vozilo oduzeto od tužitelja. Sud je zaključio da ovi nedostaci «nisu mogli biti uočljivi tužitelju» u trenutku preuzimanja vozila, te da je tužitelj o njima blagovremeno obavijestio apelanta. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 488. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj kupac ima pravo tražiti raskid ugovora i naknadu štete, te na član 113. ZOO, prema kojem u slučaju raskida ugovora tužilac ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je povodom tog ugovora dao.
3. Okružni sud je, presudom broj 011-0-Gžć-07-001298 od 29. oktobra 2007. godine, žalbu apelanta djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tako što je odbio tužitelja sa tim dijelom tužbenog zahtjeva. U ostalom dijelu je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Dalje, Okružni sud je istom presudom odbio žalbu tužitelja u odnosu na odluku o mjeri obezbjeđenja i u tom dijelu prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio, dok je u odnosu na troškove postupka žalbu tužitelja djelimično uvažio i povećao iznos dosuđenih troškova. Okružni sud je obrazložio da je pravilno prvotepeni sud utvrdio da je putničko vozilo koje je bilo predmetom kupoprodajnog ugovora bilo «prometovana stvar s pravnim nedostatkom». Odgovornost za pravne nedostatke je, kako je dalje naveo Okružni sud, propisana odredbom člana 508. stav 1. ZOO, prema kojoj prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem pravu kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim nedostatkom. Dalje, Okružni sud je ukazao i na odredbu člana 509. ZOO prema kojoj je kupac dužan obavijestiti prodavca o tome da treće lice polaže pravo na stvar iz kupoprodajnog ugovora, te na član
510. ZOO koji propisuje da ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po sili zakona. Budući da je prvostepeni sud utvrdio da apelant kao prodavac nije postupio po zahtjevu tužitelja kao kupca, ugovor je raskinut po sili zakona što je «prvostepeni sud u stavu I izreke presude samo konstatovao».
4. Okružni sud je, također, utvrdio da je pravilno utvrđeno i koliki iznos apelant mora isplatiti tužitelju na ime kupoprodajne cijene koju je primio. Međutim, Okružni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete, jer je tužitelj vozilo kupio «u viđenom stanju», pa se dodatna ulaganja koja je imao na vozilu ne mogu staviti na teret apelantu. Budući da je tužitelj ta ulaganja imao na vozilu koje je već kupio, kako je dalje naveo Okružni sud, te da sredstva za takva ulaganja nije dao apelantu već servisu, Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelant može biti obavezan da iznos tih sredstava isplati tužitelju.
5. Vrhovni sud je, presudom broj 118-Rev-08-000 677 od 11. novembra 2009. godine, odbio reviziju apelanta prihvativši u cijelosti kao pravilne zaključke i obrazloženje iz drugostepene presude.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz «člana II/3. a, b, d, e, f, k» Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, već navodi da «prvostepeni i drugostepeni sud u Banja Luci, te Vrhovni sud Republike Srpske, oranizovano, u dogovoru, nezakonito postupaju, suprotno odredbama parničnog postupka». Apelant također navodi da je tužitelj policajac i da je «isti automobil dobro provjerio u policiji prije kupnje», te da je taj «automobil registrovan na invalida i zbog toga ga apelant nije koristio jedno vrijeme». Apelant dalje detaljno iznosi zašto smatra da je žrtva svojevrsne zavjere protiv njega što je rezultiralo, kako navodi, nezakonitim sudskim odlukama. U dopuni apelacije, apelant je naveo da je nakon podnošenja apelacije pokrenut izvršni postupak protiv njega i da je Osnovni sud donio zaključak o prodaji imovine apelanta, te da «sve nezakonitosti i diskriminacija dolaze od skrivenih video i audio uređaja u zidovima kuće apelanta». Apelant je predložio da Ustavni sud, pored donošenja predložene privremene mjere, vrati predmet na ponovno suđenje i da naloži «Ministarstvima Vlade Republike Srpske da svih šest apelanata obešteti po osnovu pretrpljene materijalne i nematerijalne štete [...] a visinu štete da odrede vještaci odgovarajućih struka».
7. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant navodi da je neophodno donijeti privremenu mjeru kako je predložio, da apelant i njegova porodica ne mogu bezbjedno i sigurno živjeti u svom domu jer su «audio i video uređaji ugrađeni u zidove kuće apelanta i njegove obitelji» zbog čega se bezuspješno obraćao raznim ministarstvima i medijima. Apelant također traži da Ustavni sud zabrani prodaju njegove imovine u izvršnom postupku.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru koji se tiče zabrane prodaje imovine u izvršnom postupku protiv njega osnovan, nisti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje te privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ostali dio zahtjeva za donošenje privremene mjere je bespredmetan i Ustavni sud ga neće razmatrati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović