Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4536/10 (R. N.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4536/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-4536/10, rješavajući zahtjev Ranka Ninkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ranka Ninkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Ninković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa Nenad Kovačević, advokat iz Teslića, podnio je 22. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 001002 10 Kž od 14. septembra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 001002 06 K od 28. juna 2010. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojim bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 K 001002 06 K od 28. juna 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 87 0 K 001002 10 Kž od 14. septembra 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se novčanom kaznom zamijeni kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, izrečena presudom Osnovnog suda broj 87 0 K 001002 06 K od 15. februara 2010. godine. Obrazlažući neosnovanost apelantovog zahtjeva, Vijeće Osnovnog suda je navelo da je odredbom člana 33. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) propisano da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca može na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. istog zakona. Navedena zakonska odredba, kako je dalje istakao Općinski sud, propisuje mogućnost a ne obavezu zamjene izrečene kazne zatvora koja ne prelazi tri mjeseca novčanom kaznom i ne propisuje, ni primjera radi, u kojim se slučajevima izrečena kazna zatvora može zamijeniti novčanom kaznom. U konkretnoj situaciji, Osnovni sud je ocijenio da se izrečena kazna zatvora ne treba zamijeniti novčanom kaznom iz razloga što ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe krivične sankcije koja je propisana u odredbi člana 5. stav 3. KZ RS kao i iz razloga što je izvršenje kazne zatvora neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane u članu 28. KZ RS.

3. Okružni sud je rješenjem broj 87 0 K 001002 10 Kž od 14. septembra 2010. godine, apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je potvrđujući pravilnost prvostepenog rješenja istakao da je institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom iz člana 33. stav 2. KZ RS ustanovljen u korist lica osuđenih na zatvorske kazne koje ne prelaze tri mjeseca. To međutim ne znači, kako je dalje obrazloženo, da sud po automatizmu svaki zahtjev za zamjenu kazne zatvora koja ne prelazi tri mjeseca novčanom kaznom, mora prihvatiti. Naprotiv, odluka o zahtjevu prema odredbi člana 33. stav 2. KZ RS mora biti konkretizoivana i zasnovana na procjeni opravdanosti svakog takvog zahtjeva i to sa stanovišta ispunjavanja svrhe kažnjavanja i krivičnih sankcija uopšte. Zanemarivanje ovih aspekata bi, prema ocjeni Okružnog suda, dovelo u sumnju svrhu izricanja krivičnih sankcija. Odlučujući kriteriji za ovu procjenu su, kako je dalje istakao Okružni sud, okolnosti koje su od značaja kako za odmjeravanje kazne tako i okolnosti koje se mogu pojaviti nakon pravosnažnosti presude koje bi mogle opravdati zamjenu izrečene zatvorske kazne novčanom kaznom. Okolnosti vezane za ličnost apelanta, njegovu invalidnost i zdravstveno stanje nisu dovele u pitanje ovakav zaključak, jer su te okolnosti po ocjeni Okružnog suda došle do izražaja u samoj kazni koja je izrečena na osnovu zakonskog minimuma.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi odlučujući o njegovom zahtjevu za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom morali primijeniti načelo in dubio pro reo, a kako to nije učinjeno predložio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi mu bilo odloženo izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka o apelaciji. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazlagao.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudo Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

8. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» broj 12/10) reguliše i postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (član 69.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona, niti je obrazožio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

9. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4536/10 (R. N.) | Sudska praksa | Aktio