Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-583/11 (A. Č.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-583/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 583/11, rješavajući zahtjev Amira Čamdžića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Amira Čamdžića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je, 7. februara 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 001056 10 Kž-6 od 20. oktobra 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04-0-K-001056 09 K od 15. juna 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se hitno pusti iz pritvora (koji mu je produžen nakon izricanja prvostepene presude), do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj 04-0-K-001056 09 K od 15. juna 2010. godine, apelant i A.Č. su oglašeni krivim da su na način opisan u izreci presude, počinili i to apelant krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) a A.Č. krivično djelo pomaganja u izvršenju krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 33. KZ FBiH, pa su na osnovu navedenih zakonskih propisa i primjenom odredbi čl. 7, 35, 37, 42. i 49. KZ FBiH osuđeni i to, apelant na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina a A.Č. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to od 7. augusta 2009. godine od 14,30 sati, pa nadalje a, A.Č. pritvor od 29. jula 2009 od 13,00 sati do 24. augusta 2009. godine i od 15. juna 2010. godine od 13,00 sati pa nadalje. Na osnovu člana 202. stav

1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 436,19 KM, te paušal sudu u iznosu od 100,00 KM u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja, dok je A.Č. na osnovu člana 202. stav 4. ZKP FBiH, oslobođen dužnost nadoknade troškova krivičnog postupka. Istom presudom oštećeni H.V. i njegova porodica su sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Shodno članu 302. ZKP FBiH u vezi sa članom 152. ZKP FBiH apelantu je produžen pritvor, a A.Č. je određen pritvor nakon izricanja presude, o čemu će sud donijeti posebna rješenja.

3. Kantonalni sud je naveo da je cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti utvrdio da su apelant i A.Č. počinili krivično djelo koje im se stavlja na na teret, za čije izvršenje su krivično odgovorni. Kantonalni sud je saslušanjem svjedoka optužbe, svjedoka odbrane, te izvršenog suočenja između apelanta i A.Č. kao i ostalih materijalnih dokaza utvrdio da je apelant zajedno sa nepoznatom osobom, 26. februara 2009. godine, u mjestu Osojnica, zaselak Lučani, Općina Zenica, zadao više udaraca oštećenom E.V., i to tvrdim mehaničkim predmetom u predjelu glave, što je imalo za posljedicu smrt oštećenog. U ovakvim radnjama apelanta sud je našao obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. st. 1. KZ FBiH. Sud nije prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optužbe, da je apelant sa nepoznatom osobom na okrutan način lišio života oštećenog, naime u optužnici nisu navedene radnje iz kojih proizilazi da se radi o ubistvu na okrutan način. Konstatovane ozljede na glavi-lobanji oštećenog ukazuju da je vrlo brzo nakon zadavanja udaraca u glavu od ozljede koje su imale za posljedicu prelom lobanje nastupila smrt. Kasnija dešavanja u pogledu zatrpavanja tijela i paljenja sa rabljenim gumama nemaju obilježja okrutnosti, obzirom da je radnja izvršenja već učinjena i svršena. Sud je dalje naveo da iz izvedenih dokaza proizilazi da bi motiv izvršenja krivičnog djela mogla biti osveta, što je inkrimirano članom 166. stav 2. tačka d) KZF BiH. Također je naveo da, kako to nije činjenično opisano u optužbi, to nije ovlašten da u tom dijelu mijenja činjenično stanje koje bi išlo na apelantovu štetu. Sud je djelimično izmijenio činjenični opis optužbe, tako što je iz dispozitiva presude izostavio riječi «na okrutan način», odnosno opis činjenja krivičnog djela prilagođen je povoljnijoj kvalifikaciji krivičnog djela za optužene [apelanta i A.Č.]. Kantonalni sud je ocijenio da su apelant i A.Č. u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi i da su zbog toga krivično odgovorni za učinjeno krivično djelo s umišljajem, i to apelant sa direktnim umišljajem, a A.Č. krivično djelo je učinio sa eventualnim umišljajem. Odlučujući o visini kazne zatvora sud je imao u vidu Opća pravila za odmjeravanju kazne koja su utvrđena članom 49. KZ FBiH, pa je cijeneći olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, a prije svega cijeneći stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je počinjeno krivično djelo, apelantu za učinjeno krivično djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12. godina, a u izrečenu kaznu zatvora shodno članu 57. stav 1. KZ FBiH apelantu i A.Č. je uračunat pritvor kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i A.Č., Vrhovni sud je Presudom broj broj 04 0 K 001056 10 Kž-6 od 20. oktobra 2010. godine, žalbu apelanta i A.Č., odbio kao neosnovanu, a žalbu Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona uvažio, i Presudu Kantonalnog suda broj 04- 0-K-001056 09 K od 15. juna 2010. godine preinačio u odluci o kazni, tako da je apelant za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, uz primjenu člana 49. stav 1. KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, u koju mu se, na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. augusta 2009. godine od 14,30 sati pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

5. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je istakao da žalbeni prigovori apelantovog branitelja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, nisu mogli biti prihvaćeni, jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa i one koje se žalbom pobijaju i ne samo «neke indicije», kako je to u žalbi neosnovano istaknuto. Pravilno je postupio prvostepeni sud kad je kao istinit, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz A.Č., dat na glavnom pretresu održanom 8. januara 2010. godine, kada je bio saslušan u svojstvu svjedoka, i detaljno opisao predmetni događaj koji se odvijao u njegovom prisustvu. Prema ocjeni Kantonalnog suda ovaj svjedok je dao jasno i logično objašnjenje, kako je došao u situaciju, da u svojoj prvoj izjavi datoj Tužilaštvu događaj prikazuje drugačije. Objasnio je da je na to bio prisiljen prijetnjama njemu i njegovoj porodici od strane apelanta koji je sve detaljno isplanirao, a sve iz razloga kako tvrdi ovaj svjedok, jer je oštećenog smatrao odgovornim za ubistvo svoga sina, a pri svom iskazu ovaj svjedok je ostao i prilikom suočenja sa apelantom. Međutim, njegov iskaz potkrijepljen je i drugim provedenim, među kojima je i vrlo važan materijalni dokaz, listing obavljenih telefonskih razgovora HT Mostar- Eronet od 4. juna 2009. godine, kojim je u cjelosti potvrđena izjava ovog svjedoka da ga je kritičnog dana više puta na mobitel «zivkao» apelant a sve u svrhu realizacije njihovog dogovora, da tog dana optuženi - svjedok, A.Č. na unaprijed dogovoreno mjesto u ul. Travnička cesta u Zenici, apelantovim vozilom marke «Opel Astra» doveze oštećenog, gdje će ga sačekati apelant, a što se u istinu i desilo, nakon čega se oštećenom izgubio svaki trag. Vrhovni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije imao nikakvog razloga da ne povjeruje iskazu A.Č., jer iz navedenog listinga proizilazi da je broj obavljenih poziva bio najveći kritičnog dana kada je izvanzavodske pogodnosti trebao da koristi oštećeni E.V. Vrhovni sud je naveo da je izjava A.Č. potvrđena i iskazom svjedoka E.Š. taksiste koji je potvrdio da ga je kritične prilike apelant pozvao da odveze jedno lice iz Travničke ulice u Vitez, što je ovaj svjedok i učinio. Također, iskaz A.Č. je potvrđen i iskazom svjedoka A.A. i N.N., zatvorskih policajaca koji su izjavili da su vidjeli optuženog A.Č., pred KPZ-om Busovača, kada je on čak svjedoku N.N. rekao da je došao po E.V. Vrhovni sud je dalje naveo da je Kantonalni sud pravilno postupio što kod ovako nespornih dokaza nije prihvatio alibi apelanta da je kritičnog dana bio na sasvim drugom mjestu, a ne u Travničkoj ulici, odnosno da je taj dan zajedno sa svjedokom S.S. vozio drva svjedoku M.Č., jer su iskazi ovih svjedoka bili kontradiktorni kako je to i obrazložio prvostepeni sud. Vrhovni suda je ocijenio pravilnim postupak prvostepenog suda koji je prihvatio kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. S.S.-B, iz koga proizilazi da je smrt oštećenog E.V. nasilna i da je nastupila usljed višestrukog prijeloma kostiju glave, koji su po mišljenju vještaka najvjerovatnije nastali višestrukim djelovanjem tupine zamahnutog tvrdog mehaničkog sredstva. S obzirom na navedeno a posebno uzimajući u obzir validno utvrđenu činjenicu da su apelant i neidentificirano lice, preuzeli od optuženog A.Č. kritičnog dana vozilo u kome se nalazio oštećeni E.V. (kojeg je apelant teretio za ubistvo svoga sina, koje se dogodilo 9. februara 2008. godine i koji je zbog toga pratio oštećenog i prijetio mu što je bilo poznato i svjedoku G.F.), a nakon čega mu se gubi svaki trag te nesporne činjenice da su skeletni ostaci oštećenog nađeni u napuštenoj kući u mjestu Osojnica, kao i da je utvrđeno da se radi o nasilnoj smrti oštećenog, po ocjeni ovog suda prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o krivnji apelanta za ubistvo oštećenog E.V. Vrhovni sud je ocijenio da su neprihvatljivi navodi apelantove odbrane koji su neuvjerljivi i koji ne mogu dovesti u pitnje činjenice na kojima se zasniva prvostepena presuda, a koji se odnose na način i sam čin izvršenja djela. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim žalbene prigovori kantonalne tužiteljice da prvostepeni sud nije pravilno cijenio otežavajuću okolnost i ponašanje apelanta nakon učinjenog krivičnog djela kada je vršio pritisak na optuženog A.Č. da u vezi sa ovim događajem slijedi njegove upute koje je osmislio pod prijetnjom da će nauditi njemu i njegovoj porodici i pored ovoga u ovo djelo uvukao i druge njemu znane osobe zbog čega mu je morala biti izrečena kazna u dužem vremenskom trajanju. Vrhovni sud je ocijenio da su žalbeni navodi kantonalne tužiteljice u cjelosti osnovani, jer prvostepeni sud nije dao odgovarajući značaj pobudama iz kojih je apelant učinjenio predmetno krivično djelo, zatim okolnostima pod kojim je djelo učinjeno, kao i ponašanju apelanta nakon učinjenog krivičnog djela, zbog čega se izrečena kazna zatvora apelantu od 12 godina zatvora i po ocjeni Vrhovnog suda ukazuje neadekvatnom. Stoga, je Vrhovni sud uzimajući u obzir sve navedeno, te olakšavajuće okolnosti na strani apelanta koje je utvrdio i prvostepeni sud na osnovu člana 329. stav 1. ZKP FBiH žalbu kantonalne tužiteljice uvažio, i pobijanu presudu preinačio u odluci o kazni tako da je apelanta uz primjenu člana 42. i člana 49. KZ FBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 14. godina.

6. Iz odgovora Kantonalnog suda broj 04 0-SuAP-11-000014 od 18. februara 2011. godine vidljivo da je Kantonalni sud nakon donošenja prvostepene presude, donio Rješenje broj 04-0-K- 001056 09 K od 15. juna 2010. godine kojim se apelantu produžava pritvor nakon izricanja prvostepene presude počev od 15. juna 2010. godine, te da je apelant tražio da se prije pravomoćnosti presude uputi na izdržavanje kazne zatvora, i da je udovoljeno navedenom apelantovom zahtjevu. Kantonalni sud u odgovoru također, je naveo da u apelantovom slučaju postoji pravomoćno osuđujuća presuda, te da se apelant već nalazi na izdržavanju kazne zatvora, shodno nalogu suda za redovno izdržavanje kazne zatvora koji je dostavljen nadležnom sudu i Kazneno popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica 16. februara 2011. godine.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje da su redovni sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je proisteklo zbog proizvoljne i diskriminatorske ocjene dokaza. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud presudu zasnovao isključivo na iskazu svjedoka, A.Č., koji je, kako dalje navodi, jedini iskaz, na kome ne može biti zasnovana odluka o krivnji pa je zaključak prvostepenog suda prema kojem je iskaz navedenog svjedoka potkrijepljen i drugim provedenim dokazima, odnosno listingom telefonskih razgovora HT Mostar Eronet od 4. juna 2009. godine, proizvoljan i diskriminatorski. Također, navodi da postoji niz elemenata koji upućuju na to da, je prvostepeni sud, a samim tim i drugostepeni sud, proizvoljno izvodio i procjenjivao dokaze uz očiglednu povredu prava na odbranu, a posredno izvedene dokaze cijenio na njegovu štetu čime je povrijeđena i njegova ravnopravnost u postupku. Apelant, smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno i pravo na presumpciju nevinosti, koja je sastavni element prava na pravično suđenje, a naročito zato što se navedena prezumpcija pobija dokazima kojima se može utvrditi krivnja. Međutim, u pobijanim presudama sudovi su u pogledu mnogobrojnih vrlo bitnih dokaza propustili izvršiti njihovu ocjenu, te s jednakom pažnjom ispitati i utvrditi činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u korist, što je uticalo na donošenje pravilne i zakonite odluke. Isto tako navodi da je povečanje kazne zatvora, u odnosu na prvostepenu presudu također isključivo bazira na klimavom i ni jednom drugom dokazu koji potrvđuje iskaz drugookrivljenog A.Č.

8. Na kraju je apelant predložio da Ustavni sud, obzirom na navedene povrede Ustava i Evropske konvencije, donese privremenu mjeru kojom će narediti njegovo puštanje iz pritvora na slobodu (koji mu je produžen nakon izricanja prvostepene presude), do donošenja odluke o apelaciji. Apelant prijedlog za donošenje privremene mjere, obrazlaže činjenicom da je tokom boravka u pritvoru, gdje se nalazio prije izricanja drugostepene presude recidivirao psihičke smetnje uzrokovane upravo ranijim gubitkom sina i nepravednošću postupka sudova, te neprofesionalnom odnosu Uprave zatvora prema njemu koja se po tvrdnji apelanta «nalazi pod uticajem porodice ubijenog» manifestovane držanjem u prostorno neadekvatnoj ćeliji te opstrukciji medicinske pomoći. Zbog ovakvog odnosa vlasti i zdravstvenog stanja apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i naloži da se hitno pusti iz pritvora uz sve mjere zabrane predviđene Zakonom o krivičnom postupku.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora, kako bi bilo zaštićeno ovo temeljno ljudsko pravo dok se meritorno ne okonča postupak po apelaciji. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora i da ta osoba tvrdi da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

12. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije predmeta spisa vidljivo je da protiv apelanta postoji pravomoćno osuđujuća presuda, te da se apelant već nalazi na izdržavanju kazne zatvora shodno nalogu suda za redovno izdržavanje kazne zatvora koji je dostavljen nadležnom sudu i Kazneno popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica 16. februara 2011. godine. Pored toga, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-583/11 (A. Č.) | Sudska praksa | Aktio