Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5912/10 (R. J.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5912/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 5912/10, rješavajući zahtjev Rajka Jeličića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Rajka Jeličića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Jeličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, trenutno na izdržavanju kazne u KPZ Banja Luka, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banja Luke, podnio je 27. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011737 10 Kž od 16. septembra 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011737 06 K od 6. jula 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu prekinuo izdržavanje kazne zatvora i «izvršenje ostalog dijela presude» do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011737 06 K od 6. jula 2009. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo prevare u službi iz člana 339. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 22/00 – sa izmjenama, u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca. Od apelanta je također oduzet iznos od 91.008,40 KM kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 2001. godine obavljao dužnost direktora Zavoda za ortopedsku protetiku «Slavko Ivančević» Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod). Ovaj Zavod je, u ime i za račun Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) obavljao poslove u vezi sa zdravstvenom zaštitom u vezi sa izradom proteza, ortopedskih i drugih pomagala, itd. Osnovni sud je utvrdio da je Zavod, u cilju izvršenja ovih poslova angažovao tri samostalne zanatske radnje (u daljnjem tekstu: SZR), te da je Fond redovno plaćao Zavodu naknadu za izradu navedenih pomagala. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je Zavod neke isplate za izradu pojedinih ortopedskih pomagala izvršio gotovinski, putem blagajne, a ne putem žiro-računa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je ugovorima o poslovno-tehničkoj saradnji sa dvije SZR ugovoren i gotovinski način plaćanja, što je sud prihvatio kao valjano ugovoren način plaćanja, budući da «suština krivičnog djela koje je [apelantu] stavljeno na teret nije u poštovanju računovodstvenih standarda, nego u podnošenju lažnih obračuna ili na drugi način dovođenja u zabludu ovlaštenih lica da izvrše nezakonitu isplatu». U odnosu na ugovor koji je Zavod zaključio sa trećom SZR, Osnovni sud je utvrdio da u njemu nije predviđena mogućnost gotovinskog plaćanja, već isključivo plaćanja putem žiro-računa.

3. Dalje, Osnovni sud je iz provedenih dokaza, a naročito vještačenja putem vještaka finansijske struke i saslušanja svjedoka, utvrdio da su ukupne gotovinske isplate trećoj SZR iznosile 303.365,09 KM, te da je isplata izvršena podnošenjem blagajniku lažnih obračuna za isplatu. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je dvjema SZR, koje su imale ugovoreno gotovinsko plaćanje, isplaćeno tokom 2001. godine ukupno 158.043,94 KM jednoj i 72.726,50 KM drugoj SZR, ali da nije postojao dokaz u 19 slučajeva za jednu i 21 slučaju za drugu SZR da su korisnici zaista primili ortopedska pomagala koja su naplaćena. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da nije bilo osnova za isplate, budući da je osnov za isplatu ugovorene vrijednosti «izrada ortopedskog pomagala i njegova predaja konačnom korisniku usluga». Sud je također utvrdio da su ove isplate vršene «na osnovu ceduljica» koje je apelant dostavljao blagajniku i na osnovu radnih naloga bez potpisa korisnika ortopedskog pomagala. U vezi s tim, sud je obrazložio da iz iskaza svjedoka proizlazi da je apelant odredio ovakav način poslovanja blagajne tj. «da jedino na osnovu ovih dokumenata može biti izvršena blagajnička isplata, te da ova isplata može biti izvršena jedino njemu kao direktoru». Također, sud je naveo da je iz dokaza nesporno utvrđeno da su sve gotovinske isplate izvršenje upravo apelantu, osim tri koje su, po apelantovom nalogu, izvršene korisnicima ortopedskih pomagala.

4. Osnovni sud je zaključio da je dokazano da je apelant u periodu 2000-2001. godine blagajnici Zavoda podnio lažne obračune i doveo je u zabludu kao ovlašteno lice «da izvrši isplatu i to za troškove izrade ortopedskih pomagala za ukupno 73 lica od strane [SZR], a da u stvarnosti nije nastupio događaj koji je ugovorni osnov za isplatu kupoprodajne cijen ovih proizvoda». Također, Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju, pa je zaključio da niko nije mogao ugovorom mijenjati pravo korisnika ortopedskih pomagala, te umjesto izrade ortopedskih pomagala isplatiti novčani iznos, kako je to urađeno za troje korisnika ortopedskih pomagala. S obzirom da su ovakvom isplatom, kako je to dalje sud naveo, prekršene su imperativne odredbe člana 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju o zabrani ugovornog mijenjanja prava iz zdravstvenog osiguranja, te da «sud i ovakav vid postupanja [apelanta], po čijoj dozvoli je podignut novčani iznos, smatra podnošenjem lažnog obračuna».

5. Okružni sud je, presudom broj 71 0 K 011737 10 Kž od 16. septembra 2010. godine, odbacio žalbu koju je izjavio apelant samostalno, dok je žalbu njegovog branioca djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na kaznu tako što je apelanta, za počinjeno krivično djelo, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Naime, Okružni sud je održao sjednicu vijeća na koju su pristupili apelant i njegov branilac i na kojoj je apelant povukao žalbu koju je samostalno izjavio. Razmatrajući žalbu apelantovog branioca, Okružni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor da se prvostepena presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati, jer je izvještaj Zavoda na koji se taj prigovor odnosi dokaz koji je zakonito pribavljen, a zakonitost pribavljanja tog dokaza apelant nije ni osporio tokom prvostepenog postupka, već se njegov prigovor odnosio na sadržaj ovog izvještaja i na ono što je apelant smatrao nedostatkom u tom smislu. Također, Okružni sud je naveo da se presuda ne zasniva isključivo na tom dokazu već i na svim drugim izvedenim dokazima. Dalje, sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni navod da je optužba prekoračena i da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna obrazloženju, jer obrazloženje sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama a naročito o tome zašto se ceduljice na kojma je apelant pisao iznose novca i na osnovu kojih je vršena isplata smatraju lažnim ispravama. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pažljivo i savjesno ocijenio provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, pa je i ovaj žalbeni prigovor odbio.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Što se tiče prava na pravično suđenje, apelant smatra da odluke nisu donesene u «razumnom roku», da su zasnovane na dokazu na kojem se ne mogu zasnivati, a to je izvještaj komisije Zavoda za period 2000-

2001. godina jer «nije rađen na osnovu originalne dokumentacije dostavljene Fondu zdravstva [RS]», kao i da nalaz vještaka finansijske struke nije zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji, već na navedenom izvještaju. Također, apelant smatra da sudovi nisu dali razloge o provedenim «materijalnim dokazima koji negiraju» navedeni izvještaj. Dalje, apelant tvrdi i da je optužba prekoračena jer je u optužnici kao vrijeme radnje označena 2001. godina, a presuda se odnosi na isplate izvršene «i u periodu 2000. godine» i da su presudom obuhvaćena i lica «za koja je dokazano na glavnom pretresu da su im pomagala izrađena». Također, apelant navodi da tužilac nije «za lica sa spiska dostavio sudu dokaze u originalu ili ovjerenoj kopiji» niti ih je saslušao. Apelant također smatra da postoji i kršenje pretpostavke nevinosti «jer sudske odluke u vezi odgovornosti apelanta odražavaju stav da je on kriv, a pri tom ova krivica nije bila dokazana u skladu sa zakonom, naročito kad optuženi nije imao priliku da koristi 'krunske dokaze' kao svoje pravo na odbranu». Slijedom navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporenu drugostepenu presudu i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno suđenje.

7. Prijedlog za donošenje privremene mjere kojom traži da mu Ustavni sud prekine izdržavanje kazne zatvora i «izvršenje ostalog dijela presude», apelant ničim nije obrazložio.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-2131/09 od 8. septembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine (idem., st. 11).

13. U konkretnom slučaju, Ustavnom sudu osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni bilo kakvi argumenti i dokazi koji bi prima facie ukazali na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, niti bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da bi donošenje privremene mjere koju apelant traži bilo u interesu strana ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5912/10 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio