Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-624/10 (M. D.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-624/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-624/10, rješavajući zahtjev Muhameda Dizdara za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Muhameda Dizdara za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Dizdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, koga zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 18. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-
06-001768 od 18. septembra 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o kamatama.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje rješenja Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.
3. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj P-2048/98 od 21. jula 2006. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev te obavezao „Krajina osiguranje“ A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), na naknadu materijalne štete u ukupnom iznosu od 30.738,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 1. juna 1992. godine kao dana kada je šteta nastala pa do konačne isplate. Apelantov tužbeni zahtjev usmjeren protiv „Sarajevo osiguranja“ DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) u cijelosti je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je, pored ostalog istaknuto, da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakao prvotuženi. U prilog ovom je istaknuto da je Statutom prvotužene od 10. avgusta 1992. godine, koji je donesen na osnovu člana 5. i 18. Uredbe o organizovanju preduzeća od dijela radnog procesa, i to članom 7. regulisano da je „društvo pravni slijednik Organizacije za osiguranje „Sarajevo osiguranja“ D.D. Sarajevo Filijala Banja Luka i za njene obaveze društvo odgovara svim svojim sredstvima“. Nadalje, ukazano je da je upisom u sudski registar prvotuženi stekao svojstvo pravnog lica i pravni je slijednik bivše organizacione jedinice drugotužene u Banja Luci. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da osnovan prigovor nepostojanja pasivne legitimacije koji je istakao drugotuženi, pa je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na njega u cijelosti odbijen kao neosnovan. U vezi sa prigovorom drugotuženog u pogledu nadležnosti ovog suda za postupanje, a zbog činjenice da se u sjedištu drugotuženog primjenjuje drugi Zakon o parničnom postupku, kao i u pogledu eventualne nadležnosti suda druge države, Osnovni sud je istakao da je apelantova imovina otuđena na teritroji druge države (apelantovo auto je ukradeno na teritoriji R Hrvatske), ali da je ugovor o osiguranju zaključen na teritoriji BiH, po pravilima i zakonima BiH čiji apelant bio državljanin u vrijeme nastanka štete, te da iz ugovora o osiguranju proizilazi da se ima primjenjivati domaće a ne inostrano pravo, a na temelju čega je ovaj prigovor odbijen kao neosnovan.
4. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-06-001768 od 18. septembra 2007. godine apelantovu žalbu uvažio pa je prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu u odnosu na drugotuženog kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da glasi: da se drugotuženi obavezuje da solidarno sa prvotuženim nadoknadi štetu apelantu u iznosu od 30.738,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. jula 2006. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, dok se apelantov tužbeni zahtjev da mu se za dosuđeni iznos isplati kamata za period od 1. juna 1992. godine do 20. jula 2006. godine odbija. Nadalje, Okružni sud je djelimično uvažio žalbu prvotuženog, pa je prvostepenu presudu u odnosu na njega preinačio u dijelu odluke kojim je zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnog potraživanja dosuđena od počev od 1. juna 1992. godine, tako da glasi da se ista kamata dosuđuje počev od 21. jula 2006. godine pa do isplate.
5. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je odluka prvostepenog suda o postojanju pasivne legitimacije pravilna u odnosu na prvotuženog, a da je odluka o ovom pitanju u odnosu na drugotuženog donesena uslijed pogrešne primjene materijalnog prava. U prilog ovog stava je istaknuto da je apelant imao „uslovni“ zahtjev za plaćanje novčane naknade štete prema ZOIL „Sarajevo“ iz Sarajeva Filijala Banja Luka sa kojom je zaključio ugovor o kasko osiguranju 20. juna 1991. godine i nastupanjem osiguranog slučaja apelant je stekao pravo na isplatu novčanog potraživanja. S tim u vezi, istaknuto je da se radi o stečenom potraživanju koje se može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, ukazano je da prema opšte prihvaćenom stavu sudske prakse izraženom u ovakvim i sličnim situacijama, postoji odgovornost prvotužene koja je organizovana od dijela imovine ranijeg slijednika ZOIL „Sarajevo“ iz Sarajeva, odnosno da nema nikakvog opravdanja da za iste obaveze ne odgovara pravni slijednik matične zajednice osiguranja tj. drugotuženi. Na temelju navedenog zaključeno je da postoji solidarna odgovornost prvotuženog i drugotuženog. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete dosudio počev od 1. juna 1992. godine. U vezi s tim je istaknuto da je visina naknade štete utvrđena prema cijenama na dan presuđenja, a zbog čega apelantu pripada pravo na zakonske zatezne kamate, shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima počev od presuđenja do isplate.
6. Općinski sud u Sarajevu je rješenjem broj 065-0-I-07-003880 od 16. novembra 2007. godine dozvolio izvršenje na novčanim sredstvima drugotuženog na računu kod banke, a na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda.
7. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 209 od 12. januara 2010. godine usvojio reviziju drugotuženog te presudu Okružnog suda i presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu koji se odnosi na drugotuženog i tužbu u tom dijelu odbacio, a apelanta obavezao da drugotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.675,00 KM. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je osnovan prigovor koji je drugotuženi isticao i tokom prvostepenog postupka u pogledu nadležnosti suda u Republici Srpskoj za rješavanje ovog spora u odnosu na njega. S tim u vezi ukazano je da nadležnost suda u Republici Srpskoj u odnosu na drugotuženog nije mogla biti uspostavljena u skladu sa članom 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kao ni u skladu sa članom 47. istog zakona jer se na ovom području ne nalazi imovina drugotuženog, niti predmet koji se tužbom tražio, niti bi se na ovom području imale ispuniti obaveze čije se ispunjenje traži. Shodno navedenom, apelantova tužba u odnosu na drugotuženog imala se odbaciti i to u prvostepenom postupku na osnovu člana 67. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, u drugostepenom postupku (po žalbi) na osnovu člana 227. stav 2. istog zakona, te u postupku po reviziji na osnovu člana 249. stav 2. istog zakona, uz napomenu da se pod pojmom sudske nadležnosti citiranim zakonskim odredbama podrazumijeva nadležnost suda u Republici Srpskoj.
8. Apelant smatra da mu je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda navedenog prava se po apelantu ogleda u činjenici da je Vrhovni sud u osporenom rješenju uvažio prigovor drugotuženog da sud u Republici Srpskoj nije nadležan za rješavanje ovog spora u odnosu na njega. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o očigledno proizvoljnoj primijeni i tumačenju člana 16. stav 3. i člana 46. Zakona o parničnom postupku. U prilog ovih tvrdnji apelant je istakao je Vrhovni sud u presudi broj 118-0-Rev-08-000 299 od 17. septembra 2009. godine, a u kom je drugotuženi bio tužena strana, isti prigovor ocijenio neosnovanim. Najzad, apelant je priložio i rješenje Suda BiH broj UR-121/08 prema kom za određivanje stvarne nadležnosti nije relevantno koga je tužilac označio kao tuženu stranu (to je pitanje pasivne legitimacije) već relevantno kako je zakonom o sudovima određena stvarna nadležnost suda za rješavanje određene vrste sporova.
9. Nadalje, apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda u dijelu u kom je odlučeno o kamatama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je Ustavni sud donio odluku broj AP-3141/07 a kojom je njegovu apelaciju uloženu protiv osporene presude Okružnog suda odbacio kao preuranjenu, sa naznakom da protiv navedene odluke Okružnog suda može ponovo uložiti apelaciju, a nakon što Vrhovni sud donese odluku po reviziji. S obzirom da je odluka po reviziji donesena, apelant ponovo osporava (podnosi ) apelaciju Ustavnom sudu i protiv ove odluke. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio član 186. Zakona o obligacionim odnosima u dijelu odluke o kamatama, odnosno da su mu kamate trebala biti dosuđene od trenutka nastanka štete, a što je u njegovom slučaju 1. jun 1992. godine. Apelant je predložio da se presuda Okružnog suda djelimično održi na snazi a da se preinači u dijelu odluke o kamatama, tako da i prvotuženi i drugotuženi budu obavezani da plate zateznu kamatu na glavni dug počev od 1. juna 1992. godine pa do isplate.
10. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje rješenja Vrhovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. U obrazloženju zahtjeva apelant je istakao da je na temelju rješenja o izvršenju Općisnkog sud u Sarajevu izvršio naplatu dugovanja od drugotuženog, koji sada ima mogućnost da u postupku protivizvršenja traži povrat novca od apelanta. Po apelantovim tvrdnjama ovim bi mu bila nanesena nenadoknadiva šteta jer je osamdesetogodišnjak, teško je bolestan, a u protivizvršenju bi drugotuženi tražio da se proda njegov stan u Zagrebu, u kom živi, jer je isplaćeni novac potrošio na liječenje. Najzad, apelant smatra da odlaganjem izvršenja do donošenja odluke Ustavnog suda, drugotuženi neće trpiti štetne posljedice.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. U konkretnom slučaju apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje rješenja Vrhovnog suda, jer drugotuženi sada ima mogućnost da pokrene postupak protivizvršenja, u kom može tražiti povrat novčanih sredstava koje je apelant od njega već naplatio na temelju presude Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da osporeno rješenje Vrhovnog suda čije odlaganje izvršenje apelant traži samo po sebi ne predstavlja izvršnu ispravu kojom je za apelanta ustanovljena određena obaveza. Naime, apelant i sam navodi da nakon donošenja ovog rješenja drugotuženi ima mogućnost da pokrene postupak protivizvršenja. Međutim, apelant ne nudi dokaze da je drugotuženi preduzeo bilo koju radnju u cilju pokretanja postupka protivizvršenja, odnosno da je u eventualno pokrenuti postupak okončan odlukom kojom se u odnosu na apelanta konstituišu određene obaveze. Postojanje zakonske mogućnosti za pokretanje postupka protivizvršenja u situaciji kada ne postoji niti jedan dokaz da je drugotuženi preduzeo bilo koju radnju u cilju njene realizacije, ne može sama po sebi predstavljati razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se spriječilo nastupanje nenadoknadivih štetnih posljedica po apelanta. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim te da donošenje privremene mjere ne bi bilo interesu pravilnog vođenja postupka u skladu sa članom 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović