Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2086/08 (M.B.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2086/08
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2086/08, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija M. B.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008.
godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da M. B., u smislu člana 76.
stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-07-000 097 od 25. oktobra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P- 07-000 097 od 25. oktobra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, kao i od AD „Boksit“ Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je 27. septembra 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 092-0-P-07-000 097.
3. Tuženi i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 4. i 6. augusta 2008. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju a original predmetnog spisa je 8. oktobra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 27. novembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 7. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Predmet je evidentiran pod brojem Rs-140/2002.
7. Osnovni sud je održao ročišta 30. oktobra, 22. novembra i 3. decembra 2002. godine. U međuvremenu, 28. novembra 2002. godine tuženi je Osnovnom sudu podnio protivtužbu protiv apelanta radi „poništenja sporazuma o otpremnini i vraćanja u posjed struga“.
8. Osnovni sud je rješenjem od 7. februara 2003. godine odredio provođenje vještačenja vještaka finansijske struke radi utvrđivanja visine apelantovih potraživanja. Nakon što je vještak 19. marta 2003. godine dostavio Osnovnom sudu nalaz i mišljenje, sud je održao ročišta 22. i 29. maja 2003. godine, kada je i zaključio glavnu raspravu. Osnovni sud je 29. maja 2003. godine donio Presudu broj RS-140/2002 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te tuženog obavezao da apelantu isplati naknadu plaća u iznosu bliže navedenom u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počevši od podnošenja tužbe, a ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbio. Presudom je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. Osnovni sud je 1. oktobra 2003. godine dostavio presudu apelantu protiv koje je apelant izjavio žalbu.
9. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-74/04 od 13. januara 2005. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo u dijelu odluke o apelantovoj tužbi i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, Okružni sud je dio prvostepene presude koji se odnosi na protivtužbu tuženog potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je utvrdio da apelantove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka od 21. maja 2003. godine nisu dostavljene vještaku, niti je vještak bio pozvan kako bi se na njih izjasnio. Na taj način, prema mišljenju Okružnog suda, apelant je onemogućen da raspravlja pred sudom o činjenicama bitnim za pravilnu primjenu materijalnog prava a samim tim i za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari.
10. Osnovni sud je u ponovljenom postupku predmet evidentirao pod brojem Rs-13/2005, te je na pripremnom ročištu održanom 10. marta 2005. godine odredio dokaze koji će se provesti na glavnoj raspravi, uključujući i čitanje nalaza vještaka ekonomske struke od 12. marta 2003. godine, te dopunskog nalaza koji vještak treba da uradi, uzimajući u obzir apelantove prigovore od 21. maja 2003. godine. Glavna rasprava je održana 8. aprila 2005. godine. U zapisniku je konstatirano da apelant i tuženi nemaju primjedbi na izvedene dokaze i da je dokazni postupak okončan.
11. Presudom Osnovnog suda broj RS-13/2005 od 8. aprila 2005. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi je obavezan da apelantu isplati naknadu plaća i regresa u iznosima bliže navedenim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškove postupka. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen.
12. Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-285/05 od 15. februara 2007. godine uvažene su žalbe apelanta i tuženog, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da apelantu nije dostavljen podnesak tuženog od 4. marta 2005. godine, čime je apelant onemogućen da se izjasni o navodima iz podneska i dokazima ponuđenim uz taj podnesak. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer na sporni odnos nije primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
13. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem 092-0-P-07 000 097. Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. aprila 2007. godine. Tom prilikom apelant nije htio izlagati tužbu, niti predlagati dokaze jer je na ročištu tražio izuzeće sudije koji je bio zadužen predmetnim spisom. Apelant je, također, i u podnescima od 10. i 19. aprila 2007. godine postavio isti zahtjev. Predsjednik Osnovnog suda je rješenjima br. 092-0-P-07 000 097 od 12. i 19. aprila 2007. godine odbio apelantov zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da „ne postoji, niti je istaknuta ijedna okolnost koja dovodi u sumnju nepristranost konkretnog sudije, niti postoji bilo koji razlog za izuzeće naveden u članu 357. ZPP“. Predsjednik suda je potom aktom broj 092-0-P-07 000 097 od 10. maja 2007. godine odlučio da se predmetnim spisom razdužuje dotadašnji sudija i da se zadužuje novi, zbog čega je bespredmetno da se rješava o izuzeću predmetnog sudije.
14. Osnovni sud je, nakon toga, održao pripremno ročište 8. juna 2007. godine. Tom prilikom sud je donio rješenje da se usvajaju svi prijedlozi stranaka za provođenje dokaza na glavnoj raspravi, izuzev prijedloga za vještačenje vještaka ekonomsko-finansijske struke (o kojem će sud naknadno donijeti odluku). Osim toga, tom prilikom je apelant izvršio objektivnu preinaku tužbe na način da je, pored postojećeg tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, istakao i zahtjev za vraćanje na posao i uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa. Ročišta za glavnu raspravu su održana 20. juna i 27. jula, te 6, 20. i 28. septembra 2007. godine, kad je glavna rasprava zaključena.
15. Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-07 000 097 od 25. oktobra 2007. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati na ime neisplaćene plaće za juni 2002. godine iznos od 236,00 KM, te za period od 1. do 13. septembra 2002. godine iznos od 175,50 KM, kao i da mu na ime primanja u otkaznom roku isplati iznos od 940,00 KM sa zakonskom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu plaća u periodu od januara do maja, te za juli i august 2000. godine, zatim, u dijelu koji se odnosio na isplatu otpremnine, te u dijelu koji se odnosio na isplatu regresa. Osim toga, Osnovni sud je, zbog neblagovremenosti, presudom odbacio apelantovu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na apelantov povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa.
16. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je apelant 6. septembra 2001. godine sa tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da je tačkom 2. tog ugovora određeno da će apelantu biti isplaćivana mjesečna plaća u iznosu od 810,00 KM. Dalje je navedeno da je 21. marta 2002. godine apelant potpisao izjavu da je saglasan, s obzirom na teškoće tuženog, da mu se obračun plaće počev od 1. januara 2002. godine vrši u skladu sa tačkom 4. Odluke direktora tuženog broj I-A-1-395/02 od 1. marta 2002. godine. Također je sud utvrdio da je apelant 10. septembra 2002. godine opozvao datu izjavu. Osim toga, apelant je 13. septembra 2002. godine sa tuženim sklopio Sporazum o otpremnini iz kojeg proizlazi da je saglasan da mu radni odnos kod tuženog, kao tehnološkom višku, prestane sa 13. septembrom 2002. godine bez prava na korištenje otkaznog roka i da se sa tuženim dogovorio da mu tuženi na ime otpremnine preda u vlasništvo strug, s tim što će apelant tuženom doplatiti iznos od 2.000,00 KM koji će se obustaviti od neisplaćenih plaća. Dalje je sud utvrdio da je tuženi donio Rješenje broj I-A-I-2497/02 od 13. septembra 2002. godine kojim je apelantu otkazao ugovor o radu sa istim datumom zbog smanjenog obima proizvodnje, kao i zbog organizacionih, tehnoloških i ekonomskih razloga i nemogućnosti apelantovog radnog angažmana u dužem vremenskom periodu na drugo odgovarajuće radno mjesto, sve u skladu sa članom 112. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno članom 70. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Osnovni sud je dalje istakao da, prema stavu Okružnog i Vrhovnog suda Republike Srpske, naknada plaće kao primanja po osnovu ugovora o radu predstavlja novčano potraživanje. S obzirom na to da je apelant izjavom od 21. marta 2002. godine dao saglasnost za isplatu plaće čija je visina određena odlukom direktora od 1. marta 2002. godine (50% ugovorene plaće), to se na konkretni odnos treba primijeniti odredba člana 344. ZOO. Tom odredbom je propisano da obaveza dužnika prestaje kada povjerilac izjavi da neće zahtijevati ispunjenje, a dužnik se saglasio sa tim (oprost duga). Zbog navedenog, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je u ovom dijelu sud prihvatio kao objektivan, iz kojih proizlazi da je apelantu u utuženom periodu od januara do augusta 2002. godine isplaćivana plaća u iznosu od 405,00 KM osim za jun, kad mu je isplaćena plaća u iznosu od 236,00 KM, te u periodu od 1. pa do 13. septembra 2002. godine, za koji mu nije uopće isplaćena plaća, sud je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te apelantu za ove periode dosudio plaće u visini određenoj odlukom direktora, kada je apelant opozvao datu izjavu. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu plaća (do iznosa koji je bio određen u ugovoru o radu) sud je odbio kao neosnovan, budući da se na taj dio tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe o oprostu duga.
17. Vezano za isplatu primanja za vrijeme otkaznog roka, sud je istakao da je otkazni rok reguliran čl. 135. i 136. ZOR-a, te da je članom 78. stav 3. Pravilnika tuženog propisan otkazni rok od dva mjeseca ukoliko radnik ima radni staž od 10 do 20 godina. S obzirom na navedeno, sud je, imajući u vidu nalaz sudskog vještaka, zaključio da bi apelantu na ime otkaznog roka za period od 13. septembra do 13. decembra 2002. godine pripadao iznos od dvije prosječne mjesečne plaće, dakle, 1.620,00 KM, ali da je tuženi 7. oktobra 2002. godine apelantu na ime plaća iz otkaznog roka isplatio iznos od 680,00 KM. Sud je zaključio da je ovim postupkom tuženi priznao postojanje duga prema apelantu, pa je tuženog obavezao da apelantu isplati razliku od 940,00 KM.
18. Dalje, navedeno je da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu otpremnine neosnovan budući da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o otpremnini kojim je tuženi apelantu na ime otpremnine dao u vlasništvo strug s tim da će apelant doplatiti iznos od 2.000, 00 KM do utvrđene vrijednosti struga. Navedeno je da je predmetni sporazum izraz slobodne volje apelanta, te da taj sporazum – izjavu, također, treba ocjenjivati u smislu člana 344. ZOO. Osim toga, sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu regresa jer je na osnovu nalaza sudskog vještaka utvrdio da je tuženi u 2001. godini za svoje radnike uplatio po 100,00 KM na ime regresa za godišnji odmor, a da je uplata izvršena kompenzacijom jer je tuženi imao potraživanja prema TE Gacko koja nije mogao naplatiti, pa ga je usmjerio na plaćanje utrošene električne energije za svoje radnike (svakom po 100,00 KM). Dalje je navedeno da je iz nalaza sudskog vještaka utvrđeno da tuženi u 2001. godini nije bio u finansijskoj situaciji da radnicima isplaćuje regres u punom iznosu, kao ni u 2002. godini, te da ni ostalim radnicima tuženog u spornom periodu nije vršena isplata regresa pa bi udovoljavanjem ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelant bio doveden u povoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženog, a, po ocjeni suda, to nije suština regresa kao autonomnog prava ustanovljenog u korist radnika.
19. Dalje je Osnovni sud istakao da je odbacio apelantov zahtjev za vraćanje na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa jer je podnesen neblagovremeno. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant zahtjev za povratak na radno mjesto uputio 8. juna 2007. godine, a radni odnos mu je prestao 13. septembra 2002. godine. S obzirom na odredbe člana 118. ZOR-a, Osnovni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju propustio i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu traženih prava.
20. Protiv donesene presude apelant i tuženi su izjavili žalbe i predmetni spis je 6. decembra 2007. godine dostavljen Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-GŽ- 07-000 662 od 26. maja 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu odluke kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen (za isplatu plaća do visine utvrđene ugovorom o radu, za isplatu otpremnine i regresa) i u dijelu u kojem je tužba odbačena kao neblagovremena (povrat apelanta na posao i uspostavu prava iz radnog odnosa). Osim toga, Okružni sud je, stavom dva izreke presude, žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi prvostepenom presudom bio obavezan da apelantu na ime primanja u otkaznom roku isplati iznos od 940,00 KM na način da je odbijen ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. U ostalom (dosuđujućem) dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća za juni 2002. godine, te za period od 1. do 13. septembra 2002. godine, Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, po njegovoj ocjeni, Osnovni sud pravilno odlučio kada je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike plaće, te kada je apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Također je Okružni sud naveo da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu u dijelu zahtjeva koji se odnosi na povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa.
21. Pored toga, prema zaključku Okružnog suda, Osnovni sud je usvajanjem apelantovog zahtjeva za isplatu naknade po osnovu primanja u otkaznom roku na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da iz sporazuma o otpremnini koji je zaključen među strankama 13. septembra 2002. godine proizlazi da se apelant saglasio da mu radni odnos kod tuženog prestane tog dana, bez prava na korištenje otkaznog roka. Osim toga, Okružni sud je istakao da je i u rješenju o otkazu apelantovog ugovora o radu navedeno da apelant ima pravo na otpremninu u skladu sa postignutim sporazumom. Okružni sud je istakao da navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu apelant nije pobijao i ono je postalo pravosnažno. Imajući u vidu da se apelant odrekao prava na korišćenje otkaznog roka, to je, po ocjeni Okružnog suda, a uzimajući u obzir i odredbu člana 344. stav 1. ZOO, prvostepenu presudu u tom dijelu primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP valjalo preinačiti i apelantov zahtjev u ovom dijelu odbiti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, i to kako relevantne zakone, tako i podzakonske akte koji se primjenjuju na radne odnose. Također, apelant ističe da su sudovi pogrešno primijenili i odredbu člana 344. ZOO jer „on nije povjerilac s obzirom na to da je radio za plaću i nije nikada izjavio da neće zahtijevati svoju plaću“. U vezi s tim, apelant ističe da se njegova izjava od 1. marta 2002. godine ne može smatrati nikakvim sporazumom naročito zato što je on opozvao svoju izjavu. Također, apelant ističe da sud nije uzeo u obzir sve dokaze koje je on predložio. Dalje, apelant smatra da su sudovi bili pristrasni «jer u presudi navode odluku direktora tuženog od 1. marta 2002. godine, koja nije bila predložena niti uvrštena kao dokaz tokom postupka». Prema apelantovom mišljenju, cjelokupno obrazloženje presude Okružnog suda je dvosmisleno, nejasno, nedosljedno i konfuzno. Pored toga, apelant ističe da je Okružni sud odbio njegov zahtjev za isplatu regresa i da je u obrazloženju presude pogrešno ocijenio i naveo da ni ostalim radnicima tuženog nije isplaćivan regres za sporni period, mada je u drugom predmetu u istom sastavu donio sasvim drugačiju odluku i dao drugačije obrazloženje u vezi sa regresom i mada je i sudovima i apelantu poznato da su mnogi radnici koji su to pravo potraživali putem suda to pravo i ostvarili. Također, apelant traži da Ustavni sud donese konačnu odluku u ovom sporu, jer je on izgubio povjerenje u redovne sudove. Pored toga, apelant smatra da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo zbog „bespotrebnog odugovlačenja“ suda, zbog čega je on morao tražiti od suda „što usmeno, što pismeno“ zakazivanje ročišta i donošenje odluke. Dalje, apelant traži da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava neosnovani i da apelaciju treba odbiti. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo historijat predmetne parnice i istakao da je apelacija neosnovana zbog čega je treba odbaciti kao nedopuštenu.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ” br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 81.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
26. U Zakonu o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika;
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 344. stav 1.
(1) Obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda 014- 0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom […].
Pravo na pravično suđenje – donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
36. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Predmetni postupak započeo je 7. oktobra 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu, a okončan je donošenjem presude Okružnog suda od 26. maja 2008. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom predmetu je ukupno trajao pet godina i sedam mjeseci. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza dužine trajanja postupka
38. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanja osnova i visine apelantovih potraživanja iz radnog odnosa. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može okarakterisati naročito složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od izuzetnog značaja za apelanta s obzirom na to da se radi o radnom sporu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je i odredbama ZPP propisano hitno postupanje u radnim sporovima.
39. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, te imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju Okružnog suda, koji se uopće nije očitovao na apelantove navode vezane za odugovlačenje postupka, Ustavni sud zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka.
40. U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nedostavljanje svih dokaza strankama u postupku). Pri tome Ustavni sud primjećuje da je u tri navrata pred Osnovnim sudom postupak okončan u relativno kratkom vremenu - tri do deset mjeseci i da je predmetni spis povodom izjavljenih žalbi u tri navrata pred Okružnim sudom bio duže od tri godine. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se, prilikom analize dužine trajanja postupka, u obzir mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, posmatrana pojedinačno na određenim instancama, može biti smatrana «razumnom». Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Okružni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu trajanja postupka pred tim sudom, te da Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
41. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir da je rješavanje predmetnog spora bilo od velike važnosti za apelanta, te ocjenjujući ponašanje redovnih sudova u cjelini, neovisno od činjenice da su sudovi u pojedinim fazama postupka iskazivali određenu ažurnost, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog postupka koji se, dakle, smatra hitnim, a koji je trajao pet godina i sedam mjeseci, može u cijelosti pripisati redovnim sudovima.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i sedam mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 1.500,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
44. Apelant, također, smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, provođenjem i ocjenom dokaza, obrazloženjem presude, te navodnom „pristrasnosti“ sudova.
45. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
46. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelant nezadovoljan jer je sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 340. stav 1. ZOO. Ovaj član propisuje da obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju presude istakao da otpremnina, kao i ostala potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju novčana potraživanja kojih se, u smislu člana 344. stav 1. ZOO, povjerilac može odreći. Ustavni sud zapaža da je sud obrazložio da je apelant, kao povjerilac, potpisao izjavu kojom je saglasan sa iznosom plaće koju treba da prima počevši od 1. januara 2002. godine (iznos od 405,00 KM za koji je sud naveo da je među strankama nesporan). Dalje je sud naveo da je apelantu za period od januara do augusta (izuzev plaće za juni 2002. godine) isplaćena plaća u skladu sa apelantovom izjavom koju je on, kao povjerilac, potpisao i u kojoj se saglasio sa visinom plaće koja treba da mu bude isplaćivana od tuženog kao dužnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljno i logično obrazloženje za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o oprostu duga, odnosno da predmetno potraživanje ima karakter duga na koji se može primijeniti odredba člana 344. stav 1. ZOO. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili istaknuto činjenično stanje, odnosno da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve dokaze koje je on predložio, što znači da smatra da nije ravnopravno učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Pored toga, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud zapaža da je apelant posredstvom svog opunomoćenika (supruge koju je ovlastio za zastupanje) na pripremnom ročištu od 8. juna 2007. godine predložio u zapisniku taksativno navedene dokaze koji treba da se provedu na glavnoj raspravi, te da je sud tom prilikom donio rješenje da se usvajaju svi prijedlozi stranaka za provođenje dokaza na glavnoj raspravi (izuzev provođenja dokaza vještačenjem za koje je sud naveo da će naknadno odlučiti). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na glavnoj raspravi od 20. juna 2007. godine, nakon što je proveo sve predložene dokaze, usvojio i apelantov prijedlog za vještačenje i odredio provođenje i tog dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku neosnovani.
48. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Međutim, pri odlučivanju da li postoji u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudija nije nepristran, stav navedenog lica je važan, ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste da li se može ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi, Evropski sud, Wettstein v. Švajcarska, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44, ECHR 2000- XII).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode da su redovni sudovi bili pristrasni zasniva na tvrdnjama da je u obrazloženju presude navedena odluka direktora tuženog od 1. marta 2002. godine koja nije bila predložena, niti uvrštena kao dokaz tokom postupka. U vezi s tim, Ustavni sud, na osnovu dokumentacije predmetnog spisa, primjećuje da je na pripremnom ročištu održanom 8. juna 2007. godine tuženi prilikom obrazlaganja odgovora na tužbu istakao da je apelant potpisao izjavu o saglasnosti da mu se obračunava plaća u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine. Osim toga, tuženi je predložio da se provede dokaz uvidom u „izjavu [apelantovu] o plaći“. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud, u obrazloženju presude, naveo da je, pored ostalih dokaza, proveo i dokaz uvidom u apelantovu izjavu od 21. marta 2002. godine (druga strana presude) i da je na trećoj strani presude obrazloženo da iz apelantove izjave od 21. marta 2002. godine proizlazi da je saglasan da mu se obračun plaće vrši u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu ni naveli da su proveli dokaz koji apelant navodi. Ustavni sud smatra da istaknuti apelantovi navodi ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje pristrasnosti sudova, a apelant nije ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neosnovani, te da apelant nije obrazložio, niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje.
50. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na nezadovoljstvo obrazloženjem presude, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav
1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
51. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba ZOO i Zakona o radu ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom segmentu neosnovani.
52. U pogledu apelantovog nezadovoljstva odlukom redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu regresa, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2200/07 od 10. aprila 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je zaključio «da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim».
53. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Okružni sud i u apelantovom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2220/07 od 10. aprila 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelacionih navoda vezanih za isplatu regresa poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je Okružni sud u drugom predmetu povodom iste pravne situacije donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu. Dalje, Ustavni sud podsjeća da nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava. Međutim, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva.
54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na imovinu
55. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
56. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu oslanjaju na navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
57. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju, osporene odluke se tiču isključivo pitanja ostvarivanja prava iz radnog odnosa, pa Ustavni sud smatra da te odluke ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje kršenja prava iz čl. 3. i 5. Evropske konvencije, pa ove navode neće posebno ispitivati.
VIII. Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim i koji je po zakonu hitan, trajao pet godina i sedam mjeseci, kada je doprinos Osnovnog suda u Vlasenici i Okružnog suda u Istočnom Sarajevu odlučujući za dužinu trajanja postupka, te kada ti sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
59. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi proveli sve predložene dokaze i kada u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant nije dokazao postojanje pristrasnosti suda.
60. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović