Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1786/10 (D. N.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pristup sudu
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1786/10
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1786/10, rješavajući apelaciju Dušana Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dušana Novakovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje u predmetu koji se nalazi na odlučivanju pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana
143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona.
Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143.
Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak povodom apelantove žalbe, shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143.
Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lušci Palanke podnio je 15. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), te neodlučivanja o njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, a koju je apelant putem Kantonalne komisije uputio Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) u postupku pokrenutom radi uspostavljanja radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalne komisije je 20. decembra 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalne komisije 10. januara 2011. godine.
3. Federalna komisija je dostavila odgovor na apelaciju 4. januara 2011. godine, a Kantonalna komisija 1. februara 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. februara 2011. godine.
II.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 6. decembra 2000. godine podnio žalbu Kantonalnoj komisiji radi rješavanja radnopravnog statusa, u skladu sa članom 143. ZOR-a, budući da firma u kojoj je radio, RO „Splonum“ iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: poslodavac), nije riješila njegov radnopravni status.
7. Postupajući povodom apelantove žalbe, Kantonalna komisija je 4. marta 2005. godine uputila apelantu pismeni poziv da u roku od 15 dana od dana prijema poziva dostavi podatke neophodne za rješavanje njegove žalbe.
8. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00 EK od 30. novembra 2007. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant uz žalbu nije dostavio niti jedan relevantan dokument na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da apelant ispunjava sva tri kumulativno postavljena uvjeta propisana članom 143. ZOR-a. U obrazloženju je istaknuto i to da je dostava pismenog poziva izvršena uredno, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Kako apelant u ostavljenom roku nije postupio u skladu sa pismenim pozivom Kantonalne komisije, odnosno nije dopunio žalbu relevantnom dokumentacijom neophodnom za postupanje povodom njegove žalbe, Kantonalna komisija je odlučila kao u dispozitivu rješenja.
9. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 21. decembra 2007. godine putem Kantonalne komisije podnio žalbu Federalnoj komisiji. Apelant je u žalbi naveo da nije primio pismeni poziv Kantonalne komisije da dopuni zahtjev relevantnom dokumentacijom, te je od Federalne komisije zatražio da mu ponovo dostavi poziv kako bi dopunio žalbu, navodeći tačnu adresu.
10. Kako Federalna komisija nije donijela odluku o žalbi, apelant je 12. februara 2009. godine toj komisiji, putem Kantonalne komisije, uputio opomenu zbog šutnje administracije.
11. Apelant je 30. februara 2009. godine i 11. augusta 2009. godine uputio predstavke Upravnoj inspekciji Federalnog ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: Inspekcija) kojima je zatražio od Inspekcije postupanje po predstavkama kako bi se okončao postupak povodom žalbe pred Federalnom komisijom.
12. Kako Federalna komisija nije reagirala na dopise Inspekcije od 11. marta 2009. godine i 28. septembra 2009. godine, Inspekcija je, po treći put, dopisom broj 08-05-4-396/09 od 27. oktobra 2009. godine zatražila od Federalne komisije da bez odlaganja dostavi informaciju u vezi sa apelantovim predmetom.
13. Apelant je Federalnoj komisiji ponovo, 12. oktobra 2009. godine, uputio urgenciju za hitno postupanje povodom žalbe.
14. Federalna komisija je dopisom broj 03-34/11 od 9. novembra 2009. godine obavijestila Inspekciju da se apelantova žalba ne nalazi kod nje, da se žalba još uvijek nalazi kod Kantonalne komisije u fazi obrade, te da će ta komisija preduzeti sve da se postupak što hitnije okonča.
15. O podnesku Federalne komisije Inspekcija je informirala apelanta aktom broj 08-05-4- 369/09 od 9. februara 2010. godine.
16. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00-EK+F&J od 28. januara 2011. godine, koje je ta komisija dostavila uz odgovor na apelaciju, uvažena je apelantova žalba koja je podnesena protiv Rješenja broj 13-34-2881-UP1/00-EK od 30. novembra 2007. godine, a koje je tim rješenjem poništeno. Istim rješenjem je naloženo apelantu da žalbu u roku od 15 dana dopuni sa dokazima koji su navedeni u posebnom aktu, a koji čini sastavni dio rješenja. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalna komisija na osnovu prostog poređenja apelantovog potpisa na žalbi od 6. decembra 2000. godine i opomeni zbog šutnje administracije od 12. februara 2009. godine i potpisa na dostavnici o prijemu zahtjeva za dopunu spisa predmeta od 4. marta 2005. godine jasno zaključila da apelant nije lično primio poziv za dopunu spisa predmeta, što je za tu komisiju bio dovoljan razlog da poništi osporeno rješenje, te predmetni spis vrati na ponovni postupak.
17. Prema stanju spisa, ponovni postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan. III.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant se žali na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom kao i na nedonošenje odluke povodom žalbe koja je podnesena protiv rješenja te komisije. Kako apelant nije precizirao odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koje smatra da su povrijeđene, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je protiv prvostepenog rješenja, koje je doneseno nakon sedam godina od podnošenja žalbe, uložio žalbu Federalnoj komisiji koja u momentu podnošenja apelacije još nije odlučila o žalbi. Apelant je naveo i to da je u međuvremenu ostvario pravo na starosnu penziju, ali budući da u penzijski osnov nije uvršten staž osiguranja od 31. decembra 1991. godine do odlaska u penziju, utvrđena visina penzije mu je znatno niža. Također, apelant ističe da mu poslodavac nije isplatio otpremninu, iako je na to imao pravo prema odredbi člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 54/05).
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Federalna komisija je navela da se ona ne može smatrati strankom u postupku jer toj komisiji žalba nije proslijeđena, te da smatra da preduzetim radnjama nije povrijedila apelantova osnovna ljudska prava. Federalna komisija je u vezi sa apelantovim navodima da mu nije uvezan staž od 31. decembra 1991. godine istakla da kantonalne i Federalna komisija u slučaju prihvatanja apelantove žalbe nalažu poslodavcu uspostavljanje radnopravnog statusa od momenta obraćanja poslodavcu do 5. maja 2000. godine zato što odredbama ZOR-a nije predviđena njegova retroaktivna primjena. Federalna komisija je predložila da se za više informacija Ustavni sud obrati Kantonalnoj komisiji.
20. Kantonalna komisija je u odgovoru na apelaciju istakla da je naknadnim uvidom u ukupno stanje predmetnog spisa uočila bitne propuste, pa je ta komisija odlučila da poništi osporeno rješenje i obnovi ispitni postupak u ovoj pravnoj stvari. U prilogu odgovora Kantonalna komisija je dostavila Rješenje broj 13-34-2881-UP1/00-EK+F&J od 28. januara 2011. godine, te poziv apelantu za dopunu spisa predmeta kao sastavni dio rješenja.
IV.Relevantni propisi
21. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).
(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143.c (2) Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:
1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;
[...] V.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na suđenje u razumnom roku, odnosno na pristup sudu, pa slijedi da je apelacija u odnosu na ove navode dopustiva.
24. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispunjava uvjete dopustivosti prema odredbama člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
VI.Meritum
25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom.
Pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud zapaža da postupak pred Kantonalnom komisijom koji je započeo 6. decembra 2000. godine nije okončan ni nakon 10 godina i dva mjeseca.
29. Kako postupak pred Kantonalnom komisijom još nije okončan, apelantu je, zapravo, na taj način onemogućen pristup sudu budući da je donošenje odluke nadležne komisije preduvjet za pokretanje sudskog postupka za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno uspostavljanje radnopravnog statusa u slučaju da apelant nije zadovoljan odlukom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da pravo na pristup sudu osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud koji ima punu jurisdikciju za odlučivanje o predmetu spora, odnosno o meritumu predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Le Compte, Van Leuven i De Mayere protiv Belgije, presuda od 23. juna 1981. godine, aplikacija br. 6878/75 i 7238/75). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se kao sporno postavlja pitanje uspostavljanja radnopravnog statusa koje je posebno regulirano odredbama ZOR-a, a u vezi s čim su formirane posebne komisije za odlučivanje. Odredbama ZOR-a je jasno propisao da će sudovi, pred kojima su prije donošenja relevantnih izmjena navedenog zakona pokrenuti postupci koji se tiču tog pitanja, prekinuti te postupke i predmet uputiti nadležnoj kantonalnoj komisiji.
30. Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu nije potrebno upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred Kantonalnom komisijom, ali zapaža da ovakvo zakonsko rješenje nedvosmisleno ukazuje na to da sud svakako ima punu jurisdikciju da u parničnom postupku preispita odluke nadležnih komisija. Međutim, prema članu 143.c ZOR-a, takav postupak se pred sudom može voditi tek kad nadležna komisija donese konačnu odluku. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan ni nakon deset godina i dva mjeseca od momenta podnošenja žalbe. Kantonalna komisija u svom odgovoru na apelaciju nije dala bilo kakvo obrazloženje ili izjašnjenje o tome zašto postupak koji se tiče pitanja iz radnog odnosa nije okončan ni nakon više od 10 godina. Ustavni sud posebno naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji nije naročito složen, a koji za apelanta ima izniman značaj jer treba da se odluči o uspostavljanju njegovog radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana
143. ZOR-a, što je opet preduvjet za ostvarenje nekih drugih prava koja su egzistencijalne prirode, a na koja apelant i ukazuje ovom apelacijom. Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem u predmetnom slučaju ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka, naprotiv, aktivno je učestvovao u postupku podnoseći urgencije i predstavke Inspekciji, a sve radi konačnog rješavanja njegovog radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a. Budući da je predmet sve vrijeme bio kod Kantonalne komisije, te da apelantov predmet ni nakon podnošenja žalbe protiv prvostepenog rješenja nije proslijeđen Federalnoj komisiji, Ustavni sud smatra da isključivo Kantonalna komisija snosi odgovornost za ovako dugo trajanje postupka.
31. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nedopustivo je odugovlačenje Kantonalne komisije da u ovako dugom periodu ne donese tako važnu odluku koja se tiče ovako značajnog ličnog statusa pojedinca, što je svakako suprotno standardima prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je o ovom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2749/08 od 21. januara 2011. godine, stav 31, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je odugovlačenje Federalne, odnosno Kantonalne komisije, te redovnih sudova da u periodu dužem od sedam godina i osam mjeseci donesu tako važne odluke koje se tiču značajnog statusa pojedinca dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije o radnopravnom statusu u nerazumno dugom periodu, a s obzirom na to da je sudska zaštita moguća tek nakon donošenja takve odluke.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović