Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1312/08 (Una banka d.d. Bihać – PU)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Vlasničko-pravni odnosi
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1312/08
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1312/08, rješavajući apelaciju Una banke d.d. Bihać – PU, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Una banke d.d. Bihać – PU podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-06- 000 219 od 22. februara 2008. godine, Rješenja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine V. broj 355/2006 od 22. juna 2006. godine i Rješenja Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać broj 04/1-31-17-41 od 20. februara 2006. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Una banka d.d. Bihać – PU (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnijela je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-06-000 219 od 22. februara 2008. godine, Rješenja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) V. broj 355/2006 od 22. juna 2006. godine i Rješenja Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 04/1-31-17-41 od 20. februara 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Vlade FBiH i Općine Bihać kao učesnika u postupku zatraženo je 13. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2008. godine, Vlada FBiH 30. maja 2008. godine, a Općina Bihać 27. maja 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Vlade FBiH i Općine Bihać dostavljeni su apelantovom punomoćniku 5. juna 2008. godine.
5. Na osnovu člana 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda, zatražene su i pribavljene informacije od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda RS, Apelacionog suda Brčko Distrikta, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Bihaću. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Prvostepenim rješenjem Općinske službe broj 04/1-31-17-41 od 20. februara 2006. godine utvrđeno je postojanje prava na imovinu, koja u naravi predstavlja poslovne prostore u Bihaću i to: Salon namještaja lociran u ulici Bosanska bb, Robna kuća «Beograd» locirana u ulici Bosanska broj 21 i objekt magacina lociran u ulici Omera Novljanina bb, sve u korist preduzeća RK Beograd d.d. u stečaju iz Beograda (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva). Također je odlučeno da se predmetni poslovni prostori vraćaju u posjed i raspolaganje podnosiocu zahtjeva, te je naloženo privremenim korisnicima predmetnih prostora Salona namještaja u ulici Bosanska bb i to: d.o.o. «Robne kuće Bihać» iz Bihaća, «Borac» Travnik i «Una bus», poslovna jedinica broj 1, Salon tepiha, zatim Robne kuće «Beograd» u ulici Bosanska broj 21, d.o.o. DIBS 98 Bihać i «VF Comerc» Bihać, te objekta magacina u ulici Omera Novljanina bb, HIT Bihać, da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazne predmetne poslovne prostore i ključeve poslovnih prostora predaju Općinskoj službi pod prijetnjom prinudnog izvršenja, s tim da žalba ne odlaže izvršenje.
8. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je u toku postupka, na osnovu priloženih dokaza, utvrdio da je podnosilac zahtjeva podnio zahtjev za povrat predmetne imovine u skladu sa Aneksom «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije («Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori» broj 10/01; u daljnjem tekstu: Aneks «G» Sporazuma) i Odlukom o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 2/04; u daljnjem tekstu: Odluka o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma), uz koji je priložio zk. ul. broj 6085 k.o. Bihać, Rješenje Skupštine općine Bihać broj 06/3-475-414/78 od 23. marta 1979. godine o izuzimanju, Rješenje o dodjeli broj 09-475-321/78 od 12. aprila 1979. godine, odobrenje Općinskog sekretarijata za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Bihać za građenje, upotrebnu dozvolu broj 09/1-360-78/80 od 14. novembra 1980. godine, kupoprodajni ugovor Ov. broj 1528/73 od 27. januara 1973. godine, aneks ugovora i zk. ul. broj 3796 k.o. Bihać. Na osnovu priloženih dokaza, prvostepeni organ je utvrdio da na Salonu namještaja i objektu magacina postoji pravo imovine u korist podnosioca zahtjeva. Dalje, prvostepeni organ je naveo da je u toku rata, tačnije 5. juna 1993. godine, Odlukom Predsjedništva Skupštine općine Bihać broj 01-023-69/93 osnovano JP «Robne kuće Bihać», a kasnije d.o.o «Robne kuće Bihać», kao i da je Rješenjem Sektora za urbanizam, geodetske, katastarske i imovinsko-pravne poslove Općine Bihać broj 3/47-476-1/97 od 24. jula 1997. godine utvrđeno pravo raspolaganja u korist d.o.o. «Robne kuće Bihać» i to na nekretninama označenim kao k.č. broj 1/542 upisane u zk. ul. broj 355 k.o. Bihać, te je navedeno rješenje provedeno u zemljišnoknjižnom operatu pod brojem Dn 276/97 i predmetne nekretnine upisane u korist d.o.o. «Robne kuće Bihać». Međutim, prvostepeni organ je naveo da je podnosilac zahtjeva protiv navedenog rješenja podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, a Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 11/4-31-1310-UP-2 od 26. novembra 2001. godine usvojilo zahtjev i ukinulo navedeno rješenje.
9. Dalje, prvostepeni organ je istakao da je, u međuvremenu, Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio Rješenje broj IP.1170/00 od 7. marta 2001. godine, u izvršnom predmetu apelanta kao povjerioca protiv dužnika d.o.o. «Robne kuće Bihać», radi izvršenja na nekretnini, kojim je apelantu dosuđena k.č. broj 1/542 «Robna kuća» upisana u zk. ul. broj 355 k.o. Bihać kao društveno vlasništvo sa uknjiženim pravom raspolaganja u korist dužnika d.o.o. «Robne kuće Bihać». U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Zaključkom suda broj IP.1170/00 od 23. januara 2001. godine određena prodaja predmetne nekretnine i to neposrednom pogodbom na način propisan relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku. Također, sud je istakao da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: Ugovor) OV. broj 3467/01 od 27. februara 2001. godine, koji su mu dostavili apelant i d.o.o. «Robne kuće Bihać», sa prijedlogom da sud donese rješenje o dosuđivanju predmetne nekretnine apelantu, utvrdio da je apelant kao kupac kupio predmetnu nekretninu od d.o.o. «Robne kuće Bihać» kao prodavca za ugovorenu cijenu od 2.140.082,23 KM, te da su u Ugovoru utvrdili da označena kupoprodajna cijena odgovara apelantovom ukupnom potraživanju u navedenom predmetu prema d.o.o. «Robne kuće Bihać». Rješenjem Općinskog suda broj DN: 363/01 od 12. marta 2001. godine dopuštena je uknjižba prava raspolaganja u zk. ul. broj 355 k.o. Bihać na nekretnine u «A» listu d.o.o. «Robne kuće Bihać» u apelantovu korist. U vezi s tim, prvostepeni organ je naveo da je utvrđeno da pravo vlasništva na predmetnoj imovini ima podnosilac zahtjeva, kao i da su predmetnu imovinu privremeno koristili «VF Comerc» Bihać i d.o.o. DIBS 98 Bihać, koji su bili u zakupnom odnosu sa apelantom, te «Borac» Travnik, «Una bus» i HIT Bihać, koji su bili u zakupnom odnosu sa d.o.o. «Robne kuće Bihać».
10. Prvostepeni organ je istakao da je d.o.o. «Robne kuće Bihać» iz Bihaća osnovan u skladu sa Zakonom o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja). Naime, članovima 11. i 13. navedenog zakona regulirano je da se na općine prenosi pravo upravljanja nad cjelokupnom imovinom poslovnih jedinica bez svojstva pravnog lica na teritoriji Republike, pravnih lica iz republika Srbije i Crne Gore do okončanja postupka sukcesije bivše SFRJ i da se imovina poslovne jedinice koja se organizira kao preduzeće dodjeljuje na korištenje. Prvostepeni organ je naveo da se na osnovu toga d.o.o. «Robne kuće Bihać» imaju smatrati samo korisnikom predmetne imovine, pa, prema tome, apelant u postupku sudskog izvršenja nije mogao ući u posjed poslovnog prostora podnosioca zahtjeva, iako je slijedom događaja apelant ušao u posjed poslovnog prostora podnosioca zahtjeva u ulici Bosanska broj 21. Također, prvostepeni organ je naveo da je odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma određeno da će pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi sljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. godine priznati, zaštititi i vratiti ta država u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava, te će svaki tobožnji prijenos prava na pokretnoj ili nepokretnoj imovini, učinjen nakon tog datuma, zaključen pod prinudom ili u suprotnosti sa navedenim, biti bespredmetan ili nevažeći.
11. Rješenjem Vlade FBiH V. broj 355/2006 od 22. juna 2006. godine žalbe apelanta, DIBS 98 d.o.o. Bihać i d.o.o. «Robne kuće Bihać» iz Bihaća, izjavljene protiv prvostepenog rješenja, odbijene su i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu člana 6. stav 1. Odluke o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma, Vlada FBiH drugostepeni organ koji odlučuje o žalbi protiv rješenja iz čl. 4. i 5. Odluke o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma, u vezi sa članom 2. Aneksa «G» Sporazuma. U skladu s tim, drugostepeni organ je naveo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalnopravne propise, odnosno Sporazum, Aneks «G» Sporazuma i Odluku o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 219 od 22. februara 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prihvata ranije utvrđen stav organa uprave, odnosno da je evidentno da, u skladu sa Odlukom o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma, građani i druga pravna lica bivše SFRJ imaju pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, pa su u tom smislu apelantovi navodi neosnovani jer je iz priloženih dokaza u spisu vidljivo da je u tom pogledu podnosilac zahtjeva imao aktivnu legitimaciju za podnošenje takvog zahtjeva, te dokazao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama. Također, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi navodi da mu nije omogućeno učešće u postupku jer je iz stanja spisa utvrđeno da su apelantovi punomoćnici pozivani na glavnu raspravu pred prvostepenim organom, te da su u tom smislu poštovane odredbe člana 87. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99). Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je na osnovu navedenog očigledno da apelant ne shvata pojam prava vlasništva, odnosno prava raspolaganja, kao ni pravno djelovanje međunarodnih ugovora koji imaju jaču pravnu snagu od domaćeg zakonodavstva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da su proizvoljno primijenjeni član 12. Zakona o obligacionim odnosima FBiH i RS, kao i članovi od 23. do 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH. Apelant smatra da je podnosilac zahtjeva u postupku povodom zahtjeva za utvrđivanje prava na imovinu na osnovu Aneksa «G» Sporazuma zlonamjerno prikrio činjenicu da je 1992. godine imovinu nad objektom robne kuće locirane u Bihaću, u ulici Bosanska broj 21, koja je predmet apelacije, unio kao svoj ulog u stvarima u d.o.o. «Beograd-kom» Banja Luka, čime je prestao biti vlasnikom navedenog objekta. Također, apelant navodi da je uslijed ovog prijenosa podnosilac zahtjeva izgubio stvarnu legitimaciju za podnošenje navedenog zahtjeva, te da je zbog ovakvog prevarnog ponašanja podnosioca zahtjeva bio prinuđen da se upušta u brojne postupke koji su opterećivali njegov rad i poslovanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Pozivajući se na razloge koji su navedeni u obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je postupio u skladu sa važećim propisima i da primjenjujući te propise nije povrijedio apelantova prava.
15. U odgovoru na apelaciju Vlada FBiH je navela da je postupila u skladu sa važećim propisima i donijela predmetno rješenje u skladu sa zakonom, te predložila Ustavnom sudu da apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.
16. Općina Bihać je u odgovoru na apelaciju samo opisala hronološki tok predmetnog postupka. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država («Službeni list RBiH» broj 4/95) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Danom stupanja na snagu ovog zakona, prenose se na općine prava upravljanja nad cjelokupnom imovinom poslovnih jedinica bez svojstva pravne osobe na teritoriji Republike pravnih lica iz republika Srbije i Crne Gore do okončanja postupka sukcesije bivše SFRJ.
Član 13.
Imovina poslovne jedinice, iz člana 11. ovog zakona, koja se organizira kao preduzeće na osnovu ovog zakona, dodjeljuje se na korišćenje nastalim pravnim licima ugovorom koji zaključuje nastalo preduzeće s nadležnim organom općine koji upravlja imovinom.
18. U Aneksu «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije («Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori» broj 10/01) relevantne odredbe glase:
Privatno vlasništvo i stečena prava
Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa. Član 2. (1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatiti osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava. (b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći. Član 7.
Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.
19. U Odluci o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 2/04) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH – Kantonu – odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, gradonačelniku (u daljem tekstu: nadležni organi).
Član 3.
Uz pismeni zahtjev iz člana 2. Odluke potrebno je priložiti odgovarajuću dokumentaciju iz koje se nesporno može utvrditi postojanje prava svojine, odnosno stečenih prava na imovinu u skladu sa odredbama čl. 1. i 2. Aneksa «G» Sporazuma. Odgovarajućom dokumentacijom priloženom uz zahtjev smatraju se izvodi iz zemljišnih knjiga, katastra nekretnina, pravosnažna sudska presuda, ugovori ili drugi pravno valjani dokumenti.
Član 6.
Protiv rješenja iz čl. 4. i 5. ove odluke može se izjaviti žalba: za područje Federacije Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, za područje Republike Srpske, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od prijema rješenja.
Protiv Odluke po žalbi iz člana 6. može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 219 od 22. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik primio je 5. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud najprije mora utvrditi ima li apelant «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Ustavni sud ukazuje na to da riječ «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, «imovina» koja se štiti može biti samo «postojeća imovina» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da je apelant u izvršnom postupku putem neposredne pogodbe kupio predmetnu nekretninu od tadašnjeg nosioca prava raspolaganja d.o.o. «Robne kuće Bihać» kao prodavca i uknjižio pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini označenoj kao k.č. broj 1/542 «Robna kuća», koja je upisana u zk. ul. broj 355 k.o. Bihać, što predstavlja «imovinu» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
29. Osporene odluke nesumnjivo predstavljaju «miješanje» u apelantovo imovinsko pravo budući da utvrđuju postojanje prava na imovinu na predmetnoj nekretnini u korist podnosioca zahtjeva i odlučuju da se predmetni poslovni prostori vraćaju u posjed i raspolaganje podnosiocu zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom i općim principima međunarodnog prava, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00).
30. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa zakonom, odnosno općim principima međunarodnog prava. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su organi uprave u predmetnom postupku utvrdili da je apelant uknjižio svoje pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini na osnovu kupoprodaje neposrednom pogodbom u izvršnom postupku od d.o.o. «Robne kuće Bihać». Dalje je utvrđeno da ovo pravno lice nije imalo ni pravo vlasništva ni pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama, nego samo pravo korištenja, prema odredbama Zakona o zabrani raspolaganja, pa samim tim nije moglo prenijeti ni pravo raspolaganja na apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je postupak vraćanja u posjed i raspolaganje navedene imovine podnosiocu zahtjeva proveden u skladu sa odredbama Aneksa «G» Sporazuma i Odluke o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma, pri čemu je podnosilac zahtjeva dostavio svu potrebnu dokumentaciju, propisanu navedenim aktima, iz koje se nesporno može utvrditi njegovo pravo vlasništva. Budući da su navedeni organi osporene odluke donijeli na osnovu odredbi Zakona o zabrani raspolaganja koji je objavljen u «Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine», kao i Sporazuma koji je ratificiran kao međunarodni ugovor i koji je objavljen u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», Ustavni sud smatra da postoji nesporna obaveza institucija Bosne i Hercegovine da primjenjuju odredbe važećih propisa, odnosno da prema pravilu pacta sunt servandapoštuju odredbe Sporazuma i da ga dobronamjerno izvršavaju. Naime, u skladu sa pravilom pacta sunt servanda koje predstavlja sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta, prema značenju člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Bosni i Hercegovini su nametnute obaveze na osnovu multilateralnog sporazuma koji je sklopila. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih informacija proizlazi da redovni sudovi u relevantno sličnim slučajevima primjenjuju odgovarajuće odredbe Sporazuma, dok je iz odgovora Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine vidljivo da i druge zemlje potpisnice poštuju navedeni Sporazum. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog prava.
31. U vezi sa pitanjem da li miješanje u apelantovo pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u potrebi da se riješe pitanja nasljedstva bivše SFRJ koja su proistekla iz njenog raspada, u interesu svih država nasljednica i njihovih građana i u interesu stabilnosti u regiji i njihovih uzajamnih dobrih odnosa. U konkretnom slučaju, utvrđeno je postojanje prava na imovinu u korist podnosioca zahtjeva, između ostalog i na predmetnom poslovnom prostoru, te je određen povrat navedene imovine u posjed i raspolaganje podnosiocu zahtjeva. Ustavni sud smatra da odredbe Sporazuma, Aneksa «G» Sporazuma i Odluke o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma imaju za cilj rješavanje neriješenih pitanja sukcesije u skladu sa međunarodnim pravom, što svakako predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.
32. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi «poseban i pretjeran teret». Ustavni sud smatra da odredbe Zakona o zabrani raspolaganja, kojima je propisana zabrana raspolaganja na nekretninama koje su predmet apelacije, a također i činjenica da je apelant suprotno odredbama ovog zakona predmetnu imovinu stekao od nevlasnika, odnosno pravnog lica koje nije imalo pravo raspolaganja već samo pravo korištenja i to privremeno, jasno određuju apelantov pravni položaj u odnosu na predmetne nekretnine. Budući da je Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-1310-
UP-2 od 26. novembra 2001. godine ukinuto Rješenje Općine Bihać broj 3/47-476-1/97 od 24. jula 1997. godine, na osnovu kojeg je apelantov pravni prednik uknjižio pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama, proizlazi da je apelant izgubio osnov za uknjižbu prava raspolaganja na predmetnim nekretninama jer ih je stekao od nevlasnika, odnosno od pravnog lica koje nema pravo raspolaganja predmetnim nekretninama, čime je izgubio «postojeću imovinu», odnosno «legitimno očekivanje» da zadrži uknjiženo pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama. Polazeći od takvog apelantovog pravnog položaja, Ustavni sud smatra da odredbe Aneksa «G» Sporazuma i Odluke o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma ne stavljaju na apelanta «poseban i pretjeran teret» budući da je primjenom navedenih odredbi omogućen povrat predmetne imovine vlasniku, zatim da je primjena ovih odredbi proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići navedenim dokumentima, te da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i općeg javnog interesa.
33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju nije prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu propisano zakonom i to Zakonom o zabrani raspolaganja, Aneksom «G» Sporazuma i Odlukom o sprovođenju Aneksa «G» Sporazuma, te kada ono ima legitiman cilj od općeg interesa i kada postoji pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i općeg interesa.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović