Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2367/08 (Z. L.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Ne bis in idem
  • Krivični postupak
  • Reformatio in peius
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2367/08

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2367/08, rješavajući apelaciju Z. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine.

Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2367/08 od 10. juna 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 1. augusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine. Apelant je 18. septembra 2008. godine i 11. maja 2009. godine podnio zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora od četiri mjeseca koja je apelantu izrečena pravosnažnom presudom, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 20. augusta 2008. godine, dok je Općinski sud odgovorio 21. augusta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. septembra 2008. godine.

5. Ustavni sud je 14. oktobra 2008. godine prvobitno odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 18. septembra 2008. godine.

6. Ustavni sud je 10. juna 2009. godine, s obzirom da je apelant dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje se vidi da je obolio od teške akutne bolesti, odlukom o privremenoj mjeri usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je odložio izvršenje kazne zatvora koja je apelantu izrečena Presudom Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama navedenim u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je za ovo djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci; kao i da je radnjama opisanim u tački dva izreke presude počinio produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju iz člana 382. stav 1, u vezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH, te je u odnosu na ovo krivično djelo osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Primjenom člana 54. stav 3. KZ FBiH apelantu je izrečena jedinstvena sankcija, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i na novčanu kaznu od 10.000,00 KM. Apelant je takođe obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant 23. augusta 2004. godine u svojoj ordinaciji, kao liječnik specijalista ginekolog-citolog, uposlenik Kliničkog centra Univerziteta (KCU) u Sarajevu i član Onkološke komisije, nakon pregleda pacijentici R. DŽ. predložio operaciju kod dr. I. B. i istovremeno joj tražio novac u iznosu od 500,00 do 700,00 KM da njemu da, a da će on dati dr. I. B. kako bi što bolje operirao pacijenticu R.DŽ. Prilikom ponovnog pregleda 26. augusta 2004. godine, s obzirom da R. DŽ. nije imala traženi novac, obećala je apelantu dati 200,00 KM. Također je utvrđeno da je dr. I. B. operirao R. DŽ. 14. septembra 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da je navedenim radnjama apelant počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, kao i krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju iz člana 382. stav 1. u vezi s čl. 28. i 54. KZ FBiH.

10. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant neutvrđenog dana krajem novembra 2003. godine u svojoj kući na Stupu tražio od E. D. iznos od 2.000,00 KM kao protuuslugu, uz obećanje da će kao liječnik preduzeti određene radnje, «da će sve srediti, jer je sa svim ljekarima dobar», oko pomoći za operaciju supruge E. D. Dalje je utvrđeno da E. D. apelantu nije dao traženi novac, jer ga nije imao, a suprugu E. D. je početkom decembra 2003. godine operirao dr. A. K. Općinski sud je utvrdio da je navedenim radnjama apelant počinio krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju iz člana 382. stav 1. u vezi s članom 28. KZ FBiH. Imajući u vidu i radnje izvršenja navedene pod tačkom 1. izreke presude, Općinski sud je utvrdio da je apelant navedeno krivično djelo počinio kao produženo krivično djelo, u smislu člana 55. KZ FBiH.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u toku dokaznog postupka izveo veći broj dokaza, tako što su na glavnom pretresu saslušani svjedoci optužbe R. DŽ, dr. I. D., E. D., dr. A. K., E. F., zatim su pročitane izjave svjedoka R. DŽ. i E. F. koje su date tokom istrage, i to zapisnik o saslušanju svjedokinje R. DŽ, dat u Tužilaštvu 25. januara 2005. godine, te zapisnik o saslušanju svjedoka E. F., dat u Tužilaštvu 24. januara 2004. godine. Također je pročitana ovjerena fotokopija pisma E. D. koje je upućeno direktoru KCU Sarajevo i Etičkom komitetu, zatim ovjerena fotokopija R. DŽ. prijave protiv apelanta koja je upućena direktoru KCU Sarajevo 27. augusta 2004. godine i drugi objektivni dokazi. Također je navedeno da apelantova odbrana nije imala drugih dokaznih prijedloga osim čitanja citološkog nalaza za pacijenticu R. DŽ. Općinski sud je naveo da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, dovodeći dokaze u vezu s apelantovom odbranom i temeljeći presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na javnom i usmenom glavnom pretresu.

12. Apelantov branitelj je protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu.

13. Kantonalni sud je Presudom broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine djelomično uvažio žalbu apelantovog branitelja i preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršenja opisane u tačkama 1. i 2. izreke prvostepene presude za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalifikuju kao produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH u vezi s članom 55. tog zakona, pa je apelant za ovo krivično djelo, uz primjenu člana 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je presudu donio na sjednici vijeća u smislu člana 319. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) na koju nisu pristupili uredno obaviješteni kantonalni tužilac i apelant, dok je pristupio apelantov branitelj. Dalje je istaknuto da je na navedenoj sjednici apelantov branitelj ostao kod navoda i prijedloga iznesenih u pismenoj žalbi, a da je pročitan podnesak kantonalnog tužioca od 5. decembra 2005. godine kojim je predložio da se apelantova žalba odbije i pobijana presuda potvrdi. Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači, te apelant oslobodi od optužbe ili da se pobijana presuda ukine i u smislu člana 315. stav 1. ZKP FBiH odredi održavanje glavnog pretresa.

15. Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu povodom apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, te dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama pri tome realno i objektivno interpretirajući iskaze svih saslušanih svjedoka, te u vezi s tim i sadržaj objektivnih dokaza. Kantonalni sud je istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da R. DŽ. apelantu ili bilo kome drugom nije dala traženi novac, a da je operativni zahvat izvršio prof. dr. sci. I. B. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud u konkretnom slučaju, apelant u okviru svojih ovlaštenja specijaliste ginekologa-citologa obavlja radnje koje i treba da obavi, čita nalaze, izdaje potrebne uputnice, odvodi R. DŽ. doktoru kirurgu radi zakazivanja operativnog zahvata, i za to zahtijeva novčani dar, pri čemu je svjestan da su to službene radnje koje bi i inače kao specijalista ginekolog-citolog morao obaviti i da R. DŽ., kao zdravstveno osigurano lice, ne treba ništa platiti. Kantonalni sud je naveo da su se na ovakav način u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH (ali ne i elementi nekog drugog krivičnog djela, na primjer krivičnog djela protuzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 2. KZ FBiH). Dakle, kako je dalje naveo Kantonalni sud, kod predmetnog krivičnog djela mito se zahtijeva da bi službeno lice djelovalo u okviru svoje službene dužnosti zakonito u svrhu ostvarenja sopstvenih interesa. U konkretnom slučaju iz obrazloženja prvostepene presude, utemeljene na provedenim dokazima, kako je istakao Kantonalni sud, jasno proizlazi da je apelant zahtijevao novčani dar od R. DŽ. za radnju koju bi on u okviru svojih službenih ovlaštenja specijaliste ginekologa-citologa inače i morao obaviti.

16. Dalje je Kantonalni sud naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant zahtijevao od E. D. novčani dar od 2.000,00 KM, obećavajući da će pomoći oko operacije njegove supruge Z. D, koja je inače pacijentica dr. A. K. u čijem timu apelant ne radi, te prema navodima tog svjedoka i prof. dr. sci. I. B. nema ovlaštenja niti uticaja na to kako i kada će se pacijenti operirati. Očito je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da apelant u tom slučaju nije poduzimao niti mogao poduzeti bilo koju službenu radnju iz okvira njegovih ovlaštenja za koju zahtijeva dar (novac), a koji E. D. apelantu nije dao, dok je suprugu bez posredovanja apelanta operirao dr. A. K. Na osnovu ovako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pobliže opisanog u tački 2. prvostepene presude, kako je zaključio Kantonalni sud, stiču se obilježja bića krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, kako je Tužilaštvo svojim optužnim aktom kvalifikovalo opisane radnje koje, zajedno s krivičnopravnom radnjom iz tačke 1. prvostepene presude u smislu člana 55. navedenog zakona i po ocjeni Kantonalnog suda, čine isto produženo krivično djelo.

17. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a pogrešnom primjenom krivičnog zakona, krivičnopravne radnje iz tačke 2. izreke prvostepene presude, dovodeći ih u vezu s krivičnopravnom radnjom iz tačke 1. presude, pogrešno pravno okvalifikovao kao u pokušaju učinjeno produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz člana 382. ZKP FBiH, u vezi s čl. 28. i 55. tog zakona i apelanta za to djelo osudio na novčanu kaznu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan apelantov žalbeni prigovor istican u tom smislu, ali da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud na taj način učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH i stava 2. člana 312. tog zakona, jer je, po apelantovom mišljenju, nepravilnom primjenom ZKP FBiH prekoračio optužbu na apelantovu štetu. Po mišljenju Kantonalnog suda nižestepeni sud je, temeljem svih provedenih dokaza, pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, a pravilnom primjenom krivičnog zakona su se u apelantovim krivičnopravnim radnjama opisanim u tački 2. izreke pobijane presude stekla obilježja krivičnog djela iz člana 380. stav 2. KZ FBiH (djelo izvršeno činom zahtijevanja novčanog dara od E. D.) a ne krivičnog djela iz člana 382. KZ FBiH. Stoga je, na osnovu ovlaštenja iz odredbe člana 329. stav 1. ZKP FBiH Kantonalni sud djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni. Ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni prema odredbi člana 323. ZKP FBiH, Kantonalni sud je našao da je izrečena kazna strogo odmjerena, odnosno da utvrđene olakšavajuće okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Uzimajući u obzir olakšavajuće okolnost na strani apelanta, kao i izmjenu pravne ocjene djela, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz člana 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, Kantonalni sud je apelanta blaže kaznio.

18. Rješenjem Općinskog suda broj 65-0-K-051541-08-Iks od 19. februara 2009. godine apelantu je odloženo izvršenje kazne zatvora u periodu od tri mjeseca, počevši od 5. februara 2009. godine do 5. maja 2009. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je stalni sudski vještak, nakon što je ocijenio medicinske nalaze koje je priložio apelant, istakao da je apelant imao emboliju pluća koja se uvijek smatra rizičnim akutnim stanjem bolesti mogućeg incidenta u svakom trenutku s nesagledivim i naglim smrtnim ishodom. Sudski vještak je zaključio da se kod apelanta radi o stalnom akutnom stanju bolesti i predložio je sudu da odgodi izvršenje kazne zatvora u periodu od tri mjeseca kako bi apelant uradio potrebne medicinske pretrage.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da je u predmetnom krivičnopravnom postupku došlo do povrede više prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je optužnicom Tužilaštva broj KT-P-234/04 od 11. februara 2005. godine bio optužen za krivično djelo – produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. u vezi s članom 55. KZ FBiH. Budući da je prvostepenom presudom proglašen krivim, pored navedenog i za krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. u pokušaju, u vezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH, apelant ističe da je time prvostepeni sud apelanta proglasio krivim i za krivično djelo za koje nije uopće optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga se u konkretnom slučaju radilo o apsolutno bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, gdje se apelantova žalba morala uvažiti, prvostepena presuda ukinuti i zakazati novi glavni pretres pred vijećem Kantonalnog suda. Apelant smatra da se faktički radi i o povredi instituta reformatio in peius, ali je Kantonalni sud, po apelantovom mišljenju, te okolnosti potpuno zanemario. Osim toga, apelant ističe da kao optuženi i žalitelj nije nikada primio poziv za sjednicu pred vijećem Kantonalnog suda povodom njegove žalbe protiv prvostepene presude. Apelant naglašava da nije uredno obaviješten o terminu održavanja sjednice pred Kantonalnim sudom, te da mu je zapravo suđeno u odsustvu što je prema odredbama ZKP FBiH nelogično. Time mu je, kako je dalje istakao, uskraćeno osnovno pravo na odbranu. Apelant navodi da se iz predmetnog spisa može provjerom utvrditi da poziv za sjednicu od 8. aprila 2008. godine, kao i za sjednicu ranijeg datuma koja je odložena, nikada nije primio. Samim tim, kako dalje ističe, nisu bili ispunjeni ni zakonski uvjeti za vođenje sjednice, a što je nažalost učinjeno.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je na sjednici vijeća održanoj 8. aprila 2008. godine u prisutnosti branitelja apelanta, a u odsutnosti apelanta i tužioca, donio presudu kojom je djelimično uvažio žalbu apelantovog branitelja, preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršenja opisane u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalifikuju kao produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH u vezi s članom 55. tog zakona. U odnosu na navode iz apelacije, koji se odnose na to da apelant nije znao za sjednicu vijeća koja je održana pred Kantonalnim sudom 8. aprila 2008. godine i da zbog toga na nju nije pristupio, te da mu je na taj način uskraćeno pravo na odbranu, odnosno da su povrijeđena njegova osnovna ljudska prava, Kantonalni sud je istakao sljedeće: Iz zapisnika sa sjednice vijeća od 8. aprila 2008. godine proizlazi da na nju nije pristupio kantonalni tužilac iako je o njoj uredno obaviješten, te da nije pristupio ni apelant, a da o njoj nije uredno obaviješten, a da je pristupio apelantov branitelj. Tom prilikom apelantov branitelj je izjavio da je on apelanta telefonski obavijestio o terminu održavanja sjednice i da je apelant izjavio da je saglasan da se sjednica održi u njegovoj odsutnosti, pa je apelantov branitelj predložio da se sjednica održi u odsutnosti apelanta kao njegovog branjenika. Kantonalni sud je istakao da je tačno, a što proizlazi iz spisa, odnosno vraćene dostavnice, da je navedeno da je apelant odselio s navedene adrese, ali je apelantov branitelj izjavio da njemu nije poznato da je njegov branjenik odselio s navedene adrese. Iz navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je apelant znao za sjednicu vijeća Kantonalnog suda koja je održana 8. aprila 2008. godine, da je obavijestio svoga branitelja da neće pristupiti na sjednicu i predložio da se ona održi u njegovoj odsutnosti. Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, navodi iz apelacije koji se odnose na povredu prava na odbranu ukazuju neosnovanim, pa se stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u apelaciji, u odnosu na prvostepenu presudu, apostrofirao samo jedno navodno kršenje zakona i Evropske konvencije – pravo Suda da samostalno pravno kvalificira djelo koje je predmet optuženja, odnosno presuđenja. Općinski sud je naveo da je, koristeći svoja zakonska ovlaštenja iz člana 295. stav 2. ZKP FBiH, pravno kvalificirao apelantove krivičnopravne radnje odnosno njegova djela opisana u tač. 1. i 2. optužnice, ne povređujući činjenični opis optuženja u objektivnom i subjektivnom dijelu, tako da je djelo opisano u tački 1. kvalificirao kao krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, dok je krivičnopravne radnje, odnosno djela iz tač. 1. i 2. optužnice, kvalificirao i kao produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju,iz člana 382. stav 1. u vezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH. Općinski sud smatra da prvostepena presuda sadrži zakonom predviđene elemente i pravilno i zakonito obrazloženje dokaza, kao i ocjenu odlučnih činjenica na kojima temelji presudu. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da, u odnosu na apelantove navode da ga je Općinski sud proglasio krivim i za krivično djelo za koje nije uopće bio optužen, smatraju da je postupanje Općinskog suda zakonito i da se ne radi o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje. Ovakvu tvrdnju zasnivaju na ovlaštenju suda propisanom odredbama ZKP FBiH, kojima je regulisano pravo suda da činjenični opis krivičnog djela, naveden u optužnici, različito pravno kvalifikuju u odnosu na pravnu kvalifikaciju navedenu u optužnici, jer pravna kvalifikacija krivičnog djela navedena u optužnici ne obavezuje sud. Navedeno je da se takvo ovlaštenje suda u odnosu na pravnu kvalifikaciju u optužnici, s obzirom na relevantne odredbe ZKP FBiH, ne može smatrati bitnom povredom odredaba krivičnog postupka u smislu prekoračenja optužbe, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud povrijedio institut reformatio in peius, odnosno da je trebao ukinuti prvostepenu presudu i zakazati glavni pretres, Tužilaštvo je navelo da je drugostepeni sud djelimično uvažio žalbu apelantovog branitelja i preinačio prvostepenu presudu u apelantovu korist, odnosno izrekao mu je nižu kaznu u odnosu na izrečenu kaznu u prvostepenoj presudi, zbog čega po mišljenju Tužilaštva drugostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 322. ZKP FBiH. U pogledu apelantovih navoda da nije bio obaviješten o terminima održavanja sjednice drugostepenog suda, niti su mu uručeni pozivi za sjednicu, Tužilaštvo je navelo da u tom dijelu apelaciju smatraju neosnovanom, odnosno smatraju da je drugostepeni sud postupao u skladu s članom 319. u vezi s čl. 182. do 191. ZKP FBiH. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) u relevantnom dijelu glasi: Primanje dara i drugih oblika koristi Član 380. stav 2.

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje ovlasti učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

24. Zakon o krivičnom postupku FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 64/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 295.

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela.

Član 319.

Sjednica vijeća (1) O sjednici vijeća obavijestit će se tužitelj, optuženi i njegov branitelj.

(4) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća.

Član 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 2, 3. i

4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojeg sam izabere […]

31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da ga je Općinski sud proglasio krivim i za krivično djelo za koje uopće nije bio optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga je, po apelantovom mišljenju, Općinski sud prekoračio optužbu, odnosno počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, zbog čega je, kako je dalje smatrao apelant, Kantonalni sud trebao ukinuti prvostepenu presudu i zakazati novi glavni pretres pred vijećem tog suda.

33. U odnosu na istaknute apelantove navode Ustavni sud zapaža da je prema pravilima krivičnog postupka sud uvijek vezan za činjenični opis radnji izvršenja krivičnog djela naveden u optužnici, ali ne i za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koja je navedena u optužnici. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, utvrdio da Općinski sud nije prekoračio optužbu time što je, polazeći od činjeničnog opisa djela kako je naveden u optužnici, navedene radnje izvršenja okvalifikovao i kao produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da zbog takvog postupanja Općinskog suda nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH, zbog koje bi Kantonalni sud bio obavezan ukinuti prvostepenu presudu. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odbio apelanove žalbene navode u vezi s prekoračenjem optužnice, ali je smatrao da je Općinski sud pogrešno kvalifikovao radnje izvršenja krivičnog djela, zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni krivičnog djela. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je u vezi s navedenim apelantovim prigovorima Kantonalni sud u svojoj odluci naveo detaljnije i jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog prekoračenja optužnice i s tim u vezi propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu s zakonom.

34. U pogledu apelantovih navoda da su sudovi prekršili princip zabrane reformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog principa, generalno gledajući, da tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist, te da drugostepeni sud ne smije izmijeniti presudu na apelantovu štetu, što prvenstveno znači da ne može izreći težu kaznu od kazne koja je izrečena prvostepenom presudom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv presude Općinskog suda, a da je presudom Kantonalnog suda apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i odluke o kazni. Apelant je, dakle, osporenom presudom Kantonalnog suda proglašen krivim za blaže krivično djelo i osuđen na blažu kaznu, pa Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa «zabrane preinačenja na gore», a samim tim i da je u ovom segmentu povrijeđen princip pravičnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U odnosu na apelantove navode da nije primio poziv za sjednicu Kantonalnog suda, te da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu člana 319. stav 1. ZKP FBiH, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno osnovna ljudska prava, Ustavni sud naglašava da optuženi mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada prisustvo optuženog nije značajno.

36. Ustavni sud primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, a Zakon o krivičnom postupku tretira sjednicu vijeća suda. S obzirom na činjenicu da se Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud dalje primjećuje da je Kantonalni sud imao obavezu prema članu 319. stav 1. ZKP FBiH da o sjednici vijeća obavijesti tužitelja, apelanta i njegovog branitelja, te da nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice. Ustavni sud dalje zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da se apelantov poziv vratio s naznakom poštanskog dostavljača da je apelant odselio s navedene adrese, a da je apelantov branitelj koji je prisustvovao sjednici izjavio da je telefonski obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant saglasio da se sjednica održi bez njegovog prisustva. Također, apelantovom branitelju nije bilo poznato da je apelant odselio s ranije adrese. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio uredno obaviješten o sjednici vijeća, nakon čega je održao sjednicu vijeća i donio osporenu odluku. Ustavni sud će ispitati da li je odluka Kantonalnog suda u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

38. U vezi sa općim zahtjevom člana 6. Evropske konvencije za primjenu principa pravičnosti, Ustavni sud podsjeća da je najvažniji od svih neformuliranih principa iz člana 6. Evropske konvencije - ravnopravnost stranaka, tj. postavka da svaka strana u postupku mora imati iste mogućnosti da izloži svoje argumente i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu prednost u odnosu na svog protivnika. Princip ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvatanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti da odgovori drugoj.

39. Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi odlučivao o sličnim pitanjima, te da je zauzeo stav da «ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31).

40. Član 6. stav 1. i stav 3.c. Evropske konvencije uvijek su povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25).

41. Tako, u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi se: [A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom... [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. presude Evropskog suda za ljudska prava Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: U vezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno.

42. Ustavni sud ističe da je u konkretnom predmetu Zakon o krivičnom postupku propisao obavezu drugostepenog suda da stranke i branitelja obavijesti o sjednici vijeća, te da je Kantonalni sud utvrdio iz izjave apelantovog branitelja da je apelant obaviješten o održavanju sjednice. Ustavni sud, dalje, zapaža da se navodi žalbe odnose na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te da žalba ne nudi nikakve nove činjenice, niti dokaze koji nisu bili već prezentirani prvostepenom sudu.

43. Imajući u vidu iznesene navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenicu da u žalbenom postupku u konkretnom slučaju nisu učestvovali ni apelant niti javni tužilac, Ustavni sud smatra da apelantov izostanak sa sjednice Kantonalnog suda ne narušava princip ravnopravnosti stranaka, niti kontradiktornosti postupka. Budući da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac, ciljevi ovog člana Evropske konvencije u konkretnom slučaju nisu manje ostvareni. Tako je osobito ako se ima u vidu da je na sjednici vijeća bio prisutan apelantov branitelj koji je iznio navode žalbe i koji je imao mogućnost da se izjasni o pismenom prijedlogu Tužilaštva koji je pročitan na sjednici. Prema tome, apelantovo neprisustvovanje sjednici drugostepenog suda, u navedenim okolnostima ovog slučaja (kad je sud apelantu uputio poziv koji se vratio s naznakom da je apelant odselio s adrese a nije, u smislu relevantnih odredbi ZKP-a, o tome obavijestio sud, kad je apelantov branitelj obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant po navodima branitelja saglasio s održavanjem sjednica bez njegovog prisustva, kad sjednici nije prisustvovalo ni Tužilaštvo), ne predstavlja povredu principa ravnopravnosti stranaka, niti apelantovog prava na odbranu garantiranog članom 6. Evropske konvencije.

44. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, u cijelosti neosnovani.

Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju

45. Čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glase:

Član 2.

(1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom.

(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

Član 3.

Kada je neka osoba prema pravosnažnoj odluci osuđena za krivično djelo i kada se kasnije ta kazna poništava ili osoba bude pomilovana na osnovu novih ili na nov način otkrivenih činjenica, koje nesporno dokazuju da je došlo do povreda prava, osoba koja je izdržala kaznu kao posljedicu takve presude treba da dobije obeštećenje u skladu sa zakonom ili praksom države o kojoj je riječ, ako se ne dokaže da je sama ta osoba potpuno ili djelimično odgovorna zato što se te nepoznate činjenice nisu blagovremeno otkrile. Član 4.

(1) Niko ne može biti ponovo suđen ili kažnjen u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo za koje je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu s zakonom i krivičnim postupkom te države.

(2) Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom države o kojoj je riječ, ukoliko postoje dokazi o novim ili na nov način otkrivenim činjenicama ili ukoliko je utvrđeno da je bilo bitnih nedostataka u prethodnom postupku, koji su mogli uticati na ishod istog.

(3) Nije dozvoljeno bilo kakvo odstupanje od odredaba ovog člana na osnovu člana 15. Konvencije.

46. Ustavni sud ističe da čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju sadrže važne materijalnopravne i procesnopravne garancije za lica protiv kojih se vodi krivični postupak. Odredba člana 2. predviđa pravo na pravno sredstvo osuđenog višem sudu, član 3. normira obavezu države da osuđenom licu naknadi štetu, uz ispunjenje određenih uvjeta, a odredba člana 4. sadrži princip ne bis in idem.

47. Ustavni sud naglašava da član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju normira pravo optuženog da odluku nižestepenog suda ispita viši sud. Na ovaj način se dopunjuju procesnopravne garancije optuženog iz člana 6. Evropske konvencije koji ne sadrži pravo na dvostepeni sudski postupak. Ustavni sud dalje ističe da do primjene člana 2. Protokola broj 7 može da dođe samo kada se radi o osuđujućoj presudi nacionalnog suda za krivično djelo. Zatim, član 2. Protokola broj 7 upućuje na primjenu nacionalnog prava kada je riječ o materijalnopravnim uvjetima i o postupku za preispitivanje prvostepene osuđujuće presude. Nadalje, iz norme člana 2. proizlazi da je dovoljno da viši sud preispituje prvostepenu odluku bilo u pogledu pravilnosti utvrđenih činjenica, bilo u pogledu pravilne primjene prava.

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u smislu garancija iz člana 2. Protokola broj 7 imao „pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud“. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, ispitao prvostepenu presudu kojom je apelant osuđen za krivično djelo, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, kako je to žalbom bilo zatraženo. Stoga, U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo, zagarantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

49. U odnosu na apelantove navode o povredi čl. 3. i 4. Protokola broj 7, Ustavni sud zapaža da konkretni predmet ne pokreće pitanja iz navedenih članova, budući da se u konkretnom predmetu ne radi o naknadi štete osuđenom licu pod određenim uvjetima, niti konkretni predmet pokreće pitanje krivičnopravnog principa ne bis in idem. Stoga su apelantovi navodi o povredi prava iz čl. 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kada je drugostepeni sud utvrdio da prvostepeni sud nije prekoračio optužnicu, ali je pogrešno pravno kvalifikovao radnje izvršenja krivičnog djela navedene u optužnici. Također, neprisustvovanjem apelanta sjednici vijeća drugostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3.c. Evropske konvencije kada na toj sjednici nisu bili prisutni tužitelj i apelant, a prisustvovao je apelantov branitelj.

51. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je osuđujuću presudu, kojom je apelant osuđen za krivično djelo, preispitao viši sud u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi čl. 3. i 4. Protokola broj 7, jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje naknade štete osuđenom licu uz ispunjenje određenih uvjeta, niti pokreću pitanje primjene principa ne bis in idem.

52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri, broj AP 2367/08 od 10. juna 2009. godine.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović