Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2039/09 (M. H. iz Hadžića, R.M. iz Kiseljaka, M. S. iz Hadžića, S. M. iz Lepenice, M. S. iz Kiseljaka, M. M. iz Fojnice i M.Š. iz Olova)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravo na rad
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2039/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2039/09, rješavajući apelaciju Muhameda Hurića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Muhameda Hurića, R. M., Murata Sejfića, Stjepana Muse, Marinka Stjepanovića, Mije Milišića i M. Š. podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-000750 od 22. aprila 2009. godine, 009-0-Gž-08-

003639 od 31. marta 2009. godine, 009-0-Gž-08-001367 od 8. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-000493 od 28. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-000638 od 29. septembra 2009. godine, 009-0-Gž-08-

001127 od 12. augusta 2009. godine, 009-0-Gž-08-001939 od 8. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR 2588/05 od 21. januara 2008. godine, u odnosu na član II stav 3. tačke e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 14. stav

1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo na rad, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Muhameda Hurića, R. M., Murata Sejfića i M. Š. podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-000750 od 22. aprila 2009. godine, 009-0-Gž-08-003639 od 31. marta 2009. godine, 009-0-Gž-08-001367 od 8. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-001939 od 8. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR 2588/05 od 21. januara 2008. godine, u odnosu na navode o povredi člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima i člana 4. Evropske socijalne povelje, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Hurić iz Hadžića, R. M. iz Kiseljaka, Murat Sejfić iz Hadžića, Stjepan Musa iz Lepenice, Marinko Stjepanović iz Kiseljaka, Mijo Milišić iz Fojnice i M. Š. iz Olova (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 30. juna 2009. godine do 3. juna 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 2039/09, AP 2444/09, AP

3126/09, AP 3667/09, AP 3866/09, AP 3991/09 i AP 2157/10.

3. S obzirom na to da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2039/09.

4. Apelanti su pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (plaća i regresa) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima apelanata.

5. Osporenim presudama navedenim u izreci ove odluke, redovni sudovi su tužbene zahtjeve apelanata djelomično usvojili, dok su dio zahtjeva odbili usvajajući prigovor tužene o zastari potraživanja. U obrazloženjima odluka sudovi su naveli da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje, u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi apelanata, redovni sudovi su zaključili da je protekao zakonski rok od tri godine u kojem zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa, u smislu člana 106. ZOR-a odnosno člana 372. ZOO-a, pa su ocijenili osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbili ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanata (odnosno odbili tužbene zahtjeve apelanata u cjelini).

6. Dalje, budući da su apelanti tokom postupka isticali da je tužena priznala njihova potraživanja donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04), redovni sudovi su obrazložili da niti jednom odredbom tog zakona tužena nije izričito priznala potraživanje apelanata, te da se, stoga, donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga što bi za posljedicu imalo prekid roka zastare. Dalje je navedeno da je odredbom člana 387. ZOO-a propisano „da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično, ali ne i donošenjem određenog zakonskog propisa, pismenih obavještenja ili javnih poziva“, kako to smatraju apelanti. Također je navedeno da ni izdavanjem uvjerenja o neisplaćenim plaćama i naknadama na ime regresa tužena nije priznala potraživanje apelanata, budući da tim uvjerenjima tužena nije tvrdila da će izvršiti isplate apelantima, ili da im duguje konkretne iznose.

7. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i član 4. Evropske socijalne povelje i član 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima, te pravo na rad i naknadu za izvršeni rad. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrda i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te da je tim prekinut rok zastarijevanja, u smislu člana 387. ZOO-a, i da je počeo iznova teći shodno članu

392. ZOO-a.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; […]a)Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije objavom listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, izdavanjem potvrda, spiskovima objavljenim na Internetu, kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH priznala dug pa da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.

11. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na Internetu kao i odredbe Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, zbog istih razloga, smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su garancije ovog prava obuhvaćene garancijama prava na pravično suđenje u pogledu kojeg je već donesen zaključak, pa posebno ispitivanje ovog dijela apelacije nije potrebno.

14. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i „pravo na rad i naknadu za izvršeni rad“ zagarantirano čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti i u ovom dijelu apelacija žale na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih propisa. S obzirom na to da je isto pitanje u okviru navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije. b)Dopustivost ratione materiae

15. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 4. Evropske socijalne povelje, Ustavni sud ističe da ti sporazumi nisu navedeni u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Budući da prava predviđena ovim dokumentima nisu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da su apelacije u ovom dijelu ratione materiae nedopuštene, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2039/09 (M. H. iz Hadžića, R.M. iz… | Sudska praksa | Aktio