Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2094/08 (D. A. i R. A.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2094/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2094/08, rješavajući apelaciju Drage Arežine i Ruže Arežina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Arežine i Ruže Arežina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 245 od 24. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Arežina i Ruža Arežina (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 11. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 245 od 24. aprila 2008. godine.

2. Zoran Vukajlović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je tužbom od 27. maja 1996. godine pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo protiv apelanata parnični postupak radi naknade štete. U tužbi je naveo da su apelanti po osnovu ugovora o zakupu koristili lokal u njegovom vlasništvu (čiji je raniji vlasnik bio Esad Drobić) u ulici Cara Lazara broj 9 u Banjoj Luci, da nisu uredno plaćali zakupninu, te da je putem suda ishodio otkaz predmetnog ugovora o zakupu i prinudnim putem preuzeo lokal. Dalje je u tužbi navedeno da je predmetni objekt prilikom preuzimanja zatečen u lošem stanju, tako da su pokidane elektroinstalacije, oštećena stakla na prozorima i ulaznim vratima, skinuti bojleri, wc školjke i sl., zbog čega je tužitelj podnio tužbu radi naknade štete u iznosu koji je utvrdio sudski vještak građevinske struke, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U svom odgovoru na tužbu, apelanti su osporili osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da su, u skladu sa ugovorom o zakupu predmetnog lokala, po izlasku iz lokala ostavili lokal u stanju u kakvom je bio prilikom preuzimanja, a pogotovo su osporili tužiteljeve navode da su načinili bilo kakvu štetu.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-1781/96 od 2. decembra 1998. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev, te su apelanti obavezani da mu solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 27.981,89 dinara, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 29.428,00 dinara. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-1245/99 od 1. decembra 2000. godine kojim je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje tako što će izvesti dokaz čitanjem izvršnog spisa ovog suda broj I-34/95, te saslušati službeno lice suda koje je provelo izvršni postupak, a na okolnost stanja lokala u vrijeme kada ga je tužitelj preuzeo u posjed, te po potrebi izvesti i druge dokaze.

4. Presudom Osnovnog suda broj P-2794/00 od 24. aprila 2008. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev, te su apelanti obavezani da mu solidarno naknade materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 5.547,16 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 17.471,74 KM.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u ponovnom postupku izvedeni dokazi čitanjem: ugovora o zakupu predmetnog lokala, zaključenog 13. novembra 1992. godine između Esada Drobića i apelanata; nalaza PP „Bital“ Banja Luka; nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Ranka Bucala iz prethodnog postupka; iskaza Dragana Šavije saslušanog kao svjedoka pred ovim sudom 10. februara 1998. godine; spisa broj I-34/95; ugovora o zakupu zaključenog između Esada Drobića i Zade Bera od 15. novembra 1985. godine; ugovora o kupoprodaji inventara zaključenog između Zade Bera i apelanata od 31. januara 1989. godine; nalaza vještaka građevinske struke Slavka Pilipovića iz marta 2007. godine. Također, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i apelanta Drage Arežine u svojstvu parničnih stranaka, dok se apelantica Ruža Arežina nije odazvala pozivu suda, iako je bila uredno pozvana, koristeći svoje pravo određeno Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Na kraju, izveden je dokaz saslušanjem sudskog vještaka građevinske struke Slavka Pilipovića, te saslušanjem Smilje Mirčić, službenog lica ovog suda, kao i saslušanjem Zade Bera i Nevenke Odobašić u svojstvu svjedoka.

6. Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da su apelanti bili u poslovnom odnosu sa Esadom Drobićem kao ranijim vlasnikom predmetnog lokala, na osnovu čega su koristili lokal, koji su napustili prinudnim putem posredstvom ovog suda. Naime, Rješenjem o izvršenju ovog suda broj I-34/95 od 10. marta 1995. godine, a na osnovu pravosnažne i izvršne odluke ovog suda broj P-273/94 od 18. augusta 1994. godine, naloženo je apelantima da predaju predmetni lokal u posjed tužitelju. Iz zapisnika sačinjenog na licu mjesta 19. aprila 1995. godine u prisustvu službenog lica Smilje Mirčić, te tužiteljevog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenih apelanata, konstatirano je da je predmetni lokal zatečen u devastiranom i neupotrebljivom stanju. Iz nalaza stalnog sudskog vještaka građevinske struke Slavka Pilipovića, koji je izvršen po nalogu suda, a na tužiteljev prijedlog, u prisustvu punomoćnika apelanata, utvrđena su oštećenja i otuđenja iz predmetnog poslovnog prostora, te decidirano opisana vrijednost radova koji su nakon toga izvršeni da bi se lokal mogao upotrebljavati. Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru ovom nalazu vještaka, koji je, saslušan pred ovim sudom, u svemu ostao pri navodima iz pismenog nalaza, a s obzirom na činjenicu da ovaj vještak ima dugogodišnje iskustvo u struci, te da je postupao po uputama parničnih stranaka, kao i prema predmetu i obimu koji su stranke označile, prema mišljenju Osnovnog suda, ne postoji niti jedan valjan razlog koji bi izvršeno vještačenje doveo u pitanje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu vratili predmetni lokal u upotrebnom stanju kako je to bilo predviđeno tačkom 8. Ugovora o zakupu, te je, u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan i odlučio kao u dispozitivu presude.

7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 245 od 24. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata podnesena protiv prvostepene presude Osnovnog suda od 24. augusta 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je pravilan stav prvostepenog suda kojim su apelanti obavezani da tužitelju naknade materijalnu štetu. Također, za ovaj spor irelevantan je žalbeni navod apelanata da se ne zna šta je bila volja između Esada Drobića i Zade Bera s obzirom na to da je stavom 1. tačke 8. Ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koji je zaključen 13. novembra 1992. godine između zakupodavca Esada Drobića i apelanata kao zakupaca, regulirano da su zakupci dužni prilikom napuštanja objekta objekt dovesti u upotrebno stanje, te da, prema mišljenju Okružnog suda, iako se u međuvremenu promijenio vlasnik objekta, nije prestala obaveza apelanata kao zakupaca da se ponašaju kao dobri domaćini. Također, osporavanje nalaza vještaka isticanjem činjenice da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo cijene novih stvari neprimjereno je u situaciji kada su apelanti ostavili poslovne prostorije u devastiranom stanju i kada su imali mogućnost da biraju po kojoj će cijeni nabaviti stvari koje će ostaviti u lokalu kako bi lokal ostao u upotrebnom stanju. Stoga je Okružni sud, primjenom odredbi člana 226. ZPP, odlučio kao u dispozitivu drugostepene presude.

8. Apelanti smatraju da su im osporenom Odlukom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 245 od 24. aprila 2008. godine povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju apelanata, do povrede navedenih prava je došlo uslijed propusta nadležnih sudova da u predmetnom parničnom postupku potpuno utvrde činjenično stanje, te na njega pravilno primijene materijalno pravo, navodeći pri tome da su sudovi svoje odluke donijeli poklonivši vjeru isključivo tužiteljevim navodima i nalazu i mišljenju sudskog vještaka, koje apelanti smatraju paušalnim i nepotpunim.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da, iako su apelanti kao osporenu odluku u apelaciji naveli samo presudu Okružnog suda, suština apelacionih navoda se odnosi na način na koji se sudovi u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete utvrdili činjenice, te primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, apelanti su posebice naglasili činjenicu da su nadležni sudovi poklonili vjeru tužiteljevim iskazima i nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, pritom ne prihvativši kao istinit iskaz apelanta Drage Arežine u svojstvu parnične stranke i dokaze koje su apelanti predložili. Apelanti su istakli da je osporenom odlukom drugostepeni sud propustio da ispravi grešku prvostepenog suda na način da je njihovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio u cijelosti prvostepenu odluku.

13. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

14. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je ocijenio tužiteljev iskaz i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke kao vjerodostojne, koje je doveo u vezi sa drugim provedenim materijalnim dokazima, pa i sa iskazom apelanta Drage Arežine kao parnične stranke. Na osnovu navedenih dokaza, pojedinačno i uzetih zajedno, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev i da su apelanti dužni da mu solidarno naknade materijalnu štetu. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio svoju odluku, a ta obrazloženja ne izgledaju proizvoljno i nelogično. Ustavni sud, također, zapaža da su apelanti iste navode isticali i u žalbi protiv prvostepene odluke, ali ih je drugostepeni sud odbio dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

15. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2094/08 (D. A. i R. A.) | Sudska praksa | Aktio