Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/08 (M. J.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2142/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-2142/08 rješavajući apelaciju Milorada Jeremića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Jeremića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-08-000 195 od 22. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-07-000 647 od 24. aprila 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R367/07 od 16. maja 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Banja Luka broj 05-

050-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Jeremić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jadranka Jovanović, podnio je 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-925/04 od 7. juna 2004. godine, Okružnog suda u Banja Luci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 118-0-U-07-000 647 od 24. aprila 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-R367/07 od 16. maja 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-

050-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP-2142/08.

2. Nadalje apelant je 31. jula 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 195 od 22. maja 2009. godine. Predmetna apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP-2448/09.

3. S obzirom na to da se radi o istom apelantu, te da se apelacije odnose na isti činjenično-pravni supstrat, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP-2142/08.

4. Predhodno je, prije podnošenja apelacija koje su predmet ove odluke, apelant 12. oktobra 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Uvp-06-000 080 od 8. juna 2007. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-1233/00 od 19. septembra 2007. godine. Predmetna apelacija je bila evidentirana pod poslovnim brojem AP-2357/07. Presudom Vrhovnog suda koja je bila predmet tog apelacionog postupka odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Vrhovnog suda U-925/04 od 7. juna 2004. godine (koja je predmet osporavanja u ovom apelacionom postupku). Odlučujući o toj apelaciji Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti AP-2357/07 od 14. oktobra 2008. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je tu apelantovu apelacija odbacio kao nedopuštenu jer je utvrdio da je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Činjenice konkretnog predmeta koje proizilaze iz navoda apelacija i predhodno navedene odluke Ustavnog suda AP- 2357/07 od 14. oktobra 2008. godine mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Adem Klempić je podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Banja Luci u ul. Đure Đakovića 16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Odlučujući po zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana, Odsjek je donio zaključak, broj 05-050-02-02-1233/2000 od 8. decembra 2003. godine, kojim je odbacio zahtjev Adema Klempića jer je isti podnesen od strane neovlaštene osobe. U obrazloženju je navedeno da je, na temelju grafičko-grafološkog vještačenja utvrđeno da predmetni zahtjev za povrat nije podnesen niti potpisan od strane Adema Klempića. Adem Klempić je protiv zaključka Odsjeka, broj 05-050-02-02-1233/2000 od 8. decembra 2003. godine, izjavio žalbu koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstvo broj 05-050-01-780/04 od 19. jula 2004. godine..

7. Adem Klempić je pokrenuo tužbom upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 8. decembra 2003. godine. Vrhovni sud donio je presudu, broj U-925/04 od 7. juna 2006. godine, kojom je tužbu uvažio, osporeni akt poništio i odlučio tako da je žalbu Adema Klempića uvažio, zaključak Odsjeka, broj 05-050-02-02-1233/2000 od 8. decembra 2003. godine, poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Vrhovni sud je između ostalog obrazložio da je pitanje urednosti zahtjeva u pogledu potpisa i ovlaštenja za zastupanje procesna pitanja o kojim je upravni organ dužan da vodi računa po službenoj dužnosti, pa u situaciji kada organ propusti da naloži otklanjanje ovog nedostataka, a stranka sama taj nedostatak ne otkloni, zahtjev se smatra blagovremenim i izjavljenim od ovlaštenog lica. Stoga je Vrhovni sud zaključio da prvostepeni organ nije mogao odbaciti predmetni zahtjev, niti je drugostepeni organ mogao odbiti žalbu izjavljenu protiv prvostepene odluke. Vrhovni sud je naložio prvostepenom organu da u ponovnom postupku provede usmenu raspravu i donese meritornu odluku po zahtjevu Adema Klempića.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-000 080 od 8. juna 2007. godine (koja je bila predmet apelacionog postupka okončanog odlukom AP-2357/07 od 14. oktobra 2008. godine), odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude istog suda broj U-925/04 od 7. juna 2006. godine .

9. Rješavajući u ponovnom postupku, Odsjek je donio rješenje, broj 05-050-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, kojim je utvrđeno da je Adem Klempić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu te mu je dozvoljen povrat u posjed stana. Također je utvrđeno da apelantu prestaje pravo korištenja predmetnog stana te je obavezan da predmetni stan vrati u posjed Ademu Klempiću u roku od petnaest dana od dana prijema rješenja, bez prava na alternativni smještaj.

10. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je stav Vrhovnog suda - da je zahtjev za povrat stana podnijelo ovlašteno lice - obavezujući za prvostepeni organ, zbog čega je odlučeno da se Ademu Klempiću, budući da je utvrđeno da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 1. april 1992. godine, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine predmetni stan vraća u posjed, a apelantu je naloženo da stan napusti.

11. Ministarstvo je donijelo rješenje broj 18.05/2-R367/07 od 16. maja 2007. godine kojim je žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz stanja spisa, pogotovo iz zahtjeva za povrat stana od 18. aprila 2000. godine i punomoći koje je potpisao Adem Klempić 3. aprila 2003. godine, 30. oktobra 2003. godine i 12. novembra 2003. godine, proizilazi da je Adem Klempić samo postupio u skladu sa odredbom člana 56. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, odnosno otklonio nedostatak pa je zahtjev uredan i valjan. U tom kontekstu je navedeno da je u predmetnim punomoćima „propisno ovjeren potpis davaoca punomoći pred notarom države Ilinois u SAD-u, „kojom davalac punomoći Klempić Adem priznaje potpis Salihbašić Ramize uz pojašnjenje da je ona potpisala njegovo ime iz neznanja i naknadno odobrava preduzete radnje, kao i uvidom u popunjeni zahtjev za vraćanje imovine vlasniku, posjedniku, korisniku, koji je popunjen od strane Klempić Adema 06.04.2000. godine i ovjeren od strane notara. Prema mišljenju drugostepenog organa pitanje urednosti zahtjeva za povrat u pogledu potpisa i punomoći je procesno-pravno pitanje, o čemu je prvostepeni organ trebao voditi računa po službenoj dužnosti. Naime ukoliko nadležni organ propusti da ukaže stranki da otkloni nedostatak, a stranka ga sama ne otkloni, ima se smatrati da je podnesak blagovremeni i potpisan od ovlaštenog lica i iz tog se razloga ne može odbaciti. Ministarstvo je navelo da je ovakvo pravno stanovište Vrhovnog suda, a isto je obavezujuće za organe uprave u upravnom postupku, u skladu sa članom 50. Zakona o upravnim sporovima i svi prigovoru u vezi sa urednošću zahtjeva drugostepeni sud smatra neosnovanim.

12. Nadalje, Ministarstvo je navelo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta (i vlasnika stana Željeznica RS A.D. Doboj) da je stan otkupio i da se nije moglo narediti apelantu da preda u posjed stan na kojem je postao vlasnik, kao i da je trebalo prekinuti postupak povrata do donošenja konačne sudske odluke o valjanosti ugovora o otkupu stana. Drugostepeni organ je naveo da je cilj donošenja Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine jeste da se zaštiti „napušteni dom“ valsnika ili nosioca stanarskog prava koji su to bili na dan 30. april 1991. godine. Osim toga, Ministarstvo je navelo da ovaj zakon ima prioritet u odnosu na druge zakone kojima se regulišu pitanja napuštene imovine, tako da je bez uticaja navod apelanta da je on stan u međuvremenu otkupio. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je apelant postao nosilac stanarskog prava na osnovu akta vlasnika stana i ugovora iz 1995. godine, dakle, ugovora koji po zakonu prestaje da važi jer su iz „spornog perioda“, tj od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine. Takođe, Ministarstvo je zaključilo da je vlasnik stana neovlašteno raspolagao stanom „ zaključivanjem Ugovora o zakupu 2005. godine, jer je to učinjeno u vrijeme kada je postojao zahtjev stranke za povrat napuštenog stana i kada donesena odluka po zahtjevu, pa makar ona bila i negativna, nije postala pravosnažna“.. Kako se žalbom nije osporavalo svojstvo nosioca stanarskog prava Adema Klempića na dan 1. april 1992. godine Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeno rješenje zakoniti i pravilno.

13. Protiv drugostepenog rješenja apelant je pokrenuo tužbom upravni spor. Okružni sud je u upravnom sporu donio presudu broj 011-0-U-07-000 647 od 24. aprila 2008. godine kojom je tužba apelanta odbijena kao neosnovana.

14. U obrazloženju presude polazeći od zaključka drugostepenog organa u ponovljenom postupku, Okružni sud je zaključio da je isti pravilan. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 55. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku u skladu sa kojom podnesak mora biti razumljiv i mora sadržavati određene elemente da bi se po njemu postupalo, a što, u skladu sa stavom 2. znači i potpis podnosioca zahtjeva ili drugog lica ovlaštenog za potpis podneska. Nadalje, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 56. Zakona o opštem upravnom postupku kojom je određeno postupanje organa po podnesku koji sadrži određeni formalni nedostatak. Okružni sud je naveo da u skladu sa zakonom za odbacivanje podneska kao neurednog trebaju biti ispunjena kumulativno dva uslova i to da se podnosilac podneska upozori da mora nedostatak ukloniti i na posljedicu ako ne ukloni, a zatim da podnosilac zahtjeva zaista ne ukloni nedostatak. Nadalje, Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 309. Zakona o parničnom postupku, čija je supsidijarnu primjena regulisana odredbom člana 49. stav 3.. Zakona o opštem upravnom postupku. odnosno na odredbu da kojom je propisano da organ može dozvoliti licu koje je podnijelo punomoć da uradi određene radnje za stranku, ali će istovremeno naložiti tom licu da naknadno priloži punomoć ili odobrenje stranke za poduzete radnje, odnosno ukinuće radnje urađene od strane lica bez punomoći ako ih stranka naknadno ne odobri. Okružni sud je iznio da se naknadnim dostavljanjem punomoći „ratihabiraju procesne radnje obavljene bez punomoći“, kao i da se nedostatak može otkloniti i tokom drugostepenog postupka na račun stranke koje ih je prouzrokovala. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je zahtjev za povrat stana podnijela Ramiza Salihbašić i nije posjedovala punomoć od strane Adema Klempića, ali je ista priložena u žalbenom postupku. Takođe, Okružni sud je naveo da punomoćnik može biti svako lice poslovno sposobno (član 46. Zakona o opštem upravnom postupku), što predstavlja i osnovu za šire tumačenje člana 55. stav 2. navedenog zakona.

15. Dakle, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni organ morao pozvati Adema Klempića da uredi podnesak, a kako nije Adem Klempić je ovaj nedostatak otklonio dostavljanjem punomoći pred drugostepenim organom, pa se to moralo uzeti u obzir i nije se mogao podnesak odbaciti kao neuredan. Sve navedeno je konstatovao i Vrhovni sud u presudi od 7. juna 2006. godine.

16. Nadalje, Okružni sud je naveo da Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine reguliše oblast povrata napuštene imovine i tom prilikom se utvrđuje svojstvo nosioca stanarskog prava. koje svojstvo je bitno i za otkup stana jer se ne može se otkupiti stan na kojem je sporno stanarsko pravo. U konkretnoj situaciji prema stavu Okružnog suda apelantov ugovor o otkupu stana je ništav u smislu odredbe člana 9. stav 3. Zakona o privatizaciju državnih stanova, jer je Adem Klempić podnio zahtjev za povrat pa se apelantu nije moglo utvrditi svojstvo nosioca stanarskog prava jer je postupak bio u toku. Osim toga, prema stavu Okružnog suda u skladu sa članom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ugovori zaključeni u vremenu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine i svako pravo stečeno u tom vremenu prestali da važe pa nadležni organi nisu (kako je apelant tvrdi) imali obavezu prekidanja postupka po zahtjevu Adem Klempić za povrat stana do donošenja odluke o pravnoj valjanosti ugovora o otkupu. Okružni sud je zaključio da je tužba neosnovana pa je istu odbio.

17. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Vrhovni sud je donio presudu 118-0-Uvp-08-000 195 od 22. maja 2009. godine kojom je odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da apelant ponavlja navode koje je već isticao u postupku koji je okončan presudom U-925/04 a koje je Vrhovni sud razmatrao prilikom donošenja presude broj 118-0-Uvp-06-000 080 od 8. juna 2007. godine, pa je navedeno da je bespredmetno ponavljati već ranije date razloge. Vrhovni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi iz člana 35. stav 2. Zakona o upravnom sporu, pa je zahtjev u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o upravnom sporu odbio kao neosnovan.

18. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog upravnog postupka te ističe da je pogrešan zaključak nadležnih sudova u osporenim presudama da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnesen od strane ovlaštene osobe i blagovremeno, pri čemu apelant opširno iznosi svoje tumačenje relevantnih odredbi Zakona o upravnom postupku i Zakona o parničnom postupku koje po apelantu ukazuju da zahtjev nije podnijela ovlaštena osoba. Apelant navodi da osim neurednog zahtjeva za povrat koji je podnijela Ramiza Salihbašić do novih propusta je došlo pred Vrhovnim sudom u postupku u kojem je donijeta odluka U-925/04, jer su tamo lica koja su postupala u ime Adema Klempića bila pozvana da otklone nedostatak u vezi sa zastupanjem, ali nisu to učinila. Apelant navodi da su sudovi i upravni organi pogrešno i proizvoljno tumačili odredbe o zastupanju, odnosno odredbe procesnog prava.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glase:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim, a budući da je apelant između ostalog naveo da osporava i presudu Vrhovnog suda broj U-925/04 od 7. juna 2006. godine (kojom je uvažena tužba Adema Klempića te predmet vraćen na ponovni postupak), naglasiti da navedena presuda ne predstavlja konačnu odluku o meritumu zahtjeva te da iz tog razloga i ne može biti predmet ocjene u ovom apelacionom postupku. Ovo stoga što je Okružni sud u ponovnom postupku donio konačnu odluku o meritumu apelantovog zahtjeva, a koja presuda će biti predmet ocjene Ustavnog suda u daljnjim tačkama ove odluke.

21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

23. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji AP-2142/08 osporava zaključak Okružnog suda i upravnih organa da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice, zbog čega se Ademu Klempiću ima vrati stan u posjed. Naime, apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku upravnog postupka i spora, kao i u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane upravnih organa i suda, kao i na pogrešno utvrđene činjenice u vezi sa „podnescima“ i „punomoćnicima“ odnosno advokatima Adema Klempića. Prema mišljenju apelanta i upravni organi i sud su napravili greške kada su pod „formalni nedostatak“ podveli zahtjev koji nije potpisan od Adema Klempića, kada su i pored prijetnje odbačejem razmotrili tužbu iako nije bio „ispravljen nedostatak“ te meritorno riješili stvar.

24. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, ZPP-a, kao i pozivanjem na „radnje“ Adema Klempića i njegovih punomoćnika u postupku koje su prihvaćene u postupku povrata stana, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je suština zaključka upravnih organa i suda (i to kroz višestepeni postupak, kao i stav dva različita suda) da se podnesak Adema Klempića nije mogao odbaciti i razloga što je on „prihvatio“ radnje poduzete od drugih lica čime je iste „osnažio“, a postupanje organa na način da odbaci podnesak prije nego je pozvao stranku da ga uredi je suprotan zakonskim odredbama.

25. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant u apelaciji AP-2448/09 apelant žali na presudu Vrhovnog suda 118-0-Uvp-08- 000 195 od 22. maja 2009. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 24. aprila 2008. godine. Ustavni sud primjećuje da je presudom Vrhovnog suda odbijen zahtjev apelanta za preispitivanje izjavljen protiv presude Okružnog suda. Apelant u apelaciji osporava zaključak Vrhovnog suda, a iz istih razloga iznijetih u prethodnim tačkama ove odluke. Vrhovni sud je odbio zahtjev navodeći da apelant „ne može osnovano ponavljati iste razloge koje je isticao u upravnom sporu koji je okončan pravosnažnom presudom U-925/04 od 7. juna 2006. godine, u čijem su izvršenju donijeti prvostepni i osporeni akt u ovom upravnom sporu“.

26. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda u vezi sa cjelokupnim postupkom, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/08 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio