Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2224/08 (I. J.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2224/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2224/08, rješavajući apelaciju Ibrahima Jušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Jušića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pžp- 07-000 453 od 16. maja 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu broj Pr: 4259/06-I od 28. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Jušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokat iz Cazina, podnio je 19. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pžp-07-000 453 od 16. maja 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR: 4259/06-I od 28. juna 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda PR: 4259/06-I od 28. juna 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Pžp-07-000 453 od 16. maja 2008. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 236.stav 1. tačka 5. u vezi sa stavom 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOOSS-a), učinjen u vrijeme i na način pobliže opisanog u izreci rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. Također, primjenom člana 225. stav 3. ZOOSS-a, apelantu je određen i jedan kazneni bod, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant 13. avgusta 2006. godine oko 17,30h prouzrokovao saobraćajnu nesreću upravljajući motociklom marke „Tomos“ na taj način što je nakon izlaska iz dvorišta kuće vlasništvo Ifeta Jušića, uključio se na regionalni put, te nastavio kretanje sa motociklom lijevom saobraćajnom trakom namjenjenom za saobraćaj iz suprotnog smjera. Sud je također utvrdio da je u momentu kada je apelant prelazio na desnu kolovoznu traku u pravcu njegovog kretanja, iz suprotnog pravca naišlo putničko motorno vozilo marke „Škoda Oktavia“ kojim je upravljao vozač Eldis Prošić, te koji je izbjegavajući direktan udar u apelanta prešao na lijevu kolovoznu traku u pravcu njegovog kretanja, gdje je ipak došlo do udara apelanta sa motociklom u bočnu desnu stranu putničkog motornog vozila. Pored toga, Općinski sud je naveo da je apelant upravljao predmetnim motociklom pod uticajem alkohola u krvi i to u iznosu od 1,16 promila i mokraći 1,69 promila, a što je utvrđeno na osnovu nalaza o vještačenju alkohola. Općinski sud je nadalje naveo da je ovakvo činjenično stanje utvrdio na osnovu iskaza svjedoka policajca Nermina Kovačevića koji je izvršio uviđajne radnje na licu mjesta saobraćajne nesreće, iskaza svjedoka Eldisa Prošića koji je upravljao putničkim motornim vozilom, kao i uvida u materijalnu dokumentaciju.
4. Općinski sud je nadalje naveo da je cijenio i apelantovu odbranu, ali da navode odbrane nije mogao prihvatiti jer je utvrdio da su ti navodi u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima. Naime, Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza (saslušanje svjedoka i uvidom u materijalnu dokumentaciju), jasno utvrđen smjer kretanja motornog vozila i pravac kretanja apelanta sa motociklom, zatečeni položaj motocikla i motornog vozila nakon saobraćajne nesreće, kao i tragovi kočenja motornog vozila, te je zaključio da su navodi odbrane paušalni i dati radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Također prijedlog odbrane da se pozovu i u svojstvu svjedoka saslušaju Ifet Jušić i Izet Jušić, Općinski sud nije prihvatio iz razloga što predloženi svjedoci nisu bili očevidci saobraćajne nesreće. Pored toga, Općinski sud je naveo da nije nužno da se provede dokaz vještačenja po vještaku saobraćajne struke, budući da je na osnovu provedenih dokaza jasno utvrđeno da je apelant odgovoran za prekršajno djelo koje mu je stavljeno na teret, te bi po mišljenju suda provođenje navedenog dokaza doprinijelo povećanju troškova prekršajnog postupka, a samim tim i odugovlačenje tog postupka.
5. Kod određivanja kazne za počinjeni prekršaj, sud je obrazložio da je apelantu izrekao novčanu kaznu, cijeneći pritom težinu učinjenog prekršaja kao i okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen. S druge strane, kao olakšavajuće okolnosti sud je cijenio apelantovu materijalnu situaciju u kojoj se nalazi jer je nezaposlen, njegovo dosadašnje nekažnjavanje, te činjenicu da je apelant porodičan čovjek i otac troje djece.
6. Kantonalni sud je, ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, a u sklada sa članom 65. st. 2. i 3. Zakona o prekršajima, zaključio da je apelantova žalba neosnovana. Naime, nasuprot apelantovim žalbenim tvrdnjama, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud izveo i pravilno cijenio dokaze, te na osnovu iznijete odbrane apelanta, pravilno zaključio da je dokazano da je apelant počinio radnje pobliže opisane u izreci pobijanog rješenja, a koje radnje predstavljaju obilježje bića prekršaja koji je apelantu stavljen na teret. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da činjenica neprihvaćanja prijedloga apelantove odbrane da se provedu određeni dokazi ne predstavlja povredu apelantovog prava na odbranu. S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 49. stav 1. Zakona o prekršajima kojim je propisano da „sud nije obavezan prihvatiti sve prijedloge stranaka za izvođenje dokaza, već samo one za koje ocijeni da su pravno-relevantni za utvrđivanje određene činjenice u odnosu na radnju i prekršaj za koji se okrivljeni tereti.“ Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da iskaz svjedoka Nermina Kovačevića ne predstavlja nedozvoljeni dokaz, kako po mišljenju suda pogrešno zaključuje apelantova žalba, budući da je svjedok ispitan i saslušan na okolnosti vršenja uviđaja i dokaza koje je taj svjedok zatekao na licu mjesta poslije nastanka saobraćajne nesreće. Kantonalni sud je zaključio da je na osnovu dokaza koje je proveo prvostepeni sud i koji se nalaze u spisu, jasno i pouzdano dokazano da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje kojima se prvostepeno rješenje pobija zbog povrede odredaba prekršajnog postupka.
7. Također, u pogledu odluke o kazni, navedeno je da Kantonalni sud smatra da je ona izrečena u visini koja predstavlja zakonom propisani minimum kazne koja je propisana za prekršaj za koji je apelant oglašen krivim, tako da po mišljenju tog suda izrečena novčana kazna u iznosu od 100.00KM nije prestrogo odmjerena.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, iz navoda apelacije proizilazi da apelant osporava rješenja Općinskog i Kantonalnog suda zbog toga što smatra da nije tretiran kao ravnopravna stranka u prekršajnom postupku, a budući da je prvostepeni sud odbio prijedlog njegove odbrane da se u svojstvu svjedoka saslušaju Ifet Jušić i Izet Jušić, te provede dokaz vještačenja po vještaku sobraćajne struke. S obzirom da sud nije odobrio prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane, apelant je naveo da su mu bila uskraćena prava da se suprostavi argumentima koje je izložila druga strana (Policijska uprava Cazin kao podnosilac prekršajne prijave), te smatra da je „stavljen u podređen položaj u odnosu na drugu stranu“. S tim u vezi, apelant je naveo da su osporene presude utemeljene na iskazima svjedoka Nermina Kovačevića i Eldisa Prošića kao dokazima koji su ponuđeni od druge strane, jer je njemu „uskraćeno pravo da dokaznim sredstvima koje je predložio ospori dokaze suprotne strane“. Pored toga, apelant smatra da je „odbijanjem njegovog prijedloga za saslušanje navedenih svjedoka“ narušen i „princip presumpcije nevinosti“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21. i 22.).
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer su odbijeni njegovi prijedlozi za izvođenje određenih dokaza, te da su osporene odluke utemeljene isključivo na iskazima svjedoka suprotne strane. U tom kontekstu, apelant je naveo da je narušen princip ravnopravnosti stranaka pred sudom, jer po njegovom mišljenju, u postupku nije tretiran kao i suprotna strana. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
13. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente ili dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije na bilo koji način prekršen. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da je apelant imao mogućnost da u postupku pred prvostepenim sudom, predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, te ispituje svjedoke i osporava dokaze suprotne strane - Policijske uprave Cazin, što je i koristio. Činjenica da sud nije prihvatio prijedlog apelanta da se saslušaju određeni svjedoci, te provede dokaz vještačenja po vještaku saobraćajne struke, sama po sebi ne predstavlja povredu principa ravnopravnosti stranaka pred sudom niti uskraćivanje prava apelantu da izvodi dokaze, već je diskreciono pravo suda da odbije prijedlog za izvođenje nekog dokaza ukoliko smatra da je izvođenje tog dokaza nepotrebno. Ovo osobito imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se odluke redovnih sudova ne temelje isključivo ili uglavnom na iskazima svjedoka E.P. i N.K., već i na drugim materijalnim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. U tom pravcu prvostepeni sud je izvršio uvid u zapisnik o uviđaju saobraćajne nesreće, uvid u skicu lica mjesta, te uvid u nalaz vještačenja alkohola na ime apelanta kao i druge dokaze. Ustavni sud također ukazuje da su svi apelantovi navodi već bili predmet apelantove žalbe protiv prvostepene presude, pa je Kantonalni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja, koja ni na koji način po ocjeni Ustavnog suda, ne izgledaju proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane. Također, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeni prekršaj ili da su u bilo kojem dijelu proizvoljno primijenili zakon. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije
14. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog principa vezuju isključivo uz navode o odbijanje apelantovog prijedloga za izvođenje određenih dokaza. S obzirom da apelant u vezi s tim navodima nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje navedenog principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra (prima facie) neosnovanim.
15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović